„Ne mogu reći“, kratko odgovara Alexandr Dolgopolov preko telefona na pitanje novinara Der Spiegela gdje se trenutačno nalazi i što radi. Odbio je i videopoziv, iz sigurnosnih razloga. Kaže samo da ima jednu sobu s grijanjem i tušem. „Nešto što se ne podrazumijeva u ratno vrijeme“, kaže bivši ukrajinski teniski profesionalac koji već tri godine pomaže u obrani svoje zemlje od ruske agresije.
Tridesetsedmogodišnjak iz Kijeva nekoć je bio 13. tenisač svijeta. Godine 2011. stigao je do četvrtfinala Australian Opena, a kasnije je dvaput pobijedio španjolsku zvijezdu Rafaela Nadala. Zbog ozljede zapešća, Dolgopolov je završio karijeru u proljeće 2021. Obožavali su ga i hrvatski navijači, jer s posebnim je emocijama iz godine u godinu dolazio na ATP turnir u Umag. "Ovo mi je uvjerljivo najdraži turnir, obožavam Umag i Hrvatsku. Samo u Umagu možeš se okupati između mečeva, uživati u noćnom životu...", govorio je Dolgopolov. Jednom je i osvojio Umag, 2011. godine pobijedivši u finalu Marina Čilića, a zbog stalnog iskazivanja oduševljenja našim turnirom, hrvatska ga je publika obožavala i često mu skandirala. Tijekom karijere zaradio je više od 6 milijuna dolara, samo od turnirskih nagrada.
Sada je Dolgopolov daleko od glamura kojeg mu je pružao teniski svijet, skoro četiri godine je vojnik na ukrajinskom frontu.
Čim je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, Dolgopolov se dobrovoljno prijavio u vojsku. Kao pilot dronova pomagao je u koordinaciji ukrajinskih napada, našao se pod topničkom vatrom i strahovao za vlastiti život.
U velikom intervju za Der Spiegel otkrio je brojne šokantne stvari iz svoje svakodnevice. Zanimljivo, tijekom razgovora niti jednom nije spomenuo ime ruskog predsjednika Vladimira Putina. Iako se, iz odgovora, vidi koliko prezire i mrzi politiku ruskog predsjednika...
DER SPIEGEL: Gospodine Dolgopolov, rat u vašoj domovini uskoro ulazi u četvrtu godinu i kraj mu se ne nazire. Što je ostalo od nekadašnjeg tenisača Alexandera Dolgopolova?
Dolgopolov: Ne mnogo. Moj je život danas potpuno suprotan životu profesionalnog sportaša. I to ne samo zbog rata. Volio sam natjecanje, igranje pred publikom. Ne nedostaju mi treninzi, stalna putovanja ni ozljede.
DER SPIEGEL: Što vam nedostaje?
Dolgopolov: Unutarnji mir i dan bez vijesti o smrti djece, civila i suboraca. Teško je čeznuti za mirom kada nikada nisi znao kako je to izgubiti ga. Danas ne želim ništa više od mira.
DER SPIEGEL: Sanjate li ponekad bezbrižne dane iz teniske karijere?
Dolgopolov: Događa se, ali to ne mijenja moju novu stvarnost. Nije kao da se probudim iz sna i poželim biti negdje drugdje. Ili da me uzruja što je to bio samo san. Moraš se nositi s teškim vremenima. U suštini sam sretan što mogu braniti svoju zemlju.
DER SPIEGEL: Stotine ukrajinskih sportaša i trenera slijedile su primjer boksačke braće Vitalija i Vladimira Klička te podupiru ukrajinske oružane snage, mnogi i na prvoj crti bojišta. Jesu li vam i Kličkovi bili uzor?
Dolgopolov: Da. Oni su poznati Ukrajinci, veliki boksači, a Vitalij je gradonačelnik mog grada. Koriste svoju slavu i utjecaj kako bi govorili o Ukrajini i čine sve što mogu za opstanak naše zemlje.
DER SPIEGEL: Kada je Rusija u veljači 2022. napala Ukrajinu, vaša je karijera bila završena tek deset mjeseci. Tada ste s obitelji bili u Turskoj. Koliko ste dugo razmišljali o pridruživanju ratu?
Dolgopolov: Ne dugo. Savjest me vodila i govorila mi: Ovo sada moraš učiniti. Ali nisam imao nikakvo iskustvo s oružjem. Zato sam potražio najbližu streljanu u regiji Antalije. Slučajno sam ondje upoznao bivšeg vojnika turskih specijalnih snaga. Kad je čuo da se želim vratiti u Ukrajinu, proveo je tjedan dana učeći me pucati.
DER SPIEGEL: I zatim ste se izravno uputili u Kijev?
Dolgopolov: Da. To je bilo teže nego što sam mislio, jer je grad tada bio napola okružen ruskom vojskom. Kupio sam pušku AR-15, maskirnu odjeću i zaštitni prsluk te se pridružio nekolicini prijatelja koji su već služili u Hersonu. Naučili su me osnovama vojne taktike, kretanju po nepoznatom terenu, bacanju granata i sličnim stvarima.
DER SPIEGEL: Što je vaša obitelj mislila o tome?
Dolgopolov: Bili su iznimno zabrinuti i pokušavali su me odgovoriti. Ali kad nešto odlučim, teško me je razuvjeriti.
DER SPIEGEL: Niste imali nikakvih sumnji?
Dolgopolov: Naravno da jesam. Bio sam nervozan i čuo sam za zločine koje je počinila ruska vojska. No kad više nije bilo povratka, sve je djelovalo manje strašno nego što sam očekivao. Situacija u Ukrajini bila je prijeteća, ali čovjek se navikne.
„Sport nije važan. To je samo igra.“
DER SPIEGEL: U usporedbi s prijašnjim životom profesionalnog tenisača, koja vam je bila najveća prilagodba?
Dolgopolov: Nedostatak komfora. Navikao sam na ugodan dom, hotele tijekom turnira, masaže, zdravu hranu. Planirao sam tako živjeti i nakon karijere. Nisam imao namjeru postati vojnik. Danas ponekad spavam u razrušenim kućama napuštenih sela, gdje je zahod rupa u zemlji i gdje ima žohara i miševa. U takvim trenucima zahvalan sam na svakoj sitnici. Jednom nam je starica na ulici dala grožđe. Bože, bilo je preukusno.
DER SPIEGEL: Kako vam danas izgledaju problemi iz vašeg prijašnjeg života?
Dolgopolov: Beznačajni, iako to nije iznenađenje. Nekad sam se uzrujavao kad bih izgubio meč. Bio je to moj posao, bilo mi je važno. Ali sport nije važan. To je samo igra. Kad ti pred očima suborcu otkine nogu, perspektiva života se potpuno promijeni. Nikome ne bih poželio takvo iskustvo.
DER SPIEGEL: Gotovo godinu dana bili ste raspoređeni kao pilot drona u postrojbi koja je podređena ukrajinskoj vojnoj obavještajnoj službi. Koji je bio vaš zadatak?
Dolgopolov: Prikupljanje informacija. Upravljali smo civilnim dronovima Mavic iza linija bojišta, snimali teren te rusko oružje i položaje. To je zapovjedništvu omogućilo da u stvarnom vremenu prati što se događa u borbenoj zoni i odredi ciljeve za topništvo.
DER SPIEGEL: Zvuči pomalo kao računalna igra.
Dolgopolov: Neprijatelj je često nevidljiv, skriva se negdje u daljini. Ali i dalje ga želiš ubiti jer on želi ubiti tebe.
DER SPIEGEL: Jeste li dronove koristili i za prijenos eksploziva?
Dolgopolov: Da, granata. No znalo se dogoditi da srušimo vlastite dronove. Ili da nas Rusi otkriju. Jednom me to gotovo koštalo života.
DER SPIEGEL: Što se dogodilo?
Dolgopolov: Krajem ljeta 2023. moja se postrojba kretala Zaporiškom regijom. Snimali smo teren dronom kada su nas iznenada zasuli minobacačkim granatama kalibra 120 milimetara. Skočili smo u rov, ali detonacije su bile sve bliže i jače, snažno su nas tresle. Morate razumjeti: ako granata tog kalibra padne na manje od osam metara od vas, može vam rastrgati utrobu.
DER SPIEGEL: Što ste učinili?
Dolgopolov: Isprva smo se šalili i psovali Ruse. Zatim smo htjeli potrčati natrag do auta, ali to je bilo preopasno. Pa smo počeli brojati sekunde između eksplozija i procjenjivati koliko im treba za ponovno punjenje. Na kraju smo se samo nadali da nas neće pogoditi. Bili smo užasno prestravljeni. Nakon dvadesetak udara, sve je stalo.
DER SPIEGEL: I onda?
Dolgopolov: Vratili smo se do auta i napravili još nekoliko izviđačkih letova dronom. Ludo je kad sada razmišljam o tome.
DER SPIEGEL: Niste bili ozlijeđeni?
Dolgopolov: Ne ozbiljno. Svi smo imali potrese mozga od udarnih valova eksplozija. Imao sam jake glavobolje i bolove u ušima te sam tjedan dana proveo u bolnici. Ipak, imali smo nevjerojatnu sreću.
„Više se bojim da ću biti ranjen i živjeti kao invalid. Kad bih mogao birati, radije bih bio mrtav.“
DER SPIEGEL: U takvim situacijama, pitate li se zašto sve to radite?
Dolgopolov: Ne. Znao sam da mogu biti ranjen ili čak poginuti prije nego što sam se prijavio.
DER SPIEGEL: Koliko se bojite smrti?
Dolgopolov: Iskreno, više se bojim da ću biti ranjen i da ću morati živjeti kao invalid. Kad bih mogao birati, radije bih bio mrtav.
DER SPIEGEL: Zašto?
Dolgopolov: Imao sam sjajnu karijeru, dobar život, uvijek sam bio aktivan i još sam u dobroj fizičkoj formi. Preživljavanje kao invalid nije moja ideja ispunjenog života.
DER SPIEGEL: Jeste li se pripremili za slučaj da vam se nešto dogodi?
Dolgopolov: Sve sam dogovorio s obitelji. Moja imovina je sređena.
„Želiš ubiti neprijatelja jer on želi ubiti tebe.“
DER SPIEGEL: Je li vam novac danas manje važan kad u svakom trenutku možete poginuti?
Dolgopolov: I dalje je važan, čak i više u ratu. Može učiniti život podnošljivijim. Možete unajmiti bolje opremljen stan na mjestu rasporeda, mogu si priuštiti bolje dronove, kvalitetnije gorivo za auto.
DER SPIEGEL: Godinama ste igrali tenis na najvišoj razini. Koliko vam to iskustvo danas pomaže kao vojniku?
Dolgopolov: Tenis me pripremio za rat. Vještine koje su potrebne sportašu i vojniku slične su: moraš brzo reagirati, koncentrirati se i prilagođavati novim situacijama.
DER SPIEGEL: Dvaput ste pobijedili Rafaela Nadala, 2014. u Indian Wellsu i 2015. u Londonu. Jeste li iz tih mečeva naučili nešto što danas možete primijeniti?
Dolgopolov: Kako ostati smiren u odlučujućem trenutku. U mečevima protiv Nadala najveći izazov bio je ostati hladne glave i igrati svoju igru do samog kraja, neposredno prije pobjede, kad adrenalin kola tijelom. Za to je potrebno povjerenje u vlastitu snagu i ne smiješ dopustiti nervozi da te savlada.
DER SPIEGEL: Trik je ne razmišljati?
Dolgopolov: To je tanka linija. Ne možeš potpuno isključiti misli. Moraš procijeniti kako igraš, što riskiraš i kada, te u koje udarce trenutno imaš povjerenja. S druge strane, što meč dulje traje, to je manje stvar psihologije, a više fizičke izdržljivosti.
DER SPIEGEL: Kako zadržavate bistru glavu tijekom opasnih misija?
Dolgopolov: Slično kao kad sam igrao tenis. Pokušavam ostati smiren, potpuno se fokusirati na zadatak i ući u svojevrsno stanje „flowa“. To znači da blokiram sve oko sebe i postajem jedno sa zadatkom, tako da svaki pokret djeluje lako i tečno. Pomaže i podsjećanje da me svaki gubitak koncentracije može stajati života. To izoštrava osjetila.
„Osjećaš prazninu i bijes prema neprijatelju.“
DER SPIEGEL: Zvuči kao da su tenis i rat usporedivi.
Dolgopolov: Jesu! Na terenu se boriš za pobjedu, na bojištu se boriš za život. Znojiš se, iscrpljuješ, ozljeđuješ. Je li rat fizički teži? Teško je reći. Psihološki je zahtjevniji. A ja nisam ni bio izravno uključen u borbe. Ljude sam vidio kako umiru samo kroz kameru drona.
DER SPIEGEL: Progone li vas te slike?
Dolgopolov: Za sada ne. Vjerojatno bi bilo drukčije da sam bio izravno na terenu tijekom borbenih operacija.
DER SPIEGEL: Kako izgledaju vaši dani?
Dolgopolov: Ovisi o zadacima. Tijekom operacija često smo na položaju već od četiri ujutro i ponekad radimo 15 ili 16 sati u komadu, spavajući samo dva sata ili uopće ne. Teško je, ponekad se osjećaš kao zombi. Često je jedan dan isti kao i drugi – kao u filmu „Beskrajan dan“. Znate ga?
DER SPIEGEL: Onaj u kojem je meteorolog zarobljen u vremenskoj petlji i stalno proživljava isti dan.
Dolgopolov: Tako rat izgleda. Još jedan raketni napad, još mrtvih ljudi, još patnje. Zarobljen si u naizgled beskrajnoj silaznoj spirali.
DER SPIEGEL: Kako se isključujete?
Dolgopolov: Kad sam na dopustu u Kijevu, idem u kino, jedem vani, nalazim se s prijateljima. Ali nikada se zapravo ne mogu potpuno isključiti. Previše vremena provodim skrolajući po vijestima i društvenim mrežama.
DER SPIEGEL: Ne opterećuje li vas ono što tamo vidite?
Dolgopolov: Možda, ali ne mogu si pomoći. Želim znati što se događa u svijetu i u Ukrajini. Ovaj rat je sada moj život.
DER SPIEGEL: Što vas najviše frustrira?
Dolgopolov: Stagnacija. Kad tjednima promatraš neprijatelja, prikupljaš informacije, čekaš i nadaš se da će velika protuofenziva napokon početi, a na kraju se ništa ne dogodi. Kad vidiš kako ti suborci ginu, to je demoralizirajuće.
DER SPIEGEL: Koliko ste suboraca dosad izgubili?
Dolgopolov: Manje od sto, ali to su ljudi s kojima sam blisko surađivao i koje sam volio.
DER SPIEGEL: Kako se nosite s tim?
Dolgopolov: Ne postoji recept; moraš naučiti živjeti s boli. Nakon nekog vremena otvrdneš i to te manje pogađa. Jedan zapovjednik mi je savjetovao da se ne vežem previše za suborce kako bi gubitak bio podnošljiviji.
DER SPIEGEL: Osjećate li potrebu za osvetom?
Dolgopolov: Naravno. Osjećaš prazninu i bijes prema neprijatelju. Želiš raditi bolje, osvetiti se, ubiti neprijatelja. To je smisao rata. Ali to ne vraća izgubljene ljude. I što rat dulje traje, više ljudi umire.
DER SPIEGEL: Kako vas je rat promijenio?
Dolgopolov: Postao sam ozbiljniji i izgubio sam lakoću koju sam prije imao. Ne znam hoće li se ikada vratiti. Osim toga, rat me učinio agresivnijim.
„Ako mi netko kaže nešto glupo na ulici ili na internetu, reagiram snažnije nego prije.“
DER SPIEGEL: Na koji način?
Dolgopolov: Ako mi netko kaže nešto glupo na ulici ili na internetu, reagiram jače nego prije. Brzo se razljutim. Vjerojatno su mi živci istrošeni od svih operacija, nemam drugo objašnjenje.
DER SPIEGEL: Nekoliko tjedana nakon početka invazije, na Twitteru (danas X) ste optužili ruskog tenisača Andreja Rubljova da se nije dovoljno jasno izjasnio protiv ruske invazije. Biste li to danas opet učinili?
Dolgopolov: Tada sam mislio da je to opravdano. Danas to ne bih ponovio jer ništa ne mijenja. Uplitanje u sve rasprave i kritike samo oduzima vrijeme i troši živce.
DER SPIEGEL: Jeste li postali ravnodušniji?
Dolgopolov: Što se tiče mržnje na internetu, da. Morao sam naučiti upravljati svojom energijom. To također znači ignorirati rasprave, inače se nepotrebno živciram.
DER SPIEGEL: Jeste li ikada osobno razgovarali s Rubljovom ili nekim drugim ruskim sportašem?
Dolgopolov: Ne. Jedan ruski tenisač poslao mi je poruku na WhatsAppu ubrzo nakon što su Rusi bombardirali ukrajinsku dječju bolnicu i pitao kako sam, uz smajlić. Dva sata sam sjedio i nisam znao što reći. Mislim, je li on ozbiljan? Kako netko može biti tako bezosjećajan, ciničan, neupućen?
DER SPIEGEL: Što ste odgovorili?
Dolgopolov: Jednom riječju. Smiješno!
DER SPIEGEL: Moral ukrajinskih oružanih snaga sve je više na kušnji iz mjeseca u mjesec. Što vas drži?
Dolgopolov: Moja motivacija je to što nemam izbora. Ako se želimo osloboditi ruske invazije, moramo se boriti.
DER SPIEGEL: Osjećate li potporu Zapada?
Dolgopolov: Smatram da se procesi donošenja odluka i isporuke pomoći odvijaju previše sporo. Ovaj rat traje već tri godine, a mi još uvijek moramo moliti za sve. Za tenkove, projektile, zrakoplove. Rusija ima dovoljno rezervi i saveznika da nastavi rat. Granate koje je nedavno isporučila Sjeverna Koreja samo su jedan od mnogih primjera. Mi, s druge strane, stalno oskudijevamo u opremi.
DER SPIEGEL: Što to znači za vas osobno?
Dolgopolov: Umjesto oklopnih vozila, ponekad smo napredovali u Nissanovim SUV-ovima. Jednom je jedan takav automobil naletio na protupješačku minu i eksplozija ga je bacila u zrak. Srećom, svi su preživjeli, ali je jedan čovjek izgubio nogu.
„Nemam puno nade.“
DER SPIEGEL: Kako se to odražava na vas i vaše suborce?
Dolgopolov: Kao da smo samo alat za slabljenje Rusije. Ali nijedan saveznik ne čini sve što je u njegovoj moći da nam pomogne. Šalju nam zastarjelu opremu ili ono što NATO-u više ne treba. Nove opreme dobivamo malo, a ponekad stiže prekasno.
DER SPIEGEL: To ne zvuči osobito ohrabrujuće.
Dolgopolov: Nemam puno nade.
DER SPIEGEL: Što očekujete od američkog predsjednika Donalda Trumpa?
Dolgopolov: Da će SAD poslati dodatnu vojnu opremu. S druge strane, Trump je nepredvidiv. To me brine. Bez SAD-a uz nas, dugoročno će biti teško suprotstaviti se Rusiji.
DER SPIEGEL: Jedan od glavnih problema je manjak ljudstva u ukrajinskim oružanim snagama. SAD je stoga predložio snižavanje dobi za vojnu službu s 25 na 18 godina.
Dolgopolov: Ta je ideja besmislena i ne bi riješila problem ljudstva. Naprotiv: mladići bi bili topovsko meso, spalili bismo budućnost naše zemlje. Prije nego što regrutiramo mlade, trebamo više oružja. I trebamo bolje obučavati ljude.
DER SPIEGEL: Kako bi to moglo izgledati?
Dolgopolov: Nedavno sam radio s timom na izradi videa za obuku vojnika koje mogu preuzeti ili gledati na YouTubeu. U njima pokazujemo jednostavne vježbe snage poput sklekova, trbušnjaka i drugih vježbi koje mogu raditi na mjestu rasporeda gdje nema mobilne opreme za trening.
DER SPIEGEL: Zašto je tjelesna priprema toliko važna? Zar rat sam po sebi nije dovoljno iscrpljujući?
Dolgopolov: Jest. Ali neki regruti ne mogu ni trčati pet minuta bez prestanka ili se izvući iz rova. Bez snažnog srca i pluća ne možeš preživjeti mjesece borbi. A što rat dulje traje, to je veći rizik od ozljeda koljena i leđa.
DER SPIEGEL: Brinete li se za svoju fizičku i psihičku izdržljivost?
Dolgopolov: Trening i meditaciju prakticiram koliko god mogu.
DER SPIEGEL: Kakvi su vam planovi za budućnost?
Dolgopolov: Otkad sam vojnik, više ne planiram puno. Naučio sam živjeti iz dana u dan, jer se u svakom trenutku može dogoditi bilo što. Trenutačno samo želim preživjeti.
Otvori KEKS Pay
Bravo, heroj na ponos obitelji i domovine, a ne kao kukavice koje su pobjegle!