Momir Rnić bio je dio sjajne generacije rukometaša bivše Jugoslavije koji su osamdesetih osvojili olimpijsko zlato u Los Angelesu te svjetsko zlato u Švicarskoj 1986. godine. Ima Momir još broncu s Igara u Seulu 1988. godine te srebro sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1982. godine.
– Dolazim iz malog banatskog mjesta Sečnja. Kao i svi moji vršnjaci u to vrijeme, igrao sam nogomet. Igrali smo neku utakmicu u mlađim kategorijama i zabio tri pogotka. Nakon sedam dana igrali smo novu utakmicu i trener je pročitao sastav u kojem nisam bio. Bio sam iznenađen jer sam u prethodnoj utakmici dao tri gola i pitao se kako to da sada nisam u postavi. Objasnili su mi da je to stvar taktike. Bacio sam kopačke i otišao u susjedno dvorište gdje se igrao rukomet. Ubrzo sam postao prvotimac zrenjaninskog Proletera. Ali, ostala je ljubav prema nogometu. Jednom mi se javio poznati nogometni stručnjak Tomislav Manojlović, koji me uvjeravao da "zamrznem" status u rukometu na nekoliko mjeseci i da se posvetim nogometu. Govorio mi je da talent koji sam pokazivao garantira da ću ubrzo na leđima nositi ''devetku" u nogometnoj reprezentaciji Jugoslavije. Možda sam ga trebao poslušati. Jedno vrijeme igrao sam rukomet i nogomet.
Prvi put otišli ste na Olimpijske igre 1980. godine i vratili se razočarani.
– Uoči nastupa u Moskvi selekcija je podmlađena i priključeni su mlađi igrači koji su svojim kvalitetama bili dostojni izlaska na teren na najjačem rukometnom turniru tog vremena. Među debitantima na OI bili su Veselin Vujović, Jovica Cvetković, Jovan Elezović, Mile Isaković i drugi. I pored smjene generacija, Jugoslavija je imala priliku igrati finale. Na tim Igrama zlatni su bili košarkaši, vaterpolisti... Vratili smo se u Beograd i dok smo izlazili s aerodroma (ipak smo osvajači petog mjesta, što nije loš rezultat imajući u vidu značaj turnira i konkurenciju), novinari prolaze pored nas i nitko nas ništa ne pita. Čekali smo prtljagu, razočarani i pokunjeni. Dali smo si obećanje – od sada na dalje možemo se vratiti bez noge ili ruke, ali ne bez medalje. Već za dvije godine igrali smo finale Svjetskog prvenstva i bili drugi, a 1984. godine osvojili smo zlato na Igrama u Los Angelesu i 1986. Svjetsko prvenstvo u Švicarskoj.
Umalo niste otišli na Igre u Los Angeles?
– Ostalo je nekoliko dana prije odlaska na OI u Los Angeles. Moja nogometna ekipa u selu je igrala utakmicu u nedjelju, a ja sam izborniku Jezdimiru Stankoviću predložio da imamo slobodno popodne kako bi se reprezentacija odmorila i opustila. Imao sam na pameti da odem i odigram nogometnu utakmicu, ali morao sam biti vješt pred izbornikom kako bih to sakrio. Imali smo pripreme u Srbobranu, otišao sam i odigrao tu utakmicu i vratio se navečer normalno u hotel. Sutra ujutro, na doručku, izbornik čita novine u kojima piše veliki naslov: Rnić riješio derbi. U tom trenutku svi su se smijali, a kod mene nevjerica. Objasnio sam izborniku da ja to volim i da je ta ljubav prema nogometu jača od mene. Srećom, nisam doživio nikakvu ozljedu i otišao sam u SAD. Znate da je prvi pogodak na otvaranju beogradske Marakane dao čovjek iz mog sela. Bio je to Nedeljko Vukoja, koji je tada igrao za Rijeku. I rukomet je u mom selu bio jak. Svi su se svojevremeno pitali kako je moguće da jedno takvo selo, malo u to vrijeme, koje je imalo možda 1000 do 2000 stanovnika, igra polufinale kupa s Crvenom zvezdom u Šumicama.
Kako je bilo u Los Angelesu?
– Kako je vrijeme odmicalo, redali smo pobjede i došli do finala, protiv Zapadne Njemačke. Igra se, a kraj nikako da dođe. Stalno smo gledali u semafor, na kojem 60. minuta nikako da počne otkucavati. Kada se pojavila 60. minuta, uslijedio je muk. Stojimo dvadesetak sekundi. Nakon isteka vremena gledamo se međusobno i shvaćamo da je sve gotovo. Nismo bili svjesni što smo napravili, bili smo puni emocija. Kada samo izgovorite olimpijski prvak, već zvuči sjajno, a zamislite kako je kada dobijete trofej i kako je biti na postolju. Cijelu tu noć išli smo po Los Angelesu u otvorenim kabrioletima, ljudi su nas pozdravljali. Nevjerojatan doživljaj. Poseban doživljaj bila je činjenica da smo u olimpijskom selu sretali takve sportske veličine kakve su u to vrijeme bili atletičar Carl Lewis i tenisačica Steffi Graff.
Kako to da nikad niste zaigrali za Metaloplastiku?
– Ja sam bio u Metaloplastici 20 dana i onda su došli uvečer, stavili me u auto i odveli u Crvenku. Bio sam u Šapcu i već sam trebao potpisati, ali odveli su me u Crvenku – zaključio je Rnić.
Otvori KEKS Pay
Nek nam ovaj bicko koji je napisal članak veli kolko im je gazda postavil normu da mora dnevno bit obiavljeno tekstova o ‘legendama’ šugoslavije