Donijeti odluku o kraju sportske karijere nikad nije lako, no dođe trenutak kada se doista mora podvući crta i prihvatiti da se to životno poglavlje mora zatvoriti.
A takvo što upravo učinio je Igor Pokrajac (41), hrvatski gladijator s najviše borbi odrađenih u UFC-ovu kavezu (13).
Nažalost, Poki se od gladijatorskih borbi nije oprostio s pobjedom već s ekspresnim porazom od Poljaka Michala Kite, no čini se da mu je baš taj tehnički nokaut doživljen nakon samo 40-ak sekundi borbe olakšao odluku.
Bila mu je to 45. profesionalna borba u kojima je izborio 29 pobjeda i doživio 15 poraza uz jednu poništeni nastup.
- Već duže vrijeme sam sam sebi pokušavao priznati da više nisam ono što sam bio, no nikako da povučem taj potez. Srce hoće, no nema smisla dalje jer ipak sam ja u 42. godini.
U razgovoru vođenom nakon ove životne prijelomnice kazao nam je da ne žali što karijeru nije završio pobjedom.
- Uvijek je ljepše tako završiti, no da to sada ganjam nema smisla. Ne želim tražiti slabijega protivnika kojeg bih sigurno pobijedio. Nisam sklon organizaciji oproštajnog meča i zato sam i odlučio sve objaviti na društvenim mrežama. To ide najbrže, u dvije rečenice.
Da li je i prije borbe odlučio da će mu okršaj u Lublinu biti posljednji u karijeri?
- Ne, nisam, a da sam pobijedio možda bih nastavio nastupati jer borilačko srce vas onemogući da budete objektivni. Nakon ovoga, ja ću tu i tamo zacijelo razmišljati o povratku i to je normalno, o tome svi razmišljaju kada okončaju karijeru jer želja vas vuče natrag. No, učinit ću sve da se to ne dogodi. Svjestan sam da ne mogu više nastupati na razini na kojoj bih uživao ja, ali i moji navijači.
Igor je jednom nogom već bio u gladijatorskoj mirovini. Nakon zagrebačkog poraza na UFC-ovoj priredbi u travnju 2016. pauzirao je tri godine zbog jedne neugodne neurološke dijagnoze.
- Zbog mog zdravstvenog stanja, koje mi u Europi nije bilo prepreka, američki UFC raskinuo je ugovor po kojem sam imao još tri borbe za odraditi pa bih ukupno bilo 16. No, neću se žaliti. S UFC-om sam potpisao šest ugovora, bio sam kod njih skoro deset godina.
Iako su mu američki liječnici zabranili daljnje nastupanje u najjačoj organizaciji slobodne borbe, Igor se ipak odvažio te se nastavio boriti u Europi na vlastitu odgovornost. A bio je u jednako neugodnoj situaciji kao i najbolji svjetski vaterpolist Sandro Sukno koji je sa 27 godina radi svog zdravstvenog (srčanog) problema preporuku shvatio kao kraj karijere.
- To je moja ludost ali i tvrdoglavost koja me do svega ovoga i dovela.
Kakav je bio osjećaj boriti se uz rizik da samo jedan udarac može biti fatalan?
- Kad se borite o tome ne razmišljate. Uostalom, od same borbe, puno su teži treninzi na kojima trpite teške podražaje i dovodite svakodnevno tijelo do njegovih granica. Vjerujte mi, kod nas u American Top Teamu, teže je biti prvak dvorane nego neke organizacije.
Igor u UFC-u ima čak jednu borbu više od svog mentora Cro Copa (12).
- To jest točan podatak, no treba reći da Mirko ima sveukupno puno više borbi i puno veću karijeru od mene te da je osvojio Grand Prix u dva sporta, u slobodnoj borbi i kikboksu. Većina nas u ovom sportu slobodnom borbom počela se baviti radi njega, a mene je i osobno uveo u taj svijet. Bio sam član njegova tima devet godina, od 2000. do 2009. Držao sam fokusere, bio suvježbač, fizioterapeut i u tom razdoblju s njim sam išao na sve njegove borbe.
A sva ta putovanja s Cro Copom bila su doživljaj za sebe, a neka od njih pamti i ovaj novinar koji je jednom prilikom u nekom tokijskom hotelu zaliven kantom vode.
- Ha, ha... Pa ja sam više bio mokar nego suh. S Mirkom i oko njega stalno je bio neki smijeh, ali ne da bi se tako razbila nervoza uoči borbe nego je to proizlazilo iz potrebe da se dobro družimo i zabavljamo.
Igor se dobro zabavljao i na ovom putovanju u Lublin, s trenerima Draženom Forgačem i Sašom Drobcem.
- Ni po povratku, nakon poraza, nije bila komorna atmosfera. Štoviše, stalno je bila neka zafrkancija i to je ono što vam sport daje.
A život mu sada daje više vremena za obitelj, za suprugu Anastaziju i prvašicu Leonu i vrtićanku Lunu Sofiju, ali i posao u obiteljskoj računovodstveno-knjigovodstvenoj tvrtci "IGNA PROMET" koja posluje već 25 godina.
- Sestra Nataša je dosad radila više od mene, a sada ću i ja morati preuzeti veći teret. Nema više izlika da imam trening ili da se spremam za borbu - zaključio je uz osmjeh i na koncu dodao:
- Trenirat ću ja i dalje pa čak i sparirati, ali se više neću natjecateljski boriti. Osim toga i sukomentirat ću na televiziji MMA mečeve. Baš se za ovaj srpanj u ATT-u sprema jedan odličan kamp uz niz dobrih boraca kao što su Aleksandar Rakić, Ante Delija, Ivan Erslan pa ću se i ja s njima malo potući. Ali samo u obliku sparinga.
