Posejdon kralj mora? Na Lošinju se s time ne bi složili...
– Daniela traži, on je u tome svjetski autoritet. Trebaš li zubaca od 2,73 kilograma, on će ga pronaći taj čas. I ako ga staviš na vagu, tu će biti… U dekagram! Najbolji je – hvale ga u mjestu.
>> Pogledajte Lovrenovu urnebesnu ljetnu potragu za Vrsaljkom
Kako neće, titula svjetskog prvaka u podvodnom ribolovu izaziva poštovanje. Kad ribe čuju da je Gospić zaronio, eh, tad je frka...
– Nije baš tako, da ću naći od 2,73 kilograma iz prve, to su te prevarili. Na otoku mnogi misle da je meni pronaći zubaca od dva kilograma kao reći dobar dan. Ali nije to tako lako... – kaže Daniel Gospić (36).
Ruke zamazane motornim uljem, taman je popravljao skuter...
Sjedamo na kavu, točno tu u Lošinju kraj spomenika podvodnom ribolovcu, on naručuje – vodu s limunskom travom.
– U dubini si sam. Ali, nikad nisam imao osjećaj samoće. Nikad se nisam ni uplašio. Znam da sam u drugom elementu, ali njime vladam. More je gazda, ali došao sam do toga da znam što trebam napraviti. Znam kako se ponašaju morske struje, gdje su ribe, kakvi su valovi... I onda je lako. Točno znaš kako prepoznati gdje je hobotnica, a gdje škarpina. Vodi me lovački instinkt. A čovjek, lovac, kad zaroni, on je najveći neprijatelj društva koje dolje živi – priča Gospić pa dodaje:
– Naša lošinjska vala je možda najbogatija ribom, uz Brijune i Pulu, na Jadranu. Tu u lošinjski zaljev zna ući i – tuna! Ali, tu je zabranjen ribolov, pa je tuna na sigurnom.
U podmorju Maloga Lošinja je praktički cijeli riblji svijet koji postoji na Jadranu.
– Sve tu imamo. Ježinac, trp, morsko jaje, kamenica, jakobova kapica, kunjke, dagnje, puževi, periske, lignje, hobotnice, jastozi, hlapovi...
A ribe? Što sve pliva ovdje oko nas?
– Uh... Tko će sad to sve nabrojiti. Tune, gofa, zubaca, orade, kirnje, brancine, šarage, kavale, škarpine, ugore, murine, ciple, salpe, iglice... A zanimljiva je strijelka. Ona je grabežljivac. Ta riba ubija i da ne pojede...
Kad zaroni, najvažnija mu je stvar – narančasta bova. I pomagač na brodu. Na nogama su karbonske peraje dugačke 75 centimetara, glatko ronilačko odijelo debljine pet milimetara ne bi li otpor bio što manji, maska, disalica, te puške od 60 do 110 centimetara.
– I lampa, ona je važna. Ako loviš u rupi, dobro će doći – dodaje.
Koja ste mora sve prošli?
– Atlantski ocean, Tihi ocean, Indijski ocean, cijelo Sredozemno more, Gibraltar... Kako i neću, pa bio sam 15 godina reprezentativac. Natjecao sam se u Venezueli, Brazilu, Čileu, Peruu, JAR-u, Alžiru, Španjolskoj, Finskoj... – nabraja Daniel.
Zašto ribolov, i to još podvodni?
– Rođen sam u kući samo 20 metara udaljenoj od mora, pa neću valjda ići u šumu. Najbliže je, najzanimljivije. I oduvijek je tako. Kad sam kao klinac u školi učio matematiku, bolio me za to đon. Ali, čim bi se spomenula neka riba, odmah bih živnuo, otvorio oči, upijao svaku riječ. Prve zarone radio sam kao šestogodišnjak, kod none u Punta Križi. Bilo nam je najprirodnije skočiti u more, i brzo smo naučili što treba, odmah smo se bacili u akciju za ribom. Brčkali smo se oko mula, pa svaki dan udica u ruke. Pa smo krenuli s prvim lukom i strijelom. Prvu puškicu dobio sam s 11 godina, s 15 malo veću, a sa 16 počeo sam se natjecati. Klinci danas, gledam ih na plaži, samo se u moru brčkaju i brzo otrče u hlad, po mobitel i na YouTube... – priča čovjek koji je dogurao do naslova svjetskoga prvaka, najboljeg na planetu ispod mora. Najspretnijeg. Ima titulu svjetskog prvaka, dva puta bio je europski, sedam puta hrvatski prvak.
– Što si stariji, to si bolji. Imaš više iskustva. Znaš točno kako se riba ponaša u određeno doba godine, na kojoj je dubini, barataš s velikim brojem parametara, i vrlo dobro znaš gdje trebaš tražiti određenu vrstu. Ipak, kao klinac sam morao dobiti dopuštenje. Za mene i brata najviše se bojala nona Marija. Ali, kako sam ja već s 15 godina počeo za obitelj donositi ručak, shvatili su da za maloga nema straha.
U međuvremenu, rekordi koje je srušio su nevjerojatni. Bio je najmlađi prvak države, već s 21 godinom. Jedini je na planetu koji ima titule i svjetskog i europskog prvaka. Jedini je osvojio sedam prvenstava Hrvatske, od toga pet uzastopce.
Na najelitnijem natjecanju “Master de Pesca Submarina”, koje se održava u Palma de Mallorci (svojevrsni Wimbledon) na Balearima, a na koje dolaze samo s pozivnicama, i to samo 15 najboljih na svijetu, tri je puta bio najbolji, dva puta drugi...
– Skupilo se toga – kaže.
Koji su rekordi?
– To sve zanima. Gof od 32 kilograma na Susku, kirnja od 24 kilograma na Premudi, zubatac od 12 kilograma na Susku, da ne nabrajam tropske ribe...
Kako ih pronaći?
– Znaš gdje tražiš. Kao u dućanu. Ako treba 10 ugora, ja ću pronaći 10 ugora. Uzmimo da je dubina vode 30 metara. Zubatac je na prvih pet metara uz dno. Tek u rijetkim se slučajevima digne i više. Zubatac, orada, šarag – oni žive oko kamenja, a iznad možeš sresti gofa, tunu, oni su na otvorenom, ne skrivaju se...
Imaju li oni neprijatelja?
– Ne. Velika riba u moru nema neprijatelja, tu i tamo koji morski pas. Eto primjer zubaca, on je kao vuk u šumi, drži svoj dio teritorija i uvijek je na istim mjestima. Grabežljivac je, ima taj instinkt lovca. Jede lignje, svu sitnu ribu, ma nema toga što zubatac neće pojesti. A jedini neprijatelj mu je – čovjek.
Mogu li sve ribe na tanjur?
– Gotovo svaka, 99 posto ih može. Bilo je jedne godine napuhača, otrovnih riba, ali ih više nema. Neke ribe imaju otrov za obranu, ali nisu otrovne. Jedino što se ne jede je riba bucanj. Meso joj je kao želatina, nejestivo, poput gela, bljuzge... Čisto salo, meso nema teksture. Ostalo se jede, dakako – ističe Gospić.
Gdje je najteže loviti?
– Na Jadranu. Tu je riba najprefriganija. Svako more ima svoje tajne, ali kad se naučiš ovdje doma, brzo se prilagodiš. I podmorje vani nije ljepše. Možda je negdje atraktivnije zbog topline mora. Ali, takva mora imaju puno koralja, ali sve ostalo je drukčije. Pusto. I treba dobro paziti na ježeve. Jer tamo kad se nabodeš na ježa, to zna boljeti za poludjeti. Kod nas, srećom, nema otrovnih...
Koja je prednost podvodnog ribolovca u odnosu na onog klasičnog – ribara s barke?
– Ja sam svu ribu vidio na svoje oči. Gdje živi, čime se hrani, kako se ponaša u određeni dio godine, u određeni dio dana. Gdje je ujutro, gdje navečer. I to sam ih vidio u njihovu ambijentu, za razliku od kolega ribara koji s površine gledaju ribe kroz sonde. Na barci nisi izravno povezan s ribom...
Kako ribe žive?
– Ispod površine vide se promjene godišnjih doba. Kako na obali, tako i nakon zime, u proljeće, more počinje cvjetati. Sve pupa, mnoge vrste ulaze u mrijest, a povećanjem temperatura sve je više sitne ribe. A ta sitna riba, naravno, dalje služi kao hrana većim ribama. Život buja. Temperatura se u travnju digne sa zimskih devet stupnjeva i do 18 Celzijevih stupnjeva. Ispod 14 metara je i dalje hladna voda, pa se miješanjem dovodi do bogatstva, raznolikosti. U Jadranu ima 430 vrsta riba. A mi smo ovdje poznati po zubacu, gofu, ima i puno orada... U južnom Jadranu su kirnje...
Poznaje Gospić podmorje cijelog Jadrana, preronio je od Crne Gore do Umaga. Od Žirja, Hvara, Visa, Brača, Šolte, Dubrovnika, Prevlake... Gdje je najljepše?
– Na Lošinju! Jako je lijepa i Palagruža. Predivan je i dio od Premude do Dugog otoka. A naš lošinjski akvatorij ima sve elemente, vrlo je raznovrstan. Duboki rubovi, sike, brakovi, otočići, grebeni... Tu ispod mora oko nas ima svih podmorskih pejzaža, od livada, kamenitog dna, rubova, stuba, kamenih gromada, pjeskovitih oaza...
A gdje je najveća gužva, gdje ima najviše ribe?
– Na kamenim rubovima. Ondje ima najraznovrsnijih vrsta jer se riba ima gdje sakriti, ima hrane i gdje živjeti. Eto, škarpina, kirnja ili ugor žive tamo u kamenju. Razveden teren vole i riba i ljudi... Usto, riba se hrani ujutro prije zore i prije sumraka. Kao doručak i večera. A ja na more izlazim u pravilu u kasno popodne. Tada je mirno, nema turista. Sjene su drukčije, sunce više nije visoko, a ribe su puno aktivnije. I tada je dolje puno mističnije...
Koja je najveća riba koju ste sreli?
– Prošao sam cijeli svijet, vidio sam sredozemnu medvjedicu, dupine, kornjače... U JAR-u sam naišao na morske pse. Nije me bilo strah. Više strahujem da me netko ne pregazi gliserom. I zato nikad ne idem sam, sa mnom je prijatelj Duje, on pazi na gliseru ako se tko previše približi pa ga upozori. A najveća? Pripremali smo prošle godine Europsko prvenstvo koje se održavalo kod nas. I krenuli na Susak. Gledam u daljinu i vidim – vodoskok.
Dupin?
– Previsok je bio vodoskok za dupine. Ne, dva velika kita. Jedan od 20 metara, a drugi od 18 metara. To je druga po veličini životinja na Zemlji, od njega je veći samo plavetni kit. Kolike su te beštije, kao da pliva autobus. I tek tada postaneš svjestan veličine tih životinja. Nigdje kita nisam vidio, u cijelom svijetu, i onda ga vidim doma, tu kraj Lošinja. U svome dvorištu...
A nasljednik?
– Sin Jere ima pet godina. Voli to. Ima štapić, udicu, dva metra najlona. Pa se nas dvojica spustimo ispod kuće, već vadi oradice...
Koja smo mi jadna država čovjek je osvojio sve što se dalo osvojiti i ni riječi o njemu u kakvoj sportskoj emisiji ili nedaj bože da u dnevniku kažu evo imamo svijetskog prvaka Ne kažem da treba sad čovjeku spomenikee dizati ali malo promocije nebi falilo volim gledati nogomet ali nije sve nogomet