Tiho i bez najave, baš onako kako je munjevito s krilne pozicije parao suparničke obrane, rukometnu scenu napustio je Eduard Kokšarov. Vijest o njegovoj iznenadnoj smrti u 51. godini života, koju je potvrdio njegov posljednji klub Meškov Brest, odjeknula je poput šoka i ostavila golemu prazninu.
- Ovo je nenadoknadiv gubitak za cijelu rukometnu obitelj - stoji u priopćenju bjeloruskog kluba, sažimajući osjećaje svih koji su poznavali ili se divili velikanu rođenom u Krasnodaru.
Kokšarov je bio više od igrača; bio je simbol jedne ere, nositelj generacije koja je Rusiju postavila na vrh svijeta i sportaš čija su predanost i inteligencija ostavili neizbrisiv trag.
Kao ključni član "zlatne generacije" ruskog rukometa, Kokšarov je bio nezaustavljiva sila na lijevom krilu. Vrhunac je dosegnuo na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine, gdje je Rusija u epskom finalu svladala Švedsku i osvojila zlatnu medalju, najsjajnije odličje u njegovoj bogatoj riznici. Četiri godine kasnije, u Ateni, svojoj je kolekciji dodao i olimpijsku broncu. Prije toga, već je bio svjetski prvak, osvojivši zlato u Japanu 1997. godine, te svjetski viceprvak dvije godine kasnije u Egiptu. Za reprezentaciju je nastupao od 1996. do 2012. godine, a u 226 odigranih utakmica postigao je nevjerojatnih 1.110 golova, čime je i danas najbolji strijelac u povijesti ruske nacionalne vrste.
Iako je s reprezentacijom osvojio najveće trofeje, klupska karijera neraskidivo je vezana za jedno ime - Celje Pivovarna Laško. Nakon početaka u rodnom SKIF Krasnodaru, Kokšarov 1999. godine stiže u Sloveniju i tamo ostaje punih 12 sezona, postavši istinska legenda kluba i miljenik navijača. U dresu Celja osvojio je osam naslova prvaka Slovenije i pet kupova, no kruna njegove klupske karijere dogodila se u sezoni 2003./2004. Tada je slovenski klub, predvođen Kokšarovim na krilu, senzacionalno osvojio EHF Ligu prvaka, što je do danas ostao najveći uspjeh u povijesti slovenskog klupskog rukometa. Njegov doprinos tom povijesnom naslovu bio je ogroman, a te je sezone u elitnom natjecanju postigao čak 81 pogodak. Igračku karijeru zaključio je u redovima ruskog giganta Čehovskih medvjeda, gdje je u posljednje dvije sezone osvojio još dva naslova prvaka Rusije.
O njegovoj individualnoj kvaliteti najbolje svjedoči podatak da je čak šest puta biran u idealnu postavu na najvećim natjecanjima. Bio je član All-Star momčadi na čak četiri uzastopna svjetska prvenstva (2001., 2003., 2005. i 2007.) te na dva europska prvenstva (2004. i 2006.), što je potvrda nevjerojatne konstante i dominacije na svojoj poziciji. Bio je igrač ispred svog vremena, krilo koje je posjedovalo tehničku perfekciju, ali i iznimnu rukometnu inteligenciju. Znao je gdje treba stajati, kako se kretati i kada uputiti udarac, a njegova sposobnost da postigne ključne golove u najvažnijim trenucima utakmice bila je ono što ga je izdvajalo od ostalih.
Nakon što je 2013. godine završio igračku karijeru, bilo je logično da ostane u sportu koji je toliko volio. Trenerski put započeo je u svom Krasnodaru, da bi ga zatim profesionalne obveze odvele u Sjevernu Makedoniju, gdje je u Vardaru obnašao funkciju sportskog direktora, ali i trenera muške i ženske ekipe. Od 2017. do 2020. godine bio je izbornik muške reprezentacije Rusije, no mandat je završio ostavkom nakon slabijeg rezultata na Europskom prvenstvu. Uslijedile su epizode na klupi ženskog Rostova na Donu te na kraju u bjeloruskom Meškov Brestu, koji je vodio od ožujka 2023. do svoje prerane smrti. S bjeloruskim klubom osvojio je prvenstvo, kup i superkup.
Izvan terena, Eduard Kokšarov bio je posvećen obitelji. Njegov sin Aleksandr, rođen 2004. godine u Celju tijekom očevih najslavnijih igračkih dana, krenuo je sportskim putem, ali u nogometu, gdje gradi karijeru kao napadač u ruskom prvoligašu Krasnodaru. Nakon igračke karijere, Kokšarov je neko vrijeme obnašao i dužnost u ministarstvu sporta svoje regije, trudeći se unaprijediti sportske programe za mlade.
Otvori KEKS Pay
