Tvorac Dinamovoga naslova prvaka, trenerski mag Miroslav Blažević (87), ovoga je proljeća kroz kolumne u Večernjem listu evocirao sjećanje na Dinamov šampionski pohod iz 1982. godine. Sve njegove uzbudljive dogodovštine iz toga doba, proširene s Ćirinim rečenicama kojima nas je častio u intervjuu objavljenom na 30. godišnjicu titule, dakle prije točno deset godina, prenosimo i ovom svečanom zgodom.
Bilo je Valentinovo, 14. veljače 1982. godine, beogradska Karaburma dočekala je jesenskoga doprvaka, Dinamo. Osmoplasirani OFK Beograd odolijevao je favoritu iz Zagreba i osvojio dragocjen bod (0:0) istodobno napravivši uslugu Crvenoj zvezdi - već u prvom proljetnom kolu zaustavljen je izravni konkurent za naslov prvaka Jugoslavije.
Tko je tada uopće mogao slutiti da je taj mršavi bod protiv beogradskih "romantičara" samo fitilj za nevjerojatnu eksploziju: Dinamovu čudesnu, neponovljivu seriju pobjeda koja je rezultirala naslovom prvaka nakon 24 godine! Bilo je to proljeće Bijeloga šala, nezapamćene navijačke histerije u Zagrebu, tri mjeseca u kojima je Ćiro odjahao u besmrtnost.
- Bilo je to najljepše razdoblje moje karijere, hrvatski pokret. I danas se sjećam kako su moji Slavonci, Osječani, Vinkovčani, Brođani... hrlili u Maksimir, osjećao sam se kao hrvatski sportski vitez. I kada sam izašao na igralište, spontano sam uvijek stisnuo šaku, uz poruku: "J...t ćemo im majku!". Jednom sam novinaru Topiću iz Sportskih novosti dao jednu izjavu, molio me da je ubaci navečer, kad nije bilo urednika u redakciji: "Ovu pobjedu poklanjam hrvatskom narodu za sve ono što mu je sve ove godine bilo uskraćeno!"
Zvezdaši na Skupštini
Prvo kolo 0:0 na Karaburmi, a onda uragan protiv Crvene zvezde, 21. veljače 1982. godine: 3:0 u Maksimiru.
- Dan uoči utakmice bila je Dinamova skupština, a na njoj, kao gosti, Zvezdina delegacija, Džajić, Vladimir Cvetković i ostali... Ja im se obratim i kažem: "Hvala što ste došli, dragi ste nam gosti. Znate, u nogometu samo budale prognoziraju, a ovo će biti iznimka – sutra vam ni Bog neće pomoći!". Bio sam tako uvjeren da ćemo ih pregaziti. I mi vodimo 3:0 na poluvremenu, a ja ulazim u svlačionicu i, u strahu od opuštanja, zagrmim: "Ne date li im još tri komada, izdali ste me!" Samo tako sam ih mogao držati našpananima cijelu utakmicu...
Nisu baš svi bili uvjereni da ćete biti prvaci, počevši od Dinamovoga predsjednika Đuke Prilike.
- Taj me se bojao k'o vraga, maknuo sam ga od sebe čim sam čuo što je izjavio! I samo sam ja cijelo vrijeme tupio da ćemo biti prvaci, čak ni moj kapetan "Zajc" nije to vjerovao. Upozorio sam ga: "Sine, hoću da govoriš isto što i ja." Pa ja sam u prethodnoj sezoni doveo Dinamo s 14. na 5. mjesto, zamalo se plasirao u Europu...
Zeznuo vas je Josip Skoblar s Rijekom?
- Ne Skoblar, nego Hajduk u Splitu, gdje smo pobijeđeni s 3:1 Delegat je bio glasoviti Gugulović, moj prijatelj, a sudio je Papec. Kažem Guguloviću: "Molim te da bude pošteno", a on mi uzvrati: "Izvini, bata Ćiro, mi smo već angažovani!". Zaista nismo imali nikakve šanse..
Koliko ste zaradili kao tvorac plavoga čuda 1982. godine?
- Ni dinara!!! Kad sam dolazio, predsjednik je bio Ročić. Nisam imao ugovor, a tražio sam 100.000 maraka za naslov prvaka, na što on nije pristao. O.K., onda smo dogovorili mjesečnu plaću od 3000 njemačkih maraka, što opet nisam dobivao, čak četiri mjeseca. I kako je svatko u klubu imao uvid u platne liste, tadašnji sekretar partijske ćelije za Dinamo, Mirko Bazić, bio je šokiran kad je vidio da trebam dobiti 12.000 maraka. Mislio je da je to moja mjesečna plaća pa je išao cinkati u komitet. Nastao je kaos, a samo zato što meni nisu davali plaću...
Niste bili miljenik partije?
- Da se Šajbera pitalo, završio bih u zatvoru! Čuo sam jednom kako je za mene kazao: 'Ćiro je ustaški gad! Mi ćemo radi njega morati tenkove na ulicu poslati.'
Nije vas volio i zbog sedmice njegovome Zagrebu u jesen 1981. godine.
- Oni, kumovi Draža i Vlatko, tražili su da im pustim tu utakmicu, na što nisam pristao. Tada je puklo između nas i preko Šajbera su činili sve da me strpaju u zatvor. Inače, moj odnos s Jerkovićem kad sam došao u Dinamo bio je prijateljski. Draža mi je znao reći: "Nećeš uspjeti, Ćiro, s tim igračima", a kad sam počeo nizati uspjehe, to mu nije leglo. Pa zar ja da pustim utakmicu, ja koji sam vodio tisuće igrača i utakmica i ni u jednoj nisam povrijedio sport!
Kakva je bila reakcija Beograda na vaš šampionski pohod?
- Ma u Beogradu su me obožavali, Miljanić i Bulatović veselili su se svakoj mojoj pobjedi, jer im je bio pun k...c Zagrepčanaca koji su svoju nesposobnost kamuflirali navodnom beogradskom kuhinjom, koja je navodno radila za Crvenu zvezdu i Partizan. I ne samo ljudi iz vodstva Saveza, voljela me i većina beogradskih novinara, tamo je uvijek nastajao šou kad sam se ja pojavio...
Koja vam je bila najteža utakmica, kada ste shvatili da ćete biti prvaci?
- Ma ja sam to shvatio još godinu ranije, na pripremama u Australiji, kada sam stvorio Bračuna, braću Cvetković... Već tada sam bio avangarda, jer sam patentirao sustav 3-5-2, ali, pazite, ja sam igrao čak s pet napadača: Deverić, Cvetković, Cerin, Mlinarić i Kranjčar. Najteža utakmica? U Osijeku, kada se na stadionu, koji još nije imao uporabnu dozvolu, nakrcalo 40 tisuća ljudi. Pregaziše policiju, sve pred sobom! Pobijedili smo 2:1 - prisjeća se Blažević.
Kapetan Velimir Zajec bio je igrač sa svim ovlastima?
– Zajec je igrao što je htio, međutim imao je trojicu genijalaca koji su mu čuvali leđa, Bručića, Mustedanagića i Hadžića...
Glasovita je bila i skopska utakmica u 30. kolu, kada ste svladali Vardar 3:0. Tamo se Ćiro čak – potukao!
– Tamo je bila takva atmosfera da su vikali "Hapsi ovoga!", pa kad je jedan krenuo na mene, odgurnuo sam mu glavu rukom. Prije utakmice priđe mi naš tadašnji direktor Srebrić i kaže: "Šefe, ovi nam žele pustiti utakmicu!?". Nisam vjerovao, nisam bio toliko naivan, to je, uvjeren sam, bila poruka da se opustimo. A onda mi priđe jedan dečko, rezervni igrač Vardara, čijega sam oca zaposlio u Švicarskoj, i šapne mi: "Šefe, ovi moji će vas – pobiti!" A ja skupim igrače i naredim – nema povlačenja i ne nasjedajte na provokacije! Primajte šamare, dajte im golove! Poslije je Džemo rekao Cici: "Toliko šamara nisi dobio ni od mame...!"
Bojao sam se duhova
Kakav je bio ispraćaj iz Skoplja?
– Veličanstvena scena! Ja izlazim s travnjaka, a kamenje mi leti oko glave, puca na sve strane! A ja marširam, ne obazirem se, i kada je publika to vidjela, svi su odjednom ustali i zapljeskali! Cijeli stadion! To je detalj kojega se rado sjećam.
Niste se bojali, pa mogli ste poginuti tamo u Skoplju?
– Ma ja sam se u životu bojao samo duhova, to me moja baka zajebala! Napričala mi je priče o duhovima pa sam u 14. godini uzeo deku i otišao spavati na travničko groblje. Tako sam svladao i taj strah.
Na vašim vrhuncima u Dinamu bilo je trzavica između vas i Zlatka Kranjčara?
– To su patentirali neki koji su htjeli izazvati trzavice. Ničega nije bilo, jer da jest, onda Kranjčar ne bi bio naš najbolji igrač toga proljeća kad se vratio iz vojske. Bez njega ne bismo bili prvaci.
Zašto tadašnji izbornik Miljan Miljanić nije vodio Mlinarića i Kranjčara na Svjetsko prvenstvo Španjolsku, je li to bila nepravda prema njima i Dinamu?
– Bio sam vrlo blizak s Miljanom i, vjerujte mi, nikada nisam posumnjao u njegovo poštenje. On je bio savršeni teoretičar, međutim, nije imao kuražu, a i u procjeni igrača bio je deficitaran. To je jedini razlog zašto ovu dvojicu nije vodio na SP, a ne zato što je imao nešto protiv njih ili Dinama.
Već tada u klubu se pojavio Zdravko Mamić, već tada ste bili vrlo bliski?
– Mamić je 1982. bio Katica za sve u klubu, čovjek od moga najvećega povjerenja. Katica za sve? Da, među ostalim kontrolirao je igrače u noćnim izlascima, do kada ostaju u Karaki. Jedan je član moje obitelji tada jednom rekao nešto protiv Zdravka, a ja sam bio uvjeren da mi je on bliži čak i od obitelji. Da je netko zapucao na mene, taj je čovjek bio spreman stati pred metak.
Zašto ste 1983. godine otišli iz Dinama?
– Bilo je nekoliko razloga. Najprije Mostar, neugodna epizoda s Veležom u proljeće '83. Tadašnji predsjednik Mraz kazao mi je uoči utakmice kako je s Mostarcima dogovoren bod, jer im je potreban u borbi za ostanak. Naravno da sam bio zgranut, zar da se sazna da smo dogovorili utakmicu pa da kompromitiramo naslov iz 1982., da se pomisli da smo i do njega došli mešetarenjem! Izašao sam pred igrače, opuštene, jer su čuli za dogovor, i kažem im: "Prvi put vas molim, dajte sve od sebe, izložio sam sebe samo da spriječim lakrdiju!" I što se dogodi kad vjeruješ igračima – potop, katastrofa, izgubili smo 0:3 i utrku za naslov prvaka. Čarli Braun strašno mi je to zamjerio, gotovo smo se potukli na 17. katu "Interkontija". Zato što sam ostao odlučan: želio sam čistu, a ne prljavu titulu!
Drugi razlog vašega odlaska iz Maksimira?
– Igrali smo prijateljsku utakmicu protiv GOŠK Juga u Dubrovniku, a razbija nas Predrag Jurić, gubimo, a ja lud od bijesa. I tada sam shvatio poražavajuću činjenicu: Boro Cvetković i Deverić više me ne slušaju slijepo, izmiču mi se iz ruku. To je prvi pokazatelj da klima više nije kakva je bila...
I na kraju, konačna odluka o odlasku pala je u Splitu.
– Moj prijatelj Jure Bilić prišao mi je uoči utakmice s Hajdukom na Trofeju Marjan i prišapnuo: "Moraš otići, jer ja te više ne mogu braniti – Šajber će te zaista zatvoriti!". Istodobno, u Split je došao predsjednik Grasshoppera Oberholzer tražeći me za trenera jer im je iznenada umro dotadašnji šef, glasoviti Nijemac Weissweiler. A ja, kako nemam ugovor, kako mislim na obitelj, shvatim da ne želim više davati povod "onome" da me zatvori kao "prijetnju za revoluciju". I prihvatio sam ponudu iz Švicarske, otišao za 300.000 CHF – zaključio je Dinamov trener stoljeća Miroslav Blažević.
U ponedjeljak je točno 40. godina od proslave Dinamova naslova prvaka 1982., te čudesne sezone u kojoj su Ćiro i igrači digli na noge cijeli Zagreb, ali i cijelu Hrvatsku te dijasporu. A Ćiri i dečkima u čast, Večernji list napravio je specijalno izdanje "Plave devetke" kojim ćemo se na 32 stranice prisjetiti tog uspjeha.
Saznajte nepoznate detalje o Zeki, Cici, Mlinki, Deveriću i ostalim igračima, pročitajte kako je uspjeh Dinama utjecao i na procvat kulture i glazbe u Zagrebu. Saznajte i nepoznate detalje o druženjima u kultnoj Karaki i Saloonu, a u kvizu se preispitajte koliko ustvari znate o toj generaciji Dinama.
Besplatnih 5000 primjeraka podijelit ćemo u nedjelju, 1. svibnja, prvo od 10 do 11 sati na zagrebačkoj "špici", u centru grada, potom od 11 do 13 sati u parku Maksimir, a onda od 17.30 sati i ispred stadiona u Kranjčevićevoj, gdje će Dinamo igrati prvenstvenu utakmicu protiv Lokomotive.
Dođite i vi po svoj besplatan primjerak "Plave devetke" koja slavi uspjeh Dinama 1982. godine. Vidimo se!
A dan kasnije, 2. svibnja, to specijalno izdanje od 32 stranice izaći će uz Večernji list!
>> Umro Mino Raiola:
Pozdrav gospodinu Ćiri. Ćiro je ovakav, Ćiro je onakav, ali mislim da prvenstveno, u konačnici, ipak je dobar čovjek. Mislim da nije zlopamtilo.Trebalo je biti trener i inzistirati na sportskom natjecanju u vremenima onih "kuhinja". Jednom sam rekao, klinci u osnovnoj školi, kada igraju nogomet, ne trebaju im suci. Oni si sami sude. I dobro prosuđuju. Zato i ljudi kada gledaju odrasle kad igraju, jako dobro znaju cijeniti prave sportaše, kada se izdignu iznad nekih stvari i događanja u sportu koje bi se mogle okarakterizirati kao nepravde. U sportu ljudi odmah osjete tko je pravi sportaš. Na žalost, u bivšoj Jugi, nogometne utakmice su uvijek bile povezane sa politikom, što je ustvari katastrofa za sport. A kakve su to nekada bile utakmice. Pa mi kao klinci smo danima prepričavali, utakmice, poteze igrača, kopirali kada smo igrali, identificirali se sa nekim igračima. Pa ja se još danas sjećam pokušaja driblinga Kranjčara kada je beka Krmpotića pokušao preći tako da je prebacio loptu preko glave.