Tragična vijest potresla je hrvatski nogomet. Nikola Pokrivač (39), bivši član reprezentacije i Dinama, poginuo je kod Karlovca u stravičnoj prometnoj nesreći. Prisjećamo se njegove karijere koju je morao prekinuo nakon teške borbe s rakom.
Nikola Pokrivač nekad je u reprezentaciji igrao s Modrićem, Ćorlukom, Mandžukićem, braćom Kovač, Klasnićem..., za vatrene je nastupao i na Euru 2008. godine, ali i na Wembleyju protiv Lamparda, Gerrarda, Rooneyja i Beckhama. Igrao je za Dinamo, Monaco, RB Salzburg, a karijeru je završio u niželigašima Pušći, Kobre Samoboru i Vojniću.
S Nikolom Pokrivačkom radio sam nekoliko velikih intervjua, posebno mi je u sjećanju ostao onaj iz 2017. godine, kada se još oporavljao od teške borbe s Hodgkinovim limfomom. No, i tada, onako slab, izmučen od bolesti, na svijet je gledao ružičasto, pun pozitive, s planovima za budućnost.
>> FOTO Ovo je mjesto na kojem je poginuo Nikola Pokrivač! Užasni prizor ledi krv u žilama
Prilikom zadnjeg većeg intervjua, prošle godine, pričao je pak o planovima za budućnost, želio se baviti trenerskim poslom.
– Trenutačno na HNS-ovoj akademiji završavam Uefinu A-licencu, s kojom mogu biti pomoćni trener u HNL-u ili glavni trener u kadetima ili juniorima HNL-a. To mi je i želja, da samostalno vodim kadete ili juniore nekog prvoligaša. Bili smo na Akademiji zajedno u klupama Mandžo, Ćorluka, Schifo, Jelavić i ja. Dobar sam đak, dobio sam četvorku i peticu na zadnjim ispitima. Sviđa mi se trenerski posao, želio bih se baviti time. Prestao sam igrati ozbiljan nogomet prije pet godina, moram krenuti dalje, zarađivati za život - pričao je tada.
Nekad ste igrali na Wembleyju, a sada po terenima županijske lige...
– Nije mi se uopće bilo problem prebaciti. Znam što sam prolazio kroz život i karijeru, i zašto sam morao prestati igrati nogomet. Sretan sam da sam uopće ostao živ, i da mogu igrati nogomet, pa makar i u petoj ligi.
Neki vaši suigrači iz reprezentacije, vršnjaci poput Luke Modrića, danas još igraju vrhunski nogomet.
– Naravno da mi je žao što sam morao prestati igrati s 29 godina, ali to je tako. S 29 sam potpisao za izraelski Maccabi, imao sam tamo super dogovor s trenerom, dobro bih i zaradio, ali sudbina je htjela drukčije.
Kako gledate na svoju karijeru?
– Mislim da sam napravio puno, igrao za reprezentaciju, predstavljao Hrvatsku na Europskom prvenstvu 2008., bio sam u puno dobrih klubova, treniralo me puno poznatih trenera. Bilo je baš jako lijepih trenutaka.
Trenirali su vas Besek, Dalić, Ćiro, Čačić, Ivanković, Jurčić, Kovač, Bilić, Kek, Huub Stevens... Tko vam je bio najdraži?
– Od svakoga nešto naučiš, ali nekako najdraži mi je bio prvi trener, Dražen Besek, te Slaven Bilić, koji me uveo u reprezentaciju, ali mi i puno pomagao s ljudske strane. Baš velik trener, ali i čovjek. Dalić mi je bio šef u Varteksu, svaka mu čast na hrabrosti jer je tada uveo u prvu momčad nas pet-šest juniora, klinaca od 17 godina. Tko zna gdje bih bio da mi Dalić tada nije vjerovao. I Kruno Jurčić mi je ostao u super sjećanju, koliko taj čovjek zna o nogometu, bio mi je i predavač na Akademiji, oduševio me. Podcjenjuju ga, a čovjek je triput bio trener Dinama.
Dvije godine živjeli ste u Monacu, igrali za tamošnji klub.
– Igraš protiv PSG-a, Marseillea, pa Lyona u kojem su tada bili Benzema, Juninho, Fred... A Monte Carlo kao grad je najljepši mogući za život, blizu su ti Nica, Cannes... Bio sam tamo dvije godine, ali onda je došao novi trener te je odlučio mene, Leku i Šimića staviti u drugu momčad. No, odmah sam prešao u RB Salzburg, koji je već tada bio veći klub od Monaca.
Najdraža utakmica u karijeri?
– Broj jedan mi je utakmica protiv Poljaka na Euru, to je neponovljivo kad istrčiš u prvih 11 Hrvatske na velikom natjecanju. Šteta što tada nismo otišli do kraja, a mogli smo. Ta utakmica protiv Turske, užasno mi je i sad, nakon toliko godina, sjetiti se toga. Ostali smo četiri sata nakon utakmice u svlačionici, potpuno shrvani.
A najdraža tekma u Dinamu?
– Pobjeda protiv Ajaxa u Amsterdamu. Za Ajax su tada igrali Staam, Huntelaar, Suarez, ali nismo ni mi bili loši. Mandžo u napadu, u vezi Modrić, Sammir, Ogi i ja, u obrani Etto, Drpić, Schifo, Čale...
Sjećate li se te kultne fešte na aerodromu? Jeste li i vi dobili sat od Mamića, poput Mandže?
– Ha-ha, nisam, ali sjećam se da je fešta bila čudesna, zamalo smo srušili avion koliko smo skakali i feštali u njemu. Onda taj cirkus na aerodromu, pa izlazak dalje, do 6 ujutro. Znam da sam drugi dan u klub, na trening, došao samo s klupskom kravatom, ha-ha. Ma, to je uspomena za cijeli život.
A te 2007. malo je nedostajalo da umjesto u Dinamu, Pokrivač završi u Hajduku.
– Imao sam sve već dogovoreno s Hajdukom, trebao sam ići na potpis u Split, ali onda je nazvao Zdravko Mamić i rekao: "Ma nema šanse da ćeš u Hajduk, dolaziš kod nas!" Poslije me nazvao i Branko Ivanković i tu sam prelomio da idem u Dinamo.
Zamalo u Hajduk
Kakav je Luka Modrić bio te 2007. godine?
– Ma već se tada vidjelo da je čudo, on je pronalazio rješenja između tri igrača. A Ogi Vukojević i ja smo uklizavali za njega, ha-ha. Sammir je isto bio čudo, ali samo kad mu se dalo. U kakvom je on stanju znao doći na jutarnji trening, direkt s izlaska, ha-ha. Ma puno je lijepih uspomena s Dinamom, igrao sam Ligu prvaka, tekmu protiv Reala s Ronaldom...
S kime ste u kontaktu od bivših suigrača?
– S Klasnićem sam super, baš me jučer zvao, ali s mnogima sam u kontaktu, vidimo se i po nekim humanitarnim utakmicama, pa se prisjetimo lijepih trenutaka.
Iako se pokušava ne prisjećati teških trenutaka, i o toj najtežoj fazi liječenja govori s knedlom u grlu. Pokrivač nam je prepričao te najteže trenutke koje je prolazio.
– Te kemoterapije bile su najgore. Pogotovo u ovoj zadnjoj turi. Dobivao sam kemoterapiju svaki dan, 24 sata, jer cilj je bio ubiti sve moje matične stanice. Nakon tih jakih kemoterapija nisam znao za sebe, samo sam povraćao, nisam doslovno mogao ni do WC-a oprati zube, nisam imao snage primiti ni četkicu u ruku. Nakon tih kemoterapija dvaput sam bio na zračenju pa je uslijedila transplantacija. Koja je, hvala Bogu, prošla uspješno. Posljednjih četiri mjeseca jednom tjedno idem na kontrolu, krvna mi je slika sada super. Nakon tih svih kemoterapija imao sam leukocite 0, a sada su već na 4, što je normalno. To razdoblje u izolaciji nekako mi je bilo najteže. Bio sam pedeset dana u izolaciji u kojoj se zrak filtrirao bez prozora! Uglavnom sam gledao filmove i razgovarao s obitelji i prijateljima mobitelom. I tako dan po dan.
Želja za kraj?
– Zdravlje je najvažnije, a u poslu želim uspjeti kao trener. I to u Hrvatskoj, da budem uz kćer Niku, koja je sve na svijetu. Ona mi je bila najveći motiv da preživim borbu s bolešću. Kad se rodila, igrao sam u kazahstanskom Šahtjoru, pa nisam bio uz nju. Onda sam nakon prve transplantacije 28 dana bio u bolnici, pa nakon druge 50 dana a da nisam vidio kćer. Sada to pokušavam nadoknaditi.
Jeste li kad pomislili da je kraj?
– Kad sam prvi put obolio, mislio sam da ću umrijeti. Imao sam tu sreću da sam došao na vrijeme u bolnicu. Kad mi se bolest vraćala drugi i treći put, ipak je bilo lakše jer sam znao što me čeka. No, kod trećeg povratka više nisam ovisio sam o sebi, već mi je trebao donor matičnih stanica. Nitko mi nije odgovarao, i onda je zadnji pokušaj bila mama. Matične se stanice uzimaju od ljudi do 40 godina, ona je imala već 55, ali kako je to bila jedina nada, doktori su pokušali. I srećom, uspjeli, a ja sam već šest godina dobro. Mama me doslovno dvaput rodila. Kažu da kad prođe pet godina, da se bolest više ne bi trebala nikad vratiti, nadam se da će biti tako – zaključio je u intervju za Večernji list Pokrivač.
Nažalost, intervju s njim više nikada nećemo raditi, no ostat će nam zauvijek u najljepšim sjećanjima, kao nevjerojatno pozitivan, drag dečko koji je uživao u životu. Sve dok, nažalost, kobna nesreća u Karlovcu nije sve promijenila...
Počivaj u miru, dragi Nikola.
