Osim NK Croatije, u fokusu sportskih interesa prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana bila je i hrvatska nogometna reprezentacija, čiji je na neki način bio i pokrovitelj. Tadašnji izbornik Miroslav Blažević išao je tako daleko u svojim kvalifikacijama o Tuđmanu, tvrdeći kako „bez nazočnosti Poglavara ne bi bilo ni svjetske bronce”.
- Da, on je bio najvažniji! Pa znate li vi što bi meni Mikša (tadašnji predsjednik Nogometnog saveza, nap.a.) radio da nisam imao Tuđmana iza sebe. Predsjednik mi je o Mikši znao reći: „Samo njega nemojte slušati” - prisjeća se Ćiro, koji je uživao naklonost Tuđmanove obitelji, o čemu je pisala Ankica Tuđman.
- Nasuprot Canjugi, poznati nogometni trener Ćiro Blažević bio je jedan od naših prijatelja kojeg smatramo iskrenim i privrženim. Francek je cijenio Ćirinu stručnost i nogometne uspjehe, a bio je i ugodan u društvu. Ćiri su neki iz današnjeg političkog života znali zamjerati što je ostao vjeran obitelji Tuđman, ne znajući da je naše poznanstvo počelo davno prije devedesetih godina – istaknula je gđa Tuđman.
GALERIJA Supruga bivše Dinamove zvijezde zablistala s torbicom vrijednom 10 tisuća eura
Niz je zgoda u kojima se državni poglavar pokušao igrati izbornika nogometne reprezentacije, no Ćiro tvrdi kako mu to ipak nikada nije dopustio. Primjerice, u slučaju odstranjivanja Igora Cvitanovića iz momčadi uoči Svjetskog prvenstva 1998. godine.
- Tuđman je bio slab na Ladića i Cvitanovića, perjanicama tadašnje Croatije. I Cvitanović, čim sam ga potjerao s priprema u Poreču, otišao se požaliti Predsjedniku. Pokojni glavni urednik SN-a Tironi uvjeravao me kako će mi u toj situaciji Tuđman okrenuti leđa, dok me novinar Nova lista Orlando Rivetti uvjeravao – gotovi ste ako ga ne izbacite! Tada me nazvao Tuđman i kazao mi: „Vi ste previše pametan čovjek da ne shvaćate da ne možete bez Cvitanovića. Bokšić je ozlijeđen, i tko može igrati uz Šukera ako ne – Cvitanović?”. Na to sam mu uzvratio: „Predsjedniče, uvijek će biti kako vi kažete, ali sada ipak morate izabrati između Cvitanovića i moga autoriteta.” U tom trenutku spustio mi je slušalicu – prisjetio se Blažević.
Tuđman se pokušao umiješati i u sastav za čuvenu utakmicu protiv Ukrajine u Kijevu u studenome 1997. godine u kojoj je Hrvatska prvi put osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo.
- Bili smo na kartanju, dr. Šimunić i Rizvanbegović su svjedoci, pitao me Tuđman možemo li čuti koja će formacija istrčati u Kijevu. A ja, znajući koliko voli Ladića, krenem sa zafrkancijom: „Na golu Mrmić...”, a Tuđman u to pobijesni i baci karte, a ja brzo „Ladić, Ladić...!”. Ljubimca je imao i u Vlaoviću, smatrajući kako on mora biti u sastavu za tu utakmicu, dok sam ja znao da mi je Bokšić neophodan. Ja sam uoči puta i dao sastav s Vlaovićem, on je bio i objavljen u medijima, što je pogodilo Bokšića, ali sam ga u Kijevu galvanizirao i dobio ga u pravom izdanju. Izostavljanje Vlaovića iz sastava obrazložili smo povraćanjem, sve smo to bili dogovorili s njim – dodaje Ćiro.
S Predsjednikom je bio na vezi stalno, čak i neposredno uoči najvećih, najznačajnijih utakmica. Tako je Tuđman bio nazvao Ćiru uoči završnoga sastanka s igračima prije utakmice s Njemačkom u Lyonu u četvrtfinalu SP-a.
- Prolazeći hodnikom prema svlačionici, u zrcalu sam ugledao svoje lice, bilo je zeleno, mrtvačko, kao moga oca prije smrti! I u tom trenutku nazove me Predsjednik i kaže: „Ćiro, danas morate pobijediti!”. Došao je bio i Helmut Kohl, pokraj njega, onako korpulentnog, ja sam u drugom planu. Ušao sam u svlačonicu pred igrače, trebam održati završni govor od sedam minuta, a ja se osjećam kao da umirem. Prolaze minute, Branko Ivanković potiho pita „Šefe, hoćete li...”, a Katalinić nastupi drsko: „Počnite, šefe!”. A ja stojim pred igračima kao kip. Međutim, u jednom trenutku konstatiram nešto zastrašujuće: moji igrači počeli su dobivati moju boju kože! Transformirali su se u moje duševno stanje i postali kamikaze koje idu na bajunete! A ja znam što to znači, da su odlučni zgaziti suparnika – kaže Ćiro.
Tuđmana je upoznao još 1982. godine, kada mu je, kaže, u tajnosti pribavljao ulaznice za Dinamove utakmice. Njihov odnos intenziviran je nakon Tuđmanovoga preuzimanja vlasti, kada je među istaknutim sportskim dužnosnicima tražio kandidate za ministarske funkcije. Tako je Ćiru dopalo – ministarstvo sporta.
- Na sastanku smo bili Tuđman, Šarinić i ja. Predsjednik mi je svoju odluku objasnio riječima: „Vi ste dali impuls hrvatskom narodu, zaslužujete biti ministar”. Ja sretan, mislim si, unuci će se jednoga dana moći pohvaliti kako im je djed bio ministar. Dođem doma i pohvalim se supruzi kako sam postao ministar, a ona me spusti na zemlju: „Ti si budala, ne znaš ništa o tome, samo ćeš se obrukat'. Idi im reci da ti to ne možeš”. I ja se za pola sata vratim k Predsjedniku i Šariniću i objasnim im zašto ne mogu biti ministar, na što je Tuđman već bio pripremljen: „Dobro, neka onda bude Novosel”.
Ćirin i Tuđmanov odnos imao je uspona i padova, premda su iskrenja bila zastupljena u neusporedivo manjim količinama. Blaževiću je posebno ustao upečatljiv događaj, kada je naivno pred Predsjednikom išao kontra Ivića Pašalića, ustvrdivši kako iz dokumenata koje su tada bili objavili mediji proizlazi kako je Pašalić peti ortak u slučaju Dubrovačka banka.
- Kada sam to izgovorio, iznervirani, pobješnjeli Tuđman počeo me udarati šakama po glavi, po licu, pale su mi bile naočale, pa sam stao na njih... Vikao je: „To što pišu da je Pašalić, to misle na mene!". U tom trenutku istinski sam se bio naljutio i krenuo sam prema izlazu, na što mi je on zapovijedio: ''Čekajte, gledat ćemo Dnevnik zajedno'. Došlo mi je da plačem od muke! Od matere i oca nisam dobio toliko batina koliko od Tuđmana – ispričao je Blažević.
Tuđaman je bio i zauvijek ostaje Otac domovine koji je ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda uz pomoć velikana kao što je Ćiro. Velika im hvala i slava !!!