Jedna od najglasnijih tema ovog tjedna u hrvatskom nogometu je bila potreba za inovacijama u tehnologijama za unaprijeđivanje točnosti odluka nogometnih sudaca. Nakon što je na utakmici 20. kola između Osijeka i Dinama proizašlo puno kontroverze iz potencijalnog, ali ipak poništenog pogotka Dinamovog Wilfrieda Kange pri vodstvu Osijeka, često ste zadnjih dana mogli čuti rečenicu "HNS mora uložiti u tehnologiju gol-linije".
Iako je većina nogometne javnosti mišljenja da je taj pogodak itekako trebalo priznati, prava je istina da ga nije trebalo priznati. Zašto? Prvotna odluka je bila da se gol ne prizna, a ako ne postoji stopostotni decidirani dokaz za promjenu odluke, ona se ne smije mijenjati. Isto tako, kut kamere u takvim situacijama jako može prevariti. Onaj 'screenshot' koji je nakon dvoboja kolao po društvenim mrežama je uslikan iz potpuno drugog kuta, iz relevantnog kuta bi bilo lako moguće da je koji milimetar lopte još uvijek na liniji. Postoji još mali milijun primjera s većih natjecanja u kojima je kut kamere itekako prevario percepciju.
No, u kontekstu ove teme manje je važno pitanje je li lopta prešla crtu ili nije. Puno važnije je pitanje - treba li hrvatskom klupskom nogometu tehnologija gol-linije, ali i tehnologija poluautomatskog zaleđa? Kad bismo to pitanje postavili bez ikakvog dodatnog konteksta, odgovor bi bez dvojbe bio potvrdan. Zašto ne bismo olakšali sucima i učinili donošenje odluka decidiranijim i poštenijim?
Upravo odgovori na ovo zadnje pitanje ipak čine situaciju nešto kompliciranijom. Nije sve samo crno i bijelo. Prvo, dvije spomenute tehnologije su iznimno skupe. Po informacijama kojima raspolažemo, uvođenje gol-tehnologije bi koštalo 180 tisuća eura po stadionu. Naravno, tehnologija bi se morala uvesti na svih 10 prvoligaških stadiona kako bi se osigurala ravnopravnost u tom pogledu, pa bi uvođenje gol-tehnologije koštalo 1,8 milijuna eura. Tehnologija poluautomatskog zaleđa je još skuplja nego li ova za gol-tehnologiju. Informacije kojima raspolažemo kažu nam da uvođenje poluautomatskog zaleđa bi ukupno koštalo oko tri milijuna eura za implementiranje u prvom rangu našeg nogometa.
Nije ni to sve. Ono što je možda još i važnije naglasiti jest činjenica da se ove spomenute cifre ne podrazumijevaju samo jednokratno plaćanje za uvođenje. Gotovo 90 posto ovih iznosa bi se moralo plaćati i svake iduće sezone kako bi se dvije spomenute tehnologije smjele nastaviti koristiti, jer to je cijena licenciranja tih tehnologija. Dakle, nije samo situacija kupi kamere, uređaje i stavi čipove, najviše novca odlazi na trošak licenciranja. U prijevodu, kad bi se, recimo, za idućih deset sezona uvele obje tehnologije, za tu inovaciju bi HNS morao potrošiti oko 50 milijuna eura.
VEZANI ČLANCI:
Je li to isplativo za, kako kažu izvještaji, dvije do tri situacije po sezoni u kojima se točna odluka ne može donijeti zbog nedostatka tehnologije? Vodstva brojnih drugih, znatno bogatijih liga poput njemačke Bundeslige, francuske Ligue 1 i nizozemske Eredivisie, kažu da čak ni njima to nije isplativo. A HNL ne samo da je znatno siromašnija liga od ovih ranije nabrojanih, nego ima neke nedostatke koji su puno veći problem od tih tehnologija.
Kao primjer toga ćemo prvotno uzeti terene. Da, klubovi su ti koji bi se primarno trebali brinuti o održavanju terena i ulaganju u njih, ali ako HNS već planira ulagati novac i spreman je ulagati novac u nešto vezano za HNL, a da klubovi to ne mogu ili ne žele raditi, puno je važnije riješiti problematiku blatnih kaljuža te terena koje slobodno na nekim stadionima možemo nazvati i "kostolomcima", nego li modernim tehnologijama. Riješimo prvo osnove, osnove po kojima su i mnoge slabije rangirane lige ispred HNL-a, pa onda razmislimo o novim tehnologijama.
Otvori KEKS Pay
