Kad već igramo danas s Japanom, teško je ne prisjetiti se Svjetskog prvenstva 1997. godine kojem je Zemlja Izlazećeg Sunca bila domaćin. Bilo je to moje drugo svjetsko prvenstvo. Očekivanja? Nakon svjetskog srebra 1995. i olimpijskog zlata 1996. godine - velika.
Ali, nije više na klupi bilo Velimira Kljaića, a od reprezentacije su se oprostili Smajlagić, Saračević, Puc, Perkovac, sve redom stožerni igrači. A na samom turniru ostali smo i bez Slavka Goluže koji je slomio ruku u susretu protiv Mađara. Na klupu je sjeo Ilija Puljević koji je odmah i otišao nakon što smo ispali u osmini finala porazom od Španjolaca (25:31).
>> Pogledajte hrvatske navijače prije utakmice s Islandom
No, bez obzira na loš rezultat u Japanu, sve ostalo bilo je jako dobro. Čak i šaljivo. Priče da su Japanci naivan narod više su nego istinite. Uvjerio sam se u to već prve večeri u gradiću Yatshusiru gdje smo igrali prvi krug. S kolegama novinarima izišli smo na omiljeno mjesto zabave svih Japanaca – karaoke. Kako u tom gradiću tijekom godine nema nijednog stranca, bili smo atrakcija. U jednom trenutku konobar nas je upitao:
- Jeste li vi rukometaši?
Našalili smo se i rekli da jesmo. Nije prošlo ni par minuta, a oko nas stvorila se velika gužva. Svi su htjeli autogram. Nije bilo izlaza pa smo ih počeli dijeliti.
- Može autogram? – pita me jedan student.
- Gdje?
- Evo, na poleđini košulje – kaže vrlo ozbiljno.
I tako preko cijelog stražnjeg dijela bijele košulje napišem velikim slovima – Mrvec.
Bilo mi je malo neugodno kada sam ga drugi dan vidio s tom košuljom i mojim prezimenom na leđima. Još mi je više bilo neugodno kada su nas isti ti ljudi na utakmici, vidjevši nas za novinarskim stolovima, pitali zašto ne igramo.
Naivne su bile i volonterke u press centru. Jednu je jako zanimalo kako ubijamo svinje za jelo. Kaže, kod nas to sve ide automatski. Kada smo joj ispričali da se kod nas to radi na starinski način i kada smo joj sve potanko ispričali, ostala je u velikom čudu. No, nije stala s pričom...
- A kako onda ubijate krave? – pitala je.
No, nismo se samo mi šalili u Japanu. Naša reprezentacija bila je smještena u Kumamotu, u hotelu u neposrednoj blizini rijeke u kojoj su plivale velike ribe raznih boja. I na svakih nekoliko metara pisalo je upozorenje – strogo zabranjeno pecanje. Mirza Džomba odlučio se našaliti pa je u obližnjoj trgovini kupio pribor za ribolov. Bilo je tu nekoliko štapova, mamaca, čak i mala sjedalica. I sa tim svim stvarima uputio se prema rijeci. Odložio je štapove i sjeo u stolac...
Desetak volontera skočilo je istog trenutka. Vikali su, galamili da to nikako ne smije napraviti jer su ribe zaštitni znak grada. Japanci su jako ozbiljno sve to shvatili jer nisu znali da se Džomba šali.
- Ne smije se pecati? - povikali su. – Dobro, onda neću – rekao je hladnokrvno Đole i vratio se u hotel.
U to vrijeme bili su jako popularni automati za kavu i sokove. Netko od naših igrača shvatio je da automati primaju naše kovanice, točnije dvije kune.
Srećom, netko je imao dvije kune, privezao ih na končić i kava je bilo koliko hoćete.
>> Pogledajte hrvatske navijače prije utakmice s Islandom
Da dobro je se našaliti , pa i na svoj račun. Neke stvari prelaze granicu dobrog ukusa posebno ako se radi o klošarenju.