Kočo Dimitrovski, bivši nogometaš skopskog Vardara, u samom je vrhu po broju nastupa za jedan klub. Igrajući u karijeri samo za Vardar, skupio je 845 nastupa. Zanimljivo, nijednom nije igrao za reprezentaciju. Više nastupa za jedan klub od njega ima tek nekoliko igrača – Ryan Giggs je za Manchester United odigrao 963, Paolo Maldini za Milan 901 te Rogerio Ceni za Sao Paolo 859 utakmica. No sva trojica igrala su za svoje klubove u brojnim natjecanjima, dok je Kočo igrao samo prvenstvene i kup utakmice jer Vardar u to vrijeme nije igrao u europskim kupovima.
– Punih 17 sezona igrao sam u Vardaru. Bilo je tu i ponešto pogodaka, mislim da sam stao na brojci od 98 i danas mi je žao što nisam dao još dva pa da budem u klubu 100. U Vardaru sam igrao od pionira do završetka nogometne karijere. Igrao sam zadnjeg veznog.
Kako to da nikad niste otišli iz Vardara?
– Imao sam puno poziva da idem u inozemstvo, primjerice imao sam pozive iz Grčke, Španjolske i Australije, a od klubova u bivšoj Jugoslaviji zvali su me Partizan, Dinamo i Hajduk. I to su me svi zvali u isto vrijeme, kada sam imao 22 godine. Kako mi se u to vrijeme rodila kći Magdalena, nisam htio nikamo ići i ostaviti obitelj samu. Jednostavno nisam tip osobe koja bi zbog karijere ostavila malu bebu. Zorislav Srebrić, u ono vrijeme glavni tajnik Dinama, bio je najuporniji da me dovede u Zagreb. Iz današnjeg gledišta možda mi je malo krivo što se nisam okušao u nekom drugom klubu, u inozemstvu.
Dobro, u vaše vrijeme niste ni mogli u inozemstvo prije 28. godine?
– Nije bilo ni potrebe. Jugoslavenska liga bila je jedna od najjačih u Europi, jača od engleske, talijanske i njemačke, dok je španjolska liga bila daleko najslabija u to vrijeme. Žao mi je što nisam imao nijedan nastup za reprezentaciju, možda da sam igrao za Partizan i Dinamo, sigurno bih upisao barem pedesetak nastupa. U moje vrijeme, kada sam bio u najboljoj formi, ispred mene bi uvijek bio Velimir Zajec. Igrali smo istu poziciju, a on je bio dobar, jako dobar.
Gdje vam je bilo najljepše igrati u ligi bivše Jugoslavije?
– Volio sam igrati u Sarajevu, na Koševu ili Grbavici, svejedno. Lijepo mi je bilo igrati protiv Čelika u Zenici, Veleža u Mostaru i Slobode u Tuzli.
Protiv kojih je igrača bilo najteže igrati?
– Protiv Mužinića i Boljata, oni su bili jako brzi, prave "krtice" na travnjaku.
A tko su vam bili najbolji igrači?
– Safet Sušić imao je sve. Imao je kontrolu lopte, znao je svojim driblinzima napraviti višak, ali i sjajno šutirati, iz svih pozicija. I Piksi je bio dobar. Imao sam u Vardaru jednog sjajnog igrača – Metodija Spasovskog. Bio je igračina. Igrao je na mjestu lijevog krila, gdje je igrao Dragan Džajić i to je bio njegov hendikep u karijeri. Da sam bio trener u to vrijeme, stavio bih ga na zadnjeg veznog.
Imali ste 13 godina kada vas je zadesio potres u Skoplju, jačine 6,9 stupnjeva po Richteru?
– Roditelji su se spremili za posao i baš kad su htjeli krenuti, počelo je tresti. Viknuli su nam: "Djeco, dižite se, potres!" Iako smo osjetili da nam se kreveti "šeću" po cijeloj sobi, mi onda nismo znali što je potres, ali po uspaničenim glasovima roditelja shvatili smo da se nešto strašno događa. S četvrtog kata sjurili smo se dolje, ispred zgrade. Ne znam kako se u toj trci po stepenicama nismo ozlijedili. Nakon prvog, bilo je još nekoliko manjih potresa koji su dokrajčili već načete zgrade. Mjesec dana spavali smo vani, u šatoru. Naša zgrada nije bila teže oštećena pa smo se početkom zime vratili u stan. Od 1963. do 1983. godine, punih 20 godina, nikako nisam mogao zaspati. Kada bih legao, stalno sam gledao u strop očekujući da će se zatresti, a kada bih zažmirio, pred očima mi je bila slika potresa. Sve sam mislio kako će se ponovo zaljuljati. Iako cijele noći oka nisam mogao sklopiti, ujutro bih bio svjež i odmoran kao da sam čvrsto spavao. Bio sam i kod raznih liječnika, specijalista, ali ni oni mi nisu mogli pomoći. Govorili su mi da mi je to od stresa, davali mi neke lijekove za smirenje, tablete za spavanje, ali bez rezultata. Nisam mogao zaspati jer sam stalno mislio samo na potres – kaže Kočo.
Danas mirno spavate?
- Strah je odavno nestao. Prije nekoliko godina bio sam u liftu kada se zgrada počela tresti zbog potresa. Osjetio sam kako se ljulja, čuo sam kako pucketa cijela zgrada, čuo sam vriskove stanara, ali uopće se nisam uplašio.
Viđali smo vas u Ulcinju, u kojem Pavle Pepdjonović svake godine okuplja legende ne samo nogometa već i košarke, vaterpola, rukometa odbojke... Sada ste prvi put u Škugriću, u gostima kod Nikole Nikića, legendarnog igrača sarajevskog Željezničara.
– Nikola je moj veliki prijatelj. Cijenim ga kao igrača, ali i kao osobu. Nema većeg vicmahera u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Njegove anegdote su povijesne. Jedan do rijetkih koji se šalio na svoj račun, a svaku šalu na svoj račun primao je s osmijehom. Zvao me svaki put, ali bilo mi je daleko putovati, pa to je nekih 800 kilometara. Ove godine odlučio sam doći i nije mi žao. Vidio sam jako puno igrača svoje generacije. Trebali bi mi dani da se sa svakim ispričam.
Kako danas gledate na nogomet na prostorima bivše Jugoslavije?
– Mislim da je Dinamo najbolji klub u regiji, Crvena zvezda jako je dobro organizirana. Meni se sviđa Zdravko Mamić. Takva osoba treba klubovima. Svi pričaju da je ukrao ovo i ono, ali i donio je puno novaca Dinamu, ali kakav je, takav je, potreban je nogometu.
Reprezentacija Hrvatske?
– Kapa dolje. Posebno Luki Modriću. Čudo od igrača. Biti drugi i treći na dva uzastopna Svjetska prvenstva ne može baš svaka reprezentacija. Volim gledati kada Hrvatska igra – zaključio je Kočo.
Otvori KEKS Pay
"Jugoslavenska liga bila je jedna od najjačih u Europi, jača od engleske, talijanske i njemačke,.." Svašta!