"Ovo je sjajan film, jako emotivan i inspirativan", ustvrdio je Josip Pavić, državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta nakon gledanja 55-minutnog dokumentarca "Ivano - 64 polja uspjeha". Odličan je to zanatski uradak redatelja Tomislava Krnića koji je sa svojom ekipom film snimao 13 mjeseci i za koji je Joško Lokas rekao da je to dirljiva priča o tome kako jedan šibenski dječak pomiče granice i pobjeđuje na putu između bolničkih soba i šahovskih ploča.
Nepokoljebljivi mališan
Priča je to o jednom čudesnom dječaku, 13-godišnjem Šibenčaninu Ivanu Močiću, državnom prvaku u šahu za svoj uzrast koji već igra i seniorske turnire i igrački napreduje unatoč svim preprekama. A najveća od njih je - lokomotorni hendikep - i lajtmotiv ove tople, rekli bismo Božićne, filmske priče.
A priča je to o nepokolebljivom duhu jednog mališana kojem je život, još kao bebi, odredila jedna medicinska pogreška i koji se često šahovski usavršavao i u bolničkim krevetima. Ali i o neumornim i ustrajnim roditeljima (Ivo, Ana) koji uz pomoć šire obitelji i prijatelja sve čine da Ivano ima normalno djetinjstvo u kojem bavljenje šahom ima prilično terapeutski učinak.
- Bilo nam je jako važno da se Ivano za nešto zakači a na prijedlog mog prijatelja Tomislava Šimičevića to je bio šah.
Ivana smo upoznali u ljeto 2023. i to na zagrebačkom turniru Grand Chess Toura, kada je s deset i pol godina pobijedio u simultanki igrajući protiv šahovskih velikana i veličina Kasparova, Carlsena, Firouzje, Nepomnjaščija, Ananda...
Premda je ta pobjeda imala prizvuk senzacije, Ivano je, potaknut svojom urođenom fernesom, pokušao umanjiti veličinu svog podviga.
- Zeznuli su se. Firouzja je pogriješio.I zato su ostali kod mene morali više misliti nego kod drugih. A kada sam pobijedio svih 11 velemajstora nisam mogao doći s sebi.
Pričajući tada s njim, od Ivana smo čuli i ovo:
- Da je meni noga bila zdrava ja možda nikad ne bih otkrio šah. Vjerojatno bih igrao neki sport s loptom, možda čak i nogomet kojeg je igrao moj tata.
A tatu je ozljeda Ahilove tetive usmjerila da se posveti fakultetu i završi ekonomiju. Supruga Ana je pak magistra farmacije i njih dvoje sve čine da im sin ostvari snove. A da bi se to zaista moglo i dogoditi sugerira nam njegova posvećenost o kojoj nam svjedoči i ono što nam je sam kazao nakon premijere filma čiji je glavni junak.
- Prije sam najviše volio proučavati Mihaila Talja jer on je igrao najljepše partije ali uz puno žrtve. Sada mi se više sviđa to kako je nekad igrao Bobby Fisher ili kako pak danas igra Magnus Carlsen.
Još prije dvije i pol godine pričao nam je kako su mu jako zanimljive partije Amerikanca Paula Morphyja, najboljeg šahista svog vremena, iz 19. stoljeća a kada vam to kaže jedan desetogodišnjak onda je tu doista riječ o sjemenu genijalnosti. A njeno klijanje, dojma smo, neće spriječiti biomehaničke poteškoće koja izaziva nešto kraća i tanja Ivanova desna noga.
- Ma ja vam igram nogomet s dečkima, bez problema. Jedino me zaboli noga ako moram duže hodati.
A Ivanova životna priča kreće ovako. A krenuo ju je pričati tata Ivo:
- Prvotni plan je bio da živimo u Splitu gdje smo supruga i ja našli posao. No, dva-tri tjedna nakon toga dogodila se situacija koja je definitivno obilježila naš život.
A krenulo je s Ivanovim problemima s disanjem o čemu je pričala njegova teta Ana Močić Pavić, inače liječnica:
- Ivano je od rođenja bio sklon bronho opstrukcijama, kada su mu se stiskali dišni putevi i kada bi trebao više potpore u smislu inhalacija i kisika. Već s mjesec, dva života ima je prve epizode.
A onda se dogodila ta jedna teška noć u Splitu o kojoj priča mama Ana:
- U jednom takvom teškom astmatskom, postviroznom, stanju Ivano je bio dosta loše. Pa smo otišli do liječnice no kako ona još nije bila došla primila nas je medicinska sestra. A ona je odlučila dati mu injekciju. Kazala mi je "nemojte ga ni poleći, držite ga u naručju, a ja ću samo spustiti pelenu". To je bio taj trenutak.
To je bila ta injekcija nakon koje, ističe tata Ivo, u njihovim životima više ništa nije bilo isto. Nadanja obitelji da je u pitanju samo prolazna epizoda nisu se obistinila. Zbog medicinske pogreške Ivanu su ostale trajne posljedice.
- Baš sam bio na trajektu za Brač kada me supruga nazvala i kazala da Ivano ne može hodati. Ponadao sam se da su mu samo malo mišići oslabili, da je možda gripa, no taj je problem s nogom ostao do dana današnjeg. Tog časa izgledalo je sve kao velika nepravda a da jednu stvar mogu promijeniti dao bih mu svoju nogu.
A što se zapravo dogodilo, objasnio je doktor Ozren Kubat, subspecijalist dječje ortopedije:
- Zbog traumatskog oštećenje jednog od najvećih ako ne i najvećeg živca za nogu, Ivanova desna noga se cijeli njegov život ne razvija kao ona zdrava. A to mu stvara poteškoće u svakodnevnom životu pri hodanju ili pak stajanju. Dakle, ne govorimo o zahtjevnim aktivnostima nego o svakodnevnima o kojima mi koji takvo oštećenje niti ne razmišljamo.
A da bi mu produžio nogu doktor Kubat je morao pristupiti radikalnom zahvatu. Morao je Ivanu slomiti natkoljenicu, ugraditi šipke, i s tim lomom pokušati potaknuti kost da raste.
- Sam zahvat trajao je četiri mjeseca jer produljenje se ne dogodi akutno već kroz vremenski rok jer smo kost morali produljivati milimetar dnevno. Stoga je Ivano te 2022. s fiksatorom proveo od veljače do lipnja.
A tih je dana mama Ana bila zadužena za jedan vrlo bolan zahvat koji se izvodio kroz rupu u tkivu.
- Ja sam svaki dan ujutro i navečer morala s jednim vijkom odvajati te kosti po jedan milimetar. A Ivana je to jako boljelo pa bih mu prije postupka dala lijek za bolove. Isprva, kada bih ga pitala koliko ga boli od jedan do deset, on bi rekao 150 ili pak tisuću. No, kako su dani prolazili on se na bol privikao pa bi, kada bi se usred noći zbog bolova probudio, meni viknuo - "mama, jedanaestica".
Ovaj film morate pogledati
Što radi dvije operacije, što kroz rehabilitaciju, te 2022. Ivano je u bolnici proveo oko 110 dana nakon čega je, kada je prvi put stao na noge, pobjedonosno digao štake.
- Ivano je junački podnio liječenje jer djeca su, u takvim situacijama, puno hrabrija od odraslih - izjava je doktora Kubata koju je svojim riječima potvrdio i sam Ivano:
- Kada ja idem na operaciju, najteže je mojoj mami koja brine kako će sve to proći. Ja se ne bojim svih tih stvari.
I doista, i sljedeća operacija prošla je dobro a ona se odnosila na korekciju stopala što je doktor Kubat ovako najavio:
- S obzirom na to da mu stanje onemogućava da koristi cijelo stopalo kao podlogu za korak nego se oslanja na petu pa mu stopalo bježi prema van, da bi to riješili kombinirat ćemo nekoliko operativnih metoda. Prebacit ćemo tetivu s prednjeg dijela stopala na stražnji dio da bi vukla petu prema gore. Prerezat ćemo plantarnu fasciju da bi mu se stopalo moglo bolje prilagoditi podlozi i ukočit ćemo jedan zglob ispod gležnja da mu stopalo manje bježi prema van.
I sve to je ovom vrsnom kirurgu pošlo za rukom pa su roditelji mogli odahnuti. A dok se operacija događala mama je vrtjela bezbroj scenarija baš kao i otac koji je kazao:
- Uh, kao da mi je netko skinuo tonu tereta s leđa.
A bez tog tereta Ivano se sada još više može posvetiti svojoj najvećoj strasti, šahu, za koji voli reći da mu je, a da baka i djeda prosvjetari ne čuju, važniji i od škole. No, ovom pametnom sedmašu škola nije problem pa je standardni odlikaš. No, najveću ocjenu, čistu desetku, svakako zaslužuje za odlučnost s kojom je prolazio sve nedaće kakve njegovi zdravi vršnjaci teško mogu i zamisliti.
I zato svi, i veliki i mali, i naročito oni zdravi, trebaju u utorak navečer na HTV-u, pogledati ovaj film jer će nakon toga na darovani im zdravi život zacijelo gledati drugačije.
Otvori KEKS Pay
