Život, Larry i potraga za nesrećom, HBO Max
Šaliti se s vlastitom poviješću nešto je što bismo smatrali zaista potrebnim na putu prema doista zrelom društvu. Iako u svojoj osnovi, sprdanje s nacionalnim počecima sigurno će biti politički nekorektnim, pogotovo kada se o velikim i starim nacijama radi. Takvi su Englezi koji su u tome, znamo već, pravi majstori. “Crna guja” je vrhunac samoironije, ismijavanja vlastitih povijesnih pogrešaka iako su one najčešće bile fatalne ili za same Engleze ili za one koji su eventualno stajali s njima suprotne strane. Isto je i s Amerikancima. Povijest dugu tek 250 godina u klinč je uhvatio Larry David, majstor ironije i sarkazma čiji će “Bez oduševljenja, molim” ostati na posebnom mjestu mnogih osobnih popisa najboljih serija u povijesti. David se u “Život, Larry i potraga za srećom” uhvatio upravo američke povijesti. Serija je počela s emitiranjem baš uoči 250. godišnjice stvaranje Deklaracije o neovisnosti, temeljnog dokumenta američke državnosti. U seriji kratkih skečeva, parodiranih ključnih događaja iz američke povijesti, Larry David sprda najveći američki san - potragu za srećom. Pa, nije ni mogao drugačije, s obzirom na to da je današnja Amerika podieljenija nego ikada, a više je i pitanje je li to zemlja u kojoj su svi ljudi stvoreni jednakima (iako je i to citat zapravo u startu neistinit). Jer, protjerivanje migranata, rastući troškovi života, labavo tržište rada, nisu osobine zemlje u kojoj se može “tražiti sreća” ili bi svi bili jednaki. Da je u takvom trenutku bilo potrebno ironizirati američku povijesti Larry David smatrao je potrebnim te je teško s time se ne složiti. Čini se kako Amerika, kao i dobar dio ovog svijeta, treba ozbiljnu dozu trezvenosti kako bi se odmaknula od raznih “snova” od kojih je onaj “američki” vjerojatno najpoznatiji. U takvom pristupu moguće je, možda, onda naći i korijene današnje situacije. Ako povijest idealizirate priječeći sebi da je pravilno shvatite, vjerojatno sebi oduzimate i mogućnost da sadašnjost lakše prihvaćate, a formirate svjetliju budućnost. Mi ovdje to očito ne možemo. Naši su pokušaji ironiziranja vlastite povijesti uvijek bili kljaštri i jalovi, većinom neduhoviti, u bivšoj državi nosili su u pravilu neku sumornu poruku od kojih su se neke, nažalost, i obistinile, jer Jugoslavija se krvavo raspala. Ali sigurno je kako je mogućnost suočiti se s vlastitom poviješću na duhovit način znači zrelost, znači mogućnost prihvaćanja i priznavanja vlastitih pogrešaka pa onda i put prema lakšoj sadašnjosti i boljoj budućnosti. I to je očito bolje od vječnih povjesničarskih naklapanja koja rezultiraju upravo suprotnim.
Otvori KEKS Pay
