Poznato lice sportskog novinarstva, Vlado Boban, ove godine preuzima potpuno novu ulogu – postaje voditelj popularnog reality showa Survivor, koji se prikazuje na Novoj TV. Nakon dugogodišnje karijere u sportskom novinarstvu, tijekom koje je izvještavao s najvećih svjetskih natjecanja, osvajao prestižne nagrade i snimao hvaljene reportaže, Boban sada ulazi u potpuno drugačiji format, koji spaja fizičku izdržljivost, psihološku snagu i natjecateljski duh. Kako se snašao u ulozi voditelja, što ga je najviše iznenadilo na snimanju, bi li se sam okušao kao natjecatelj i kakvi su mu dojmovi o životu u Dominikanskoj Republici – otkrio nam je u razgovoru.
Kako ste reagirali kada ste dobili ponudu da postanete voditelj Survivora?
Bio je to lijep kompliment za dosadašnji rad, jer sam dosad bio u drugom 'resoru'. Valjda su ljudi prepoznali nešto, pa mi dali priliku. Drago mi je zbog toga što je to definitivno jedan novi izazov u mojoj karijeri i dosad nisam radio nešto takvo. Naravno, ovaj je show specifičan po tome što ima istaknutu sportsku komponentu, pa mi u tom smislu nije bilo potpuno strano, no dobio šansu da redakciju na jedan dulji period zamijenim tropskom plažom i zahvalan sam na tome. Nadam se da će gledatelji pred malim ekranima uživati u ovoj sezoni.
Jeste li ranije pratili ovaj show i koliko ste poznavali njegov koncept prije nego što ste prihvatili ulogu voditelja?
Iskreno baš i nisam stigao pratiti prošle sezone, ali poznavao sam koncept – da su to dva tima koja se natječu na igrama i da se show odvija u ekstremnim uvjetima. Kada sam došao na razgovor s produkcijom, rekao sam im: "Dajte mi pokažite nekoliko voditelja iz cijelog svijeta koji to rade dobro", s ciljem da učim od nekoga tko je iskusan u tom showu, za razliku od mene. Proučio sam te materijale i to mi je bila priprema.
Koji vam je bio najveći izazov u vođenju ovakvog formata?
To da dolazim u okruženje ljudi koje ne poznajem. Uvjeti i količina rada su manji problem. Uvijek su mi odnosi najbitniji. Ako oni funkcioniraju, onda će se posao odradit koliko god da ima neočekivanih problema.
Hoćete li se okušati u nekim izazovima kako biste bolje razumjeli težinu igre?
Probao sam, i zaključio sam da neki poligoni nisu toliko zahtjevni, a neki baš jesu. Mogu biti velike razlike među njima, što je i dobro jer svaki poligon testira nešto drugo – poput snage, ravnoteže, preciznosti i slično. Zato nije uvijek presudna samo snaga ili brzina jer ako te na kraju dočeka zadatak preciznosti, onda tu nema puno koristi od snage, nego ti treba mirna i precizna ruka. No svakako, nije loše probati poligone, pa onda dok komentirate imate bolju informaciju za prenijeti gledateljima.
Smatrate li da biste se osobno mogli snaći kao natjecatelj u Survivoru?
Ne baš. Svaka im čast. U ovom showu zaista nema 'gledanja kroz prste'. Količine hrane su vrlo ograničene i oskudne, a uvjeti na setu mogu biti jako nepredvidivi – od sunca do proloma oblaka i obilnih kiša. Svi ti izazovi na takvoj kiši postaju još zahtjevniji.
Kakav je bio život izvan seta u Dominikanskoj Republici, jeli vam bilo zanimljivo upoznati novu kulturu?
Dominikana je kao i recimo Kuba. Rajske plaže, a ima dosta sirotinje. Kod Dominikanske Republike je to, u odnosu na ostatak Kariba, još više izraženo jer su potpuno okrenuti turizmu koji je najveći udio BDP-a. To je kultura života na ulici. Kao da ste na nekom našem otoku ljeti. Samo tamo je stalno ljeto, uz veliku vlagu. Svi su glasni, svi su stalno na motorima, sjede ispred trgovine, dobacuju i piju pivice. Dobar život, bez obzira na skromne uvjete.
Jeste li probali neko novo jelo ili piće, nešto što nema u Hrvatskoj?
Mislim da bi Dominikanci probali više toga kod nas novoga, nego mi kod njih. Naravno, čim vam je toliko vruće stalno nema tu neke 'teške' prehrane. Izdvojio bih njihovo voće. Tu su mango, papaja i avokado od prodavača na ulici uvijek svježi. I tostonesi koji se rade od plantane kao prilog su ukusni. To je nešto između krumpira i čipsa.
Voditeljice se uvijek pita kako održavaju vitku figuru, što jedu, na kakvoj su dijeti i koliko im vremena treba da se pripreme za posao ujutro, pa nas zanima kako bi odgovor na to pitanje izgledao iz muške perspektive...
Jedva imam 80 kila, nikakve dijete se nisu vezale uz mene cijeli život. Jako malo pazim na prehranu, samo se trudim imati minimalno 3 obroka dnevno. Volim jesti i puno jedem, iako se to ne vidi na meni. Treniram cijeli život nešto, tako je i na Dominikani. Uglavnom cca 3 puta tjedno trčanje, tu i tamo teretana.
Iza vas je bogata karijera sportskog novinara – koji biste trenutak izdvojili kao najdraži ili najizazovniji?
Najdražih trenutaka zaista ima puno jer imamo top sportaše...recimo kada je Hrvatska pobijedila Brazil nismo zbog problema s akreditacijama mogli ući na stadion. S obzirom na to da je stadion bio usred neke polupustinje, gledali smo s valjda 500 radnika iz Bangladeša, Omana itd...koji su svi navijali za Brazil. Gledali smo na nekom malom mobitelu na streamu. Kolege snimatelji Mario Kovačić, Ivan Obertlik i ja. Mi u dresovima Hrvatske. Oko stadiona bilo je još 10 – 15 kamera jakih tv kuća koje također nisu mogle na stadionu. Nakon zadnjeg penala uklizali smo na koljenima na neki beton od sreće, a sve kamere tih televizija su snimale nas kako slavimo u svojim programima uživo. Onda su se i ti radnici počeli bacati po nama, i odjednom su zaboravili svi Brazil...dio te atmosfere iza kulisa ispričali smo u serijalu na YouTubeu ''Sedam krugova Katra.''
Najizazovniji? Jednom sam u Splitu u jednom danu od 11 – 18:30 snimio s kolegom Damirom Filipovićem četiri priloga iz četiri različita sporta i jedan montirao isti dan za Dnevnik. Recimo.
Kako ste započeli karijeru u sportskom novinarstvu i jeste li oduvijek znali da ćete se baviti tim poslom?
Nisam, kao i svi klinci mislio sam da ću biti neki nogometaš ili neki sportaš. Krajem srednje shvatio sam da ima kudikamo boljih od mene. Od malih nogu čitao sam Sportske Novosti i gutao bilo kakav sportski sadržaj koji se prikazivao na naša 2 i pol programa tada. I na Eurosportu. Vjerojatno je sportsko novinarstvo bilo negdje uvijek u podsvijesti i vrlo logično. Rano sam se pripremao za ''karijeru''.
Dobitnik ste nagrade Hrvatskoga zbora sportskih novinara za reportažu godine o stadionu Bešiktaša, što vam znače takva priznanja?
Uvijek su najdraže strukovne nagrade. Tako da hvala kolegama jer meni su reportaže najdraži dio novinarstva. Godinu kasnije smo također osvojili tu nagradu kada smo kolega Stipe Antonijević i ja napravili reportažu u jednom kadru o Turskoj od 4 i pol minute. Majstorski rad snimatelja Dejana Tatomira. To je recimo reportaža koja je u organizaciji AIPS, koja okuplja sve sportske novinare svijeta u kategoriji reportaža do 5 min, u konkurenciji nekoliko stotina reportaža iz cijelog svijeta završila u top 10. Ispred nas su bili konkurencija kolege iz BBC-ja, Chanal +, ZDF-a... uglavnom samo najvećih novinarskih kuća.
Kako se televizijsko novinarstvo promijenilo otkako ste započeli karijeru?
Jako puno, i to nesvjesno. Kada sam počeo radit prije 17 – 18 godina, portali su bili tek u začetku. Onda su počeli sve više dominirati, a mi sve manje (zbog brzine posla) čitat dnevne novine. Nije to nešto što mi se sviđa. Onda su počele dominirati društvene mreže, pa se sve još više ubrzalo ali i osiromašilo. Sportaši su se, htjeli mi to priznat ili ne, malo ipak odmetnuli. Glasnogovornici i PR moguli su zbog količine medija počeli sve više kontrolirati sadržaj. A ja ne volim pretjeranu kontrolu, jer to onda nije to. No razumijem svaku stranu.
Snimili ste dokumentarac '50 nijansi Hrvatske', imate podcast, sada ste postali i voditelj 'Survivora', jeste li kao malo dijete sanjali o takvoj karijeri ili ste imali neke druge planove?
Ma ja samo volim stvarati, proizvoditi, kreirati. Nazovite to kako želite. Volim raditi dokumentarce, a volio bih sada krenut i u neke vode koje se ne tiču televizije, kamera, mikrofona...čisto kao neki novi izazov.
Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da ste 'Sretno oduzeti', Valentinovo je prošlo kako ste ga proveli?
Da, noć prije malo previše slavili u konobi kod prijatelja. Imao sam divno Valentinovo, a vi?
Jeste li privatno sportski tip i kojim se sportovima najviše bavite?
Jesam. Godinama samo nogomet, onda sam zbog količine ozljeda sada ostao na suhom trčanju i ponekad teretani. Volio bih probati planinarit. Kažu da je super.
Kako balansirate posao i privatni život, s obzirom na intenzitet rada na televiziji?
Ma stigne se sve. Samo je bitno u tome što radiš i kada radiš biti učinkovit i znat što hoćeš. Onda je lakše planirati. Nemam još, nažalost, djecu, pa stignem sve.
Koji su vaši hobiji i kako se najradije opuštate kada niste pred kamerama?
Čitam knjige, gledam serije, igram se s nećacima. Ništa specijalno.
Imate li neke posebne planove za ovu godinu? Što još možemo od vas očekivati nakon Survivora?
Pa imam još jedan, dva projekta sa strane za jesen. Mislim da će vam se svidjet.
VIDEO: Najavljen novi Thompsonov nastup, koncert će voditi Simona Mijoković
