Naslovnica Showbiz Zvijezde

Sramim se većine filmova o Domovinskom ratu i bilo bi mi draže da nisu snimljeni

Od ‘91. ubilo se skoro 2800 branitelja. Uvjeravam vas da nitko od njih nije digao ruku na sebe zbog hrvatskog filma - kaže Ogresta
20. ožujka 2017. u 15:37 26 komentara 20526 prikaza
Zrinko Ogresta
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/2

Nagrađivani redatelj, autor nekih od najvažnijih ostvarenja u novijoj hrvatskoj filmskoj povijesti, redoviti profesor u trajnom zvanju na katedri filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu... sve je to, pa i više od toga, Zrinko Ogresta (58). Tijekom Domovinskog rata, jedan je od filmaša koji s kamerom u ruci obilazi bojišta diljem Hrvatske, od zapadne Slavonije do Dubrovnika, pa ipak, u fokusu javnosti našao se tijekom previranja u HAVC-u kada se, skupa s kolegama, našao “s one strane” barikade, nasuprot predstavnika branitelja. Upravo tako se, “S one strane”, zove i njegov posljednji igrani film koji nastavlja svoj pobjednički niz u Hrvatskoj i izvan granica: nakon Nizozemske, Luksemburga, Belgije i Turske, Italija je peta zemlja u kojoj će se prikazivati u redovitoj kino-distribuciji, a čeka ga i niz tiskovnih konferencija u Rimu.

Nakon vijesti da je vaš film “S one strane” osvojio Grand prix za najbolji film u Francuskoj, a prethodno je nagrađen na berlinskom festivalu, pobijedio na beogradskom FEST-u te sa sedam Zlatnih arena bio laureat pulskog festivala, što vam znači najnovija u nizu nagrada i smatrate li ovaj film svojim najvećim ostvarenjem?

Često ponavljam kako nagradama ne valja robovati. One posluže da nam podignu samopouzdanje, pokažu nam da to što radimo netko vidi i cijeni. Međutim, uvijek ima onih koji nastoje obezvrijediti vaš rad ma što stvorili i ma kakvo priznanje dobili. U jeku nemilosrdnih napada na hrvatski film, hrvatske filmske stvaraoce i HAVC, takva je praksa učestala. Premda se već niz godina hrvatski film pojavljuje na najcjenjenijim filmskim priredbama poput onih u Berlinu, Veneciji ili Cannesu i od tamo se vraća s priznanjima, oponenti ih nečasno obezvređuju. Iako vrlo dobro znaju koliko je teško biti uopće izabran u programe najelitnijih svjetskih festivala, ismijavaju govoreći koliko je to sve efemerno jer nitko nije osvojio Zlatnu palmu ili Zlatnoga medvjeda. To bi otprilike bilo kao kad bih ja obezvrijedio recimo Krležu, Desnicu ili Aralicu zato što nitko od njih nije dobio Nobelovu ili Goncourtovu nagradu za književnost. Ili kad bih Andrića samo zato što je dobio Nobela držao većim piscem od Meše Selimovića, koji to nije dobio. Nagrada sama po sebi niti potvrđuje niti mjeri umjetničku razinu nekoga djela, međutim, kad se priznanja umnože, kad su učestala, onda to vjerojatno ipak nešto govori. Ja imam sreću da se to događa mojim filmovima, ali i zadovoljstvo da identično iskustvo ovdje dijeli sve više mojih kolegica i kolega.

Ostavlja li nagrada, s druge strane, i pomalo gorak okus s obzirom na to da se događa u trenutku krize u HAVC-u, od čijih je sredstava taj film sufinanciran, a čije ste vodstvo gorljivo branili?

Naprotiv. Predstavlja izvjesnu satisfakciju. Dok nas ovdje šamaraju pojedinci koji s filmom imaju veze koliko ja s nuklearnom fizikom ili pak neki od kolega među kojima je najglasniji onaj bez filmografije, ali s filmskim poduzećem stečenim u privatizaciji, Europa i svijet prepoznaju i cijene dosege hrvatskoga filma. Uvijek ću isticati neprijeporne zasluge HAVC-a i njegova donedavnog ravnatelja Hrvoja Hribara za rastući ugled hrvatskoga filma u posljednjih pet-šest godina. Dakako da je dobrih filmova bilo i prije HAVC-a, ali su utemeljenjem i djelovanjem te institucije stvorene pretpostavke jedne male, ali ozbiljne kinematografije u kojoj kvalitetan film više nije pojedinačan slučaj. HAVC-om je jednostavno ustrojena kinematografija koja počiva na načelima izvrsnosti i tu izvrsnost potvrđuje niz snimljenih filmova raznih rodova baš kao i njihovi rezultati.

Kako to da ste se i vi, kao čovjek dosad percipiran kao filmski djelatnik desnije provenijencije pa i simpatizer HDZ-a, u priči oko HAVC-a našli “s one strane barikade”?

Ne mogu se načuditi takvoj percepciji ako je istinita, a čini se kako bi mogla biti s obzirom na to da mi slično pitanje često postavljaju. Mislim da ona potječe iz predrasude onih za koje je svatko tko je u nekom trenutku bio ili jest simpatizer ili glasač HDZ-a, zapravo nazadnjak, šovinist, netko koga se treba kloniti. Ma što netko o meni mislio, ja znam da takav nisam, niti sam takav ikada bio. Svjetonazor i stajališta koja sam imao ‘91. imam i danas. Imao sam ih i ‘81. Moj su odgoj i svjetonazor demokršćanski, uključivi. Zazirem i gnušam se svakog dijeljenja ljudi ma po kojoj osnovi. Od djetinjstva sam odgajan u tzv. hrvatskom duhu, kao nečemu što je označeno časnim, lijepim, nečemu što poštuje svoje i cijeni tuđe. U kuću mog oca dolazili su i Marko Veselica i brojni hrvatski svećenici, ali i moji kolege sa studija koji su bili i Albanci, Bošnjaci... Pamtim kako su većina bili zapravo sirotinja i kako ih je moj otac, stomatolog, liječio, a zajedno s majkom ih nedjeljom pozivao k nama na ručak i spravljao im skuše i šarune na gradelama. Ono što me zapravo duboko boli i vrijeđa jest ustoličenje onih koji smatraju kako su činjenicom što su Hrvati i što to na sva zvona ističu, bolji i vredniji od onih u Hrvatskoj koji to nisu ili od onih Hrvata koji to ne potvrđuju na „njihov“ način. Hrvatstvo je za mene nešto čime se ne busa, nešto plemenito, samozatajno, duboko ljudsko. I to svoje hrvatstvo, ako je utemeljeno na tim istim vrijednostima, prepoznat ću i u bošnjaštvu, srpstvu, škotstvu, prije negoli u onom nadmenom, nekršćanskom „hrvatstvu“, koje nam se danas tako prostački gura pod nos.

Je li vas iznenadilo što su se u tu priču pa i smjenu Hrvoja Hribara uključile braniteljske udruge?

Posvemašnja je neistina da su se oko Hribarove smjene angažirale braniteljske udruge. U Hrvatskoj ima više od tisuću braniteljskih udruga, a ova koja je sebe nazvala nekakvom „koordinacijom“ daljinski je upravljana od jednog filmskog tajkuna bez filmografije, a koja, prema riječima mojih kolega, nema ni adrese. Među filmskim stvaraocima i djelatnicima brojni su branitelji, mnogi su dali i svoje živote za neovisnu, demokratsku i civiliziranu Hrvatsku. Od ‘91. naovamo skoro 2800 branitelja izvršilo je samoubojstvo. Uvjeravam vas da nitko od njih nije digao ruku na sebe zbog hrvatskog filma. Od sedam svojih cjelovečernjih filmova četiri sam posvetio upravo sudbinama hrvatskih branitelja. Ti filmovi obilaze svijet, šire bolne i dramatične istine o braniteljima i hrvatskoj stvarnosti. Svijet te filmove prepoznaje i nagrađuje. Nagrađuje ih i Hrvatska. Stoga se gnušam onih koji pod braniteljskom krinkom nastoje ostvariti svoje jeftine interese. Njima branitelji nisu ni u peti.

Možete li se složiti s tezom da su se ideološki ratovi počeli voditi preko filma, pa i kulture?

To je točno. Međutim, ideološki ratovi vode se na svim područjima, u medijima, privredi, sportu.

Što kažete na izjavu Z. Hasanbegovića da “Hribarova smjena nije dovoljna, da treba demontirati sustav kinematografije”?

Ta me je izjava gospodina Hasanbegovića osupnula. Čini mi se da jedan intelektualac takvo što nikada ne bi smio izgovoriti. To je prije svega izuzetno ohola izjava. Da je i stotinu puta bio ministar kulture, a ne samo nekoliko mjeseci, gospodin Hasanbegović kao povjesničar nema niti može imati cjelovite i široke spoznaje o hrvatskoj kinematografiji i njezinu ustroju da bi smio i mogao zagovarati njihovu demontažu.

Stali ste u Hribarovu obranu, što ako se utvrde malverzacije i jeste li sigurni da ih nije bilo?

Iza mene je 35 godina filmskog stvaralaštva. S takvom širinom i iskustvom mogu kompetentno govoriti o razdoblju hrvatske kinematografije koje je označeno HAVC-om i Hribarovim djelovanjem. Tako plodna, stvaralački i financijski uspješna hrvatska kinematografija nikada nije bila. To je ono što ja Hribaru nikada neću zaboraviti. O onome što ne znam, ne mogu suditi. Legalist sam i zagovornik pravne i civilizirane države i neka čini ono što joj je posao. Nedvojbeno je da je u djelovanju HAVC-a bilo izvjesnih propusta. To je mlada i nova institucija i propuste treba ispravljati, a HAVC poboljšavati. Hrvoja poznajem dulje od dva desetljeća, njegovu prirodu i način života. Zna biti arogantan, samodopadan, ali mu istodobno nije stalo da se pod svaku cijenu sviđa svima. Iskren je i izgovara ono što misli i pritom zna prijeći granicu. Ne dijelimo iste političke nazore, ali nas povezuju etički. Uvijek je živio jednostavno, nije hohštapler. Imao sam prijepora i sukoba s njim, ali ga nikada nisam doživio nepoštenim i nemam nijedan razlog da mu ljudski ne vjerujem.

Kako to da vaš film “Hvala ti, Bože, što sam branitelj” HAVC nije prihvatio i možete li ukratko opisati ideju tog filma?

U vrijeme kad sam predlagao taj scenarij, HAVC još nije postojao. Tekst je bio odbijen na natječaju i tu činjenicu ne smatram ni po čemu osobitom. Jednostavno, oni koji su birali projekte izabrali su ono što su smatrali boljim. Činilo mi se tada da bi to bio zanimljiv, dramaturški inventivan film koji bi propitkivao bi li sudbina kakvu priželjkujemo za nas bila najbolja ili je to upravo ona koju živimo. Sjećam se kako sam namjerno postavio baš takav naslov filmu kako bih u nekih izazvao odbojnost, da im se učini kako imam namjeru snimiti propagandistički film. Međutim ja sam posve suprotno, karakterom snimljenoga filma, takvu predrasudu kanio dokinuti.

Mislite li da je premalo filmova s tematikom Domovinskog rata i kako biste ocijenili dosadašnja ostvarenja?

Kao stvaralac, i sam osjećam odgovornost zbog toga. Žao mi je što u svom igranom opusu nemam film koji se izravnije bavi tom temom. Međutim, izrazito sam odgovoran, u filmove ne ulijećem tek tako, duboko ih promišljam i pripremam. Jednostavno, nisam naišao na dovoljno kvalitetan scenarij koji se slojevito i moćno bavi tom temom. Da takav postoji, sutra bih krenuo u takav film. Papagajski ponavljam kako mi je tema i sudbina vukovarske bolnice rijetko izazovan sadržaj. Od 90-ih naovamo snimljeno je nekoliko igranih filmova koji su se bavili Domovinskim ratom. Ako se mene pita, bilo bi mi draže da ih većina nije snimljena jer mi se čini da motivi onih koji su ih snimili nisu bili ni domoljubni ni stvaralački jer im je razina takva da ih se ja kao hrvatski filmski stvaralac, ali i kao Hrvat, sramim.

>>Potreba da se “sudi” u nas postoji i na vlasti i u opoziciji. Na tom tragu i neki su potezi u kulturi u posljednje vrijeme

>>Ogresta odbacio optužbe braniteljskih udruga o korupciji u HAVC-u

Elipso

  • Cogito-Ergo-Sum:

    Uspješnost filma može se odrediti po tri kriterija: 1. Zarada, u odnosu na troškove proizvodnje (osnovni kriterij) 2. Broj gledatelja s plaćenim ulaznicama 3. Nagrade na renomiranim festivalima (Cannes, Berlin, Venezia) i ozbiljne godišnje nagrade (Globusi i Oscari). Koliko znam ... prikaži još!znam problemi u HAVC-u su financijske prirode (netransparentnost, protuzakonitost rada...) pa ih je jadno pokušavati "prikriti" pričom o uspješnosti. Ako nam je kinematografija kvalitetna i uspješna, a ja bih volio da je, odlično, znači ne treba joj novac poreznih obveznika, zaradit će ga na kino-blagajnama. Ne mogu na webu pronaći podatak, koliko su američke porezne obveznike koštali La la land i Moonlight...

  • marmars:

    Ponosim se većiom filmova o Domovinskom ratu, jako ponosim, iako mislim da još nisu opisali pravu srž i snagu tog veličanstvenog podviga! Sramim se činjenice da HAVC i svi mi skupa s njim izdvajamo novac za snimanje filmova o ugroženosti ... prikaži još! agresora, a ne o hrabrosti branitelja!

  • slivnevode:

    Jedini hrvatski filmovi i kultne serije su: Tko pjeva, zlo ne misli, Malo i Velo misto, Prosjaci i sinovi, Gruntovčani, Jelenko.... Ovo što se snima od rata na ovamo u režiji Matanića, Brešana, Ogreste ,Sviličića a sa scenarijem Pavičića, Tomića..nije ... prikaži još!ije vrijedno spomena! To nema veze sa filmom! Snimano za komercijalne svrhe koje nisu ispunjene. Neka se zbroje gledatelji u kinima. U Americi se zna koliko košta film, tko ga financira i kolika je zarada od prikazivanja. Na temelju toga se vrednuje isplativost filma. Vrlo jednostavna matematika! Usput, gosp. Ogresta, ne tražimo od vas "filmove o braniteljima". Tražimo da konačno nakon tolikih godina, snimite istinu! Samo to!

Message