Premda je Robert Redford u ljeto 2018., nakon šest desetljeća putovanja obilježenog filmskim klasicima, najavio kraj karijere, glumački zov bio je jači. Publiku diljem svijeta iznenadio je svojim pojavljivanjem u prvoj epizodi treće sezone serije "Dark Winds", kriminalističke drame smještene u '70. godine prošlog stoljeća, koja prati policajce Navajo plemena. Redford, koji je ujedno izvršni producent serije, odigrao je ulogu zatvorenika, a jedna od upečatljivijih scena svakako je partija šaha koju je odigrao s još jednim velikim imenom: književnikom i autorom serijala "Igra prijestolja" Georgeom R.R. Martinom.
Kako je otkrio redatelj serije, Redfordova epizodna uloga bila je u planu još od prve sezone, no prvi konkretni razgovori uslijedili su tek kasnije, a osim Redfordovog zahtjeva da se njegova uloga snimi na zatvorenom setu, glumačka legenda nije imala drugih uvjeta, pa ni posebnih prohtjeva.
U 89. godini života, Robert Redford ne pokazuje znakove posustajanja, a iako je njegovo lice izrezano borama, s njega još sija pogled lijepog američkog dečka. On je odavno puno više od toga: cijenjeni filmski glumac i redatelj, ovjenčan Oscarom za režiju i životno djelo, producent i filantrop, strastveni aktivist za zaštitu okoliša, jedna od najvažnijih liberalnih mislećih glava Hollywooda, osnivač i zaštitnik Sundance Film Festivala, moćne institucije koja afirmira film prema mjerilima suprotnima od industrijskih.
Rodio se 18. kolovoza 1936. u Santa Monici, u obitelji Marthe W. Hart i Charlesa Roberta Redforda starijeg, knjigovođe u Standard Oilu, iako je bio rođeni pisac i pripovjedač. Zato što nije imao hrabrosti izgraditi svoju karijeru, uvijek je bio na rubu živaca, mračan i ćudljiv. Robert je putem nosio posljedice njihova kompliciranog odnosa.
"Godinama sam mu zamjerao što me obeshrabrivao i gušio moju individualnost, ali danas znam da se žrtvovao za nas. Često mi je pričao priče koje je izmišljao. Jedne večeri ispričao mi je cijelu povijest obitelji Redford, koja seže unatrag sve do Irske i Škotske, samo da bi mi mogao reći da sam potomak Robina Hooda", ispričao je Redford, koji je odrastao kao perspektivan sportaš.
Nakon mature u srednjoj školi u Los Angelesu dobio je stipendiju kao bejzbol igrač na Sveučilištu u Coloradu, gdje je igrao na poziciji bacača. Stipendiju je vrlo brzo izgubio zbog pijančevanja, uživanja marihuane, uličnih utrka i nedoličnog ponašanja, nakon što je sa samo 18 godina pretrpio ozbiljan udarac sudbine: iznenadnu smrt njegove majke Marthe.
"Imao sam svoju uličnu bandu Baroni. Krali smo pivo i provaljivali u prazne kuće i skladišta gdje smo cijelu noć se opijali i partijali. Jednom su me uhvatili kad sam se pravio važan i provalio u žensku školu po noći, a jednom sam optužen jer sam vozio automobil s ukradenim nakitom u prtljažniku. Mislim da me sve to vodilo destrukciji, no izabrao sam umjetnost", otkrio je glumac koji je nakon izbacivanja sa sveučilišta upisao studij slikarstva na Institutu Pratt. No, ni ondje nije manjkalo izazova.
"Učio sam 12 sati dnevno, soba bi se toliko napunila dimom da nisam mogao disati. Više nisam gotovo ništa jeo. Gubio sam na težini iz dana u dan. Sve sam se više zatvarao u sebe. Nisam htio govoriti, ni spavati. Ništa više nisam htio raditi, nego zuriti u oči tipa u ogledalu", ispričao je Redford koji 1957. odustaje od studija i sljedećih godinu dana smisao svog postojanja traži lutajući Europom i radeći honorarne poslove u Firenzi i Parizu, gdje je zarađivao za život radeći kao slikar.
Nakon povratka u New York upisao se na Američku akademiju dramskih umjetnosti, te se u rujnu 1958. oženio Lolom Van Wagenen, njemačkom slikaricom i aktivisticom za prava potrošača koja je zbog Redforda napustila koledž. Suočila se s čovjekom kojega je cijeli život razdirao strahovit osjećaj krivnje.
"Od svakoga sam tražio da vjeruje u mene, a sam nisam vjerovao. Htio sam promijeniti svijet, ali i svakoga tko bi prošao pokraj mene. Nisam imao ni novčića u džepu, a to je jedino što zaista vrijedi kad par počinje zajednički život", naveo je Redford u svojoj autobiografiji.
Novi udarac tek je slijedio. Imao je samo 23 godine kada je njemu i tadašnjoj supruzi umro tek rođeni sin. Maleni Scott obolio je od sindroma iznenadne dječje smrti (SIDS) sa samo dva i pol mjeseca. Glumac izbjegava pričati o toj tragediji, a otkrio je tek da su se on i supruga tada krivili za sinovu smrt, uvjereni da su kao mladi roditelji napravili nešto krivo.
Istovremeno je, krajem 50-ih, počeo i dobivati manje epizodne uloge u televizijskim serijama, poput "Zone sumraka", "Mavericka" i "Route 66", da bi već 1962. bio nominiran za nagradu Emmy kao najbolji glumac u sporednoj ulozi. Ubrzo je ostvario uspjeh i na broadwayskim daskama, a posebno u ulozi mrzovoljnog supruga Elizabeth Ashley u predstavi "Bosi u parku". Prva filmska uloga mu je bila "War Hunt" iz 1962., koji je radnjom smješten u posljednje dane Korejskog rata.
Ubrzo su uslijedile sve veće filmske uloge, poput "Sve o Daisy Clover" u kojoj je utjelovio biseksualnu filmsku zvijezdu i "Potjere bez milosti" u kojem je glumio bjegunca. No, zbog dječačkog izgleda i umiljatog pogleda o njemu su počeli pisati kao o "plavookom ljepotanu", ali i kao o "muškoj plavokosoj starleti" što mu zasigurno nije godilo.
Štoviše, imao je i dovoljno pameti da, odrastajući u Santa Monici na rubovima Hollywooda, shvati da će ga njegov seksepil, bude li se dao svrstati u stereotipe, odvesti ravno u čistilište B produkcije. Zato je odbio nekoliko puta više uloga nego što ih je odglumio. Iako se činilo da je svojeglav i često pretenciozan, pokazalo se da je bio u pravu.
Zabrinut zbog takvog imidža odbio je uloge u filmovima "Tko se boji Virginije Woolf?" i "Diplomcu". Ulogu Benjamina Braddocka u ovom potonjem filmu, koja će proslaviti Dustina Hoffmana, odbio je riječima: "Nikada nisam izgledao kao 21-godišnjak koji nikada nije spavao sa ženom".
No, zato je prihvatio ulogu Sundance Kida u kultnom filmu "Butch Cassidy i Sundance Kid" iz 1969. čime je zacementirao svoj ugled inteligentnog, pouzdanog, ali i ciničnog glumca. Koliko god bježao od toga, u 70-ima je postao idol mnogih zbog svog izgleda, no ovom ulogom vrata Hollywooda su mu bila širom otvorena.
Ipak, presudna za njegovu karijeru bila je uloga novinara Boba Woodwarda u silno hvaljenom filmu "Svi predsjednikovi ljudi" iz 1976. godine, kojim je Redford je nizao uspjeh za uspjehom i postao sveameričko ime poznato u svakom domaćinstvu. Već je bio u četrdesetima, najveće ime u Hollywoodu. Iza sebe je imao povijesnu ulogu u "Velikom Gatsbyju" koja ga je zacementirala kao seks ikonu filma te uloge u još dva blockbustera: "Veliki Waldo Pepper" i "Tri kondorova dana". Filmovi "Djevojka koju sam volio" s Barbrom Streisand i "Žalac" učinili su ga najkomercijalnijom zvijezdom toga doba. U osamdestima je svoju karizmu unio u nastup u filmu "Moja Afrika", filmu sa sedam osvojenih Oscara, u paru s Meryl Streep.
Njegovu šarmu navodno nije odoljela. Priča se da se snimanje prekidalo dvaput zbog njezina napuštanja seta u Keniji i odlaska suprugu, kiparu Donu Gummeru, i djeci u New York, a kada su je kolege upitale zašto odlazi i od čega bježi, samo je odgovorila: "Da potpuno ne izgubim glavu za Robertom."
U njegove zavodničke sposobnosti uvjerile su se i njegove druge partnerice, a priča se da je najvatrenija afera bila s Natalie Wood, s kojom je snimio "Sve o Daisy Clover". Na snimanju je par doživio nezgodu kada se zbog jakog vjetra na doku u Santa Monici brod otisnuo na ocean, a od podivljalih valova spasila ih je obalna straža. Wood, koja je poslije izgubila život u nikad razjašnjenim okolnostima utapanja pri padu s broda, doživjela je napadaj panike uzrokovan strahom od uzburkanog oceana, no Redford ju je držao prisebnu svojim šalama, dok ih nisu spasili.
"Nikada nisam pipnuo Natalie, iako me jako privlačila. Uvijek sam se osjećao odgovorno i razmišljao kakav bi naš odnos bio da smo se prepustili intimnostima na setu", priznao je Redford, kojeg je s Wood vezalo snažno prijateljstvo sve do njezine pogibije.
Tijekom dugogodišnje karijere obilježio je jedno čitavo filmsko razdoblje, a njegove uloge ušle su u filmsku povijest. Od kraja 70-ih, legendarni glumac koje su često smatrali distanciranim jer je čuvao privatnost i nije živio život za medijsku pojavnost, ionako je bio relativno rijetko ispred kamere. Draže mu je postalo stati iza nje i graditi redateljsku karijeru.
Režirao je devet filmova i već mu je prvijenac, drama "Obični ljudi" iz 1980., u kojoj vrlo kritično iznosi svoj način viđenja jedne tipične američke obitelji srednjeg staleža, nagrađen sa Zlatnim globusom i čak četiri Oscara, između ostalih, i za režiju. I njegovi kasniji filmovi poput možda najpoznatijeg "Čovjek koji šapuće konjima", izvrsno su prihvaćeni od publike i od kritike.
"Nemam ništa protiv filmova čija je jedina svrha da gledatelje zabave, no nikada me ne bi mogli zaintegrirati filmovi koji su lišeni emocionalne dubine", rekao je Redford. Koliko su se zapravo svi oduvijek mogli osloniti na njegovu intuiciju, iskustvo i znanje, govori i činjenica da je njegov festival nezavisnog filma Sundance u Park Cityju u državi Utah oduvijek slovio za "tvornicu" ovih glumačkih i redateljskih talenata koji su kasnije doživjeli planetarne uspjehe. Festival je utemeljio nezadovljan holivudskim komercijalizmom i manjkom različitosti, i od 1978. do danas pretvorio ga u jedan od najutjecajnijih na svijetu.
"Po prirodi sam pobunjenik, uvijek sam takav bio", govorio je često sam za sebe što su istodobno potvrđivali ne samo njegovi prijatelji već i najširi krug filmske publike, no čvrsti stav u Hollywood ima svoju cijenu. Premda je ostvario nezaboravne uloge u klasicima, kao glumac usprkos brojnim nominacijama, više od deset, nikada nije osvojio Oscara za najbolju ulogu, a bilo ih je napretek. Akademija se iskupila tek 2002. kada je dobio Oscara za životno djelo.
Iako je imao sve uvjete da postane vodeći zavodnik u Hollywoodu, odlučio se za mirniji stil života. Nakon tragične smrti prvorođenog sina, s prvom suprugom Lolom imao je još troje djece i sve od jednog naginju umjetnosti: njihova kći Shauna postala je slikarica, Amy glumica, a sin James scenarist. No, glumac i supruga Lola razveli su se 1985. i Redford je teško podnio potonuće braka. Nakon razvoda bio je u vezi s glumicom Soniom Bragom, no potom je upoznao njemačku slikaricu Sibylle Szaggars s kojom je i danas u braku te tako prošao put od markantnog zavodnika do intelektualca s integritetom i borca za ljudska prava.
Ubraja se među one umjetničke i intelektualne ličnosti koje su po mnogo čemu nadrasle Hollywood i samu kinematografiju. Da je drugačiji od većine svojih kolega ne potvrđuje samo njegov filmski opus i zalaganje za alternativniju filmsku scenu, već i njegova današnja adresa. On, naime, za razliku od većine filmskih umjetnika posljednja desetljeća života provodi uglavnom na jugu Kalifornije, gdje sa suprugom živi povučeno na ranču u Sundanceu, okružen konjima i uživa u svojim omiljenim sportovima: skijanju, jahanju i igranju tenisa.
Zarađene milijune nije trošio bahato na alkohol, žene, zabave i različite vrste narkotika, on je svoj novac ulagao. Pažljivo je razmišljao šta će biti najisplativije i tako je kupio klizalište, ali i ulagao svoj novac koji mu se kasnije višestruko vratio. Vremenom je izrastao u velikog filantropa i jednog od boljih biznismena.
Otkad je 1981. osnovao Sundance Institute, sve se više počeo baviti neovisnim filmom i davati prijeko potrebnu podršku takvome tipu filmaša. U međuvremenu je nastavio raditi na mainstream hollywoodskim filmovima, iako je razmak među njima bio sve veći. Prije nekoliko godina ga je časopis Time uvrstio na svoju tradicionalnu listu Timeovih 100 kao jednog od najutjecajnijih ljudi na svijetu, a proglasili su ga i "kumom nezavisnog filma".
Redford je inače strastveni aktivist za zaštitu okoliša, a bio je i narator u dokumentarcu "Sacred Planet" koji prati putovanje u neka od najugroženijih mjesta na svijetu. I dalje koristi svoju popularnost i svaku priliku da kaže da je "izuzetno zabrinut za svoju zemlju i njezin odnos prema prirodi". Podržava prava američkih domorodaca i prava LGBT zajednice, a politički je liberal. I usprkos sada već kasnoj jeseni života, Robert Redford još uvijek snima, s obje strane kamere.
VIDEO: Ella Dvornik odgovara na pitanja o svojoj obitelji: 'Sad kad ispadne da sam posvojena...'
Stalno spominju filmski festival "Sundance" kao festival "ne-industrijskog filma", a onda ne spomenu meni njegov najbolji film, "Jeremiah Johnson" :)