Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz TV

Naša poznata glumica o životu u Kini: 'Ovdje nikome ne pada napamet raditi protivno uputama'

Moje obveze na fakultetu samo su jedan sat tjedno, a ostalo vrijeme radim poslove koji nemaju radno vrijeme. No osjećam se kao dio ove velike zajednice iako su razlike u pristupima goleme. Nemam prijatelje Kineze, kaže Vitomira Lončar
19. prosinca 2020. u 14:24 23 komentara 11393 prikaza
Foto: privatni album
Pogledajte galeriju 1/8

Kazališna i filmska glumica, TV voditeljica, osnivačica kazališta i producentica, doktorica znanosti i blogerica Vitomira Lončar za sobom je prije nešto više od četiri godine u Hrvatskoj ostavila 40 godina plodnog umjetničkog rada. Novi kontinent, velika Kina i velika pustolovina, kakvih u životu ove odvažne žene nije manjkalo. Suprug je tada dobio priliku da u 12-milijunskom gradu Xi'anu bude umjetnički direktor kazališta za djecu, danas predaje na fakultetu humanističkih znanosti, a ona na fakultetu za kulturu i medije. Svoj kineski život objeručke su prigrlili, pa Bucka, kako joj je nekad domaća javnost tepala, iskreno priznaje da o povratku iz Kine i ne razmišljaju.

Kad ste se ljetos vraćali iz Hrvatske u Kinu, testirani ste čak sedam puta, a u izolaciji ste proveli 28 dana. Kakva je trenutačna situacija s virusom u Kini?
Povratak u Kinu bio mi je kompliciran, ali u usporedbi sa situacijom danas, bilo je to pravo turističko putovanje! U provinciji Shaanxi, u kojoj živimo već mjesecima, nema aktivnih slučajeva zaraze. Pojave se zaražene osobe koje slete iz inozemstva i koje isti čas izoliraju, ne dolaze u dodir sa stanovništvom. Javili su mi da su mediji u Hrvatskoj objavili vijest o „katastrofi u Šangaju" i o tome da „vlada želi zataškati da je u Šangaju ponovno došlo do širenja virusa". Upravo je obrnuto. Čim su se početkom studenoga u Šangaju pojavili novi slučajevi, svi smo dobili upute što i kako. Ja sam za vikend htjela otići do Suzane Nikolić, koja je u Šangaju profesorica na Akademiji, ali ne mogu dobiti dozvolu. Svakodnevno primamo obavijesti i upozorenja jer je to jedna od metoda kojima se situacija drži pod kontrolom. Umjesto da se radi panika, šalju se upute koje ljudi prate i slušaju jer znaju da je za njihovo dobro. Ne treba biti previše pametan da se usporedi situacija u Europi ili Americi i ovdje i da ti ne pada na pamet raditi protivno uputama koje dobivaš. No nije u pitanju samo Kina. Mnoge zemlje u okruženju, koje su u prvom valu bile „slučajevi", sada žive normalno.

 | Autor : Jole Obrenović, Robert Šipek Foto: Jole Obrenović, Robert Šipek

Kinezi su na glasu kao disciplinirana nacija, kako se obični ljudi nose s koronavirusom?
Virusa u našem gradu nema, a, koliko znam, nema ni frustracija. Nitko nije ni umoran ni iscrpljen jer mjere nikome ne predstavljaju problem; maske i skeniranje koda obvezni su pri ulasku u autobus i podzemnu željeznicu, kod se skenira i na ulasku u velike šoping-centre te u kampus, pri čemu se mjeri i tjelesna temperatura. I to je to.

Vi dolazite iz drukčije kulture, osjećate li da su vam time uskraćene osobne slobode?
Takvih dilema nemam niti sam ih imala. Moj osjećaj slobode nema nikakve veze sa skeniranjem koda. Ovdje se bez „skeniranja koda" ne može preživjeti još od 2011. Umjesto gotovine i kartica svi imamo samo mobitele, a sve se kupuje skeniranjem koda, od odjeće, hrane, karte za autobus ili podzemne. Život je ovdje u drugoj dimenziji. Razmišljam naglas - kada „peglate" svoju kreditnu karticu u dućanu u Hrvatskoj, također ste „ostavili trag" i zna se gdje ste bili. Kada se ulogirate na bilo koju društvenu mrežu, zna se kada ste i gdje bili. U današnje vrijeme anonimnost ne postoji. Tko misli da smo mi ovdje u 1984., a da su oni „tamo" u svijetu bez kontrole, njegov problem. Moj, zasigurno nije.

Nema ni prosvjeda protiv maski?
Naravno da nema, ha ha. Kada smo se prije više od četiri godine doselili u Kinu, naš grad još nije imao sustav za pročišćavanje zraka, autobusi su bili na dizel i zbog zagađenja cijelu smo zimu nosili maske. Sada su gotovo svi autobusi električni, motori su isključivo električni pa je zrak neusporedivo čišći. Kinezi su maske nosili i prije koronakrize i to nije novost ni njima ni nama koji ovdje živimo.

Svijet je zatrovan teorijama o tome da je virus pušten iz laboratorija, da je kreiran kako bi se ljude zastrašilo i pokorilo.
To su priče u koje ni ja ne vjerujem, a Kinezi s kojima sam u svakodnevnom kontaktu ništa od toga ne spominju. Živi se uobičajenim životom i nitko koga poznajem ne razbija glavu takvim teorijama.

Mnogi kažu da je Kina svijet za sebe, ima li ikakvih sličnosti s Hrvatskom?
Kina jest svijet za sebe. Posebna, drukčija. Ili je voliš ili je ne voliš. Nema sredine. Sve je toliko različito da - nema usporedbe. Nitko te ne može pripremiti na Kinu.

U Kini nema Facebooka, WhatsAppa ni Vibera, što im je zamjena?
Haha! Kina je digitalno najrazvijenija zemlja na svijetu. Već sam rekla, život funkcionira online, ne možeš preživjeti bez interneta jer je sve na kod. Nemaju Facebook, Instagram, WhatsApp YouTube ili Viber, ali imaju svoje aplikacije: WheChat, WeiBo, QQ, MoMo, Tik Tok, YouKu... Sve isto, samo malo veće i u malo većim količinama, haha. Kini ne treba „zamjena", imaju sve svoje. Recimo, tu je počeo Uber, ali kupili su ga i sad imaju svoj Didi. O aplikaciji za kupnju TaoBao da ne govorim. Sve to je za nas u Hrvatskoj nedostižan san. Kao i sistem online dostave.

Kako je kad se čovjek u zrelim godinama, s formiranim radnim i životnim navikama, preseli tisuće kilometara daleko?
Prvih sam dana, kao i svi koji dođu živjeti u Kinu, doživjela kulturološki šok. Godinama sam radila međunarodne projekte, u različitim zemljama i sustavima s različitim ljudima i kulturama, te sam bila uvjerena da je moje iskustvo dovoljno veliko da „pokrije" i Kinu. Zabluda! Da, treba vremena i truda da se profunkcionira u toliko različitom okruženju. Najteže mi je bilo što je ovdje sve na kineskom, nitko ne govori engleski, a moje poznavanje kineskog u to je vrijeme bilo zanemarivo. Kako se zove onaj film? „Izgubljeni u prijevodu"? Početak života u Kini još je malo gori!

Kinezi su poznati po visokoj radnoj etici, kako se bilo uklopiti u radni kolektiv?
Imala sam sreće da su me na fakultetu od prvoga dana prihvatili kao dio obitelji. I kao čovjeka i kao stručnjaka. Ne mogu reći da sam se „uklopila u kolektiv". Moje obveze na fakultetu samo su jedan sat tjedno, a ostalo vrijeme radim poslove koji nemaju radno vrijeme u uredu i među ljudima. No osjećam se kao dio ove velike zajednice iako su razlike u pristupima goleme. Nemam prijatelje Kineze. Mi smo došli u Kinu u dobi kada su svi Kinezi naše generacije već odavno u mirovini i čuvaju unuke. Nema zajedničkih mjesta gdje bismo se mogli upoznati. Na fakultetu su sve mladi ljudi koji imaju drukčije interese i potrebe, a tu je i kulturološka razlika - nekoga tko je na pozicijama na kojima smo suprug i ja, a pri tome stranci, ne zoveš na kavu.

 | Autor : Slavko Midžor/Pixsell Foto: Slavko Midžor/Pixsell

Radite na fakultetu s više od 22.000 studenata, koliko se mladi Kinezi razlikuju od mladih Hrvata?
Velika je razlika između kineskih mladih ljudi i mladosti u Hrvatskoj. Studenti u Kini neusporedivo su više vezani za obitelj, roditelje, manje su samostalni i jedina im je briga u životu da se u budućnosti pobrinu za svoje roditelje (!). Većini od njih roditelji su odabrali studij, a sve to vezano je za tradiciju, kulturu, konfucijanizam i koncept „dječje poslušnosti". Također, Kina je zemlja grupnog identiteta, a individualizam je odlika zapadnih društava. Još jedan od razloga zašto su koronu tako brzo stavili pod kontrolu. Briga za drugoga, zajednicu, u Kini je na prvom mjestu. Nezamislivo je da bi se mladi čovjek išao zabavljati na mjesto gdje može pokupiti virus, da bi ga „donio doma" i zarazio nekog od svojih starijih. U zemlji u kojoj je promjena najbrža na svijetu tradicionalne se vrijednosti ne mijenjaju. I tako već više do 25 stoljeća.

Nedavno ste u Kini snimili motivirajući video o svom životu, a bili ste glumica, producentica, TV voditeljica, menadžerica, doktorirali ste u 52. godini, a sad ste profesorica. Što je sljedeće?
Često držim motivacijske govore, a snimili su već više filmova o mom životu. Recimo, vlasnik stana u kojem živimo ima dvoje djece i baku koja je mlađa od mene, haha, i svaki put kad se pojavi, samo gleda u mene u čudu i ne zna što bi rekao. Njima je neshvatljivo da je netko u toj dobi i nakon jednog ostvarenog života i karijere odlučio krenuti ispočetka na drugom kraju svijeta. Što je sljedeće? Ne znam, ne razmišljam o tome. Onaj gore sigurno ima plan!

Učite kineski, povratak zasad nije opcija?
Većinu slobodnog vremena bavim se kineskim. Ali to nema veze s ostankom/povratkom. Jako volim učiti. Prošli sam tjedan završila i online Adizes edukaciju koja je trajala 17 tjedana i koju mi je „darovala" upravo koronakriza. Da nije bilo virusa, dr. Adizes ne bi držao online treninge i ja nikada ne bih mogla ostvariti svoj san da sudjelujem na njegovoj edukaciji i dobijem certifikat! Ne, povratak nije na vidiku. Dok smo živi i zdravi, dok nam je ovdje lijepo i veselimo se svakom novom danu, ne razmišljamo o povratku. Doći će i to jednoga dana, naravno. Kada? U Božje ruke!

Stižu li do Kine vijesti iz Hrvatske i koliko Kinezi znaju o našoj zemlji?
Kinezi s kojima komuniciram znaju za naš nogomet, za Maksima Mrvicu, u posljednje vrijeme sve više za Stjepana Hausera, znaju za Dubrovnik, a bili su ludi za bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Čitam kineske vijesti, ali novosti iz Hrvatske nema.

Kultura oplemenjuje ljude, a uvelike je žrtva koronavirusa, hoće li biti dugoročnih posljedica?
Bez daljnjega. Svaki dan odgode uobičajenog kulturnog života jedan je dan dalje od normalnog, kakav smo poznavali. Ali, s druge strane, proživjeli smo i rat (Mala scena i u ratu je bila iznimno aktivna), u kojem su stasale generacije mladih koji nisu imali pristup kulturi kakav je bio do tada. Pa se opet išlo dalje. Ništa više ne bude isto, ali to je tako u svim segmentima života. Promjena, promjena... što prije prihvatimo promjenu kao jedini siguran dio života, to bolje za nas. S koronom ili bez nje.

Kazalište Mala scena, koje ste sa suprugom osnovali prije više od 30 godina i koje je, ako se ne varam, bilo prvo privatno kazalište na našim prostorima, sada vodi operna pjevačica Buga Marija, vaša kći.
Da, Buga je od svog tate preuzela umjetničko vodstvo kazališta, čime je uspješno završena tranzicija s nas, osnivača, na novu generaciju. Takve su tranzicije često bolne i uglavnom neuspješne pa nas osobito raduje da se Buga dobro drži. Smišlja nove načine kako biti bliže publici, bori se... Neki dan imala je premijeru predstave „Sunce djever i Neva Nevičica", koju je radila s tatom, režirao je online, a na klaviru je prati Matej Meštrović. Poslala nam je link na stream i zaista smo uživali u izvedbi. Blažena tehnologija! Naše bitke na neovisnoj sceni u Hrvatskoj su završile. Na njoj je da vodi svoje bitke i ratove.

Mare li Kinezi više od Hrvata za kulturna događanja, kazališta i kina?
Kulturna politika u Kini sličnija je onoj u Americi nego u Hrvatskoj. Kultura je ovdje privatna stvar svakog čovjeka. Tako su naša koncertna dvorana ili opera, privatne organizacije. Cijene ulaznica prilično su visoke, vlastita produkcija je rijetka, a na kulturna se događanja odlazi samo vikendom.

Kinezima su putovanja sve draža, a proteklih godina broj njihovih dolazaka rastao je i u Hrvatskoj.
Kinezi su najveći putnici na svijetu, kao što su i kineski studenti najbrojnija populacija na stranim sveučilištima. Ludi su za putovanjima (i kupnjom!), svaku priliku koriste za putovanja, a kad su praznici, tad su neviđene gužve. Za sada samo šest posto Kineza ima putovnicu, ali to je 80 milijuna ljudi! Postali su neizbježni na svakoj destinaciji. Itekako si mogu priuštiti putovanja i u inozemstvo. Priča o Kini u kojoj su ljudi gladni, jedu rižu i voze bicikle stvar je prošlosti.

 | Autor : Jole Obrenović, Robert Šipek Foto: Jole Obrenović, Robert Šipek

Koliko su uopće prosječne plaće u Kini?
Važnije je pitanje koliki su troškovi života. Život u Kini neusporedivo je jeftiniji nego kod nas. Voda, struja, plin, hrana, prijevoz, sve su to stavke koje su u Hrvatskoj najveći dio troškova prosječne obitelji. U Kini pak ti su troškovi iznimno mali. Iznimka su četiri velika grada, Šangaj, Peking, Szhenzhen i Guangzhou. Život u manjim sredinama neusporedivo je jeftiniji. Za razliku od situacije kod nas, ovdje svatko tko radi bez problema može platiti sve svoje osnovne životne troškove i još putovati.

A može li za kraj jedno tipično žensko pitanje? Koja je tajna besprijekorne linije i jeste li uspjeli zadržati istu brojku na vagi?
Ne da sam zadržala „brojku na vagi" nego je, zbog karantene, ta brojka još malo pala, haha. Nema više povratka na ono otprije. Vježbam četiri puta tjedno, prehrana je i dalje balansirana i odlično se osjećam. U stanu smo napravili naš mali gym i ne preskačemo nijedan trening. Ivica kuha i svakim je danom sve vještiji. Što smo dulje u dobroj kondiciji, dulje ćemo ostati u Kini, a to nam je najbolja motivacija za zdrav život!


Oštar Facebook status Enis Bešlagić opleo po 'političkim lešinarima': 'Tajkuni, kriminalci i moćnici truju svoj narod' Zagreb: Sklapanjem zadnje dizalice omogućeno je ponovno kretanje blizu katedrale Prvi put nakon potresa Zagrebačka katedrala otvara svoja vrata za vjernike, sve će pratiti jedna televizija u izravnom TV prijenosu bez ustručavanja Najpoznatiju plus size manekenku suprug fotkao potpuno golu, pokrila se samo plahtom
Ilustracija
Pazite što kupujete!
Evo kako nas varaju u trgovinama: U parmezan ide piljevina, u med sirupi…
Gospodin Fin
Osvojite vrijedne nagrade
Osvoji 15.000 kn nagrade: Razveseli svoju školu i postani financijski znalac kao Gospodin Fin!
  • gulag:

    Ostani u Kini.

  • Avatar LuckyLeprechaun
    LuckyLeprechaun:

    Prikačeni na državnu aplikaciju, kontrolirani i programirani od prvog udaha... naravno da im ne pada na pamet, jer su pod čizmom komunizma. Eto ti ih.

  • Avatar rubinet
    rubinet:

    "Poznata glumica " je najpoznatija po sceni iz filma "U raljama života ".