Dan uoči posljednje epizode “Novina” teško je prihvatiti rastanak od paralelne hrvatske fikcije s kojom smo živjeli posljednje tri godine. Od paralelnog predsjednika, premijera, nadbiskupa, gradonačelnika, nuncija, i od paralelnih novinara. Ponekad, gledajući ovu seriju, čovjek odahne jer mu se čini da je stvarni život ipak nešto ljepši i sigurniji. A onda padne u dvojbu je li u pravu, jer se u ovoj čvrstoj, opipljivoj i sadržajnoj seriji suvremena hrvatska stvarnost spretno isprepliće s fikcijom.
Ma koliko producenti iz razumljivih razloga isticali da je svaka sličnost sa stvarnim događajima slučajna, domaća politička scena nudi toliko obilje sočnog aferaškog materijala da bi ga grijeh bilo ne iskoristiti. Političari koji ne odgovaraju na pitanja, novinari koji im naivno postavljaju ta ista pitanja, svećenici kojima je jedini bog novac, biznismeni koji bi ubili boga za taj novac, suci koji presuđuju u korist onoga tko da više, žene koje daju i kad ih muškarci ne pitaju, prevareni, jalni, ljutiti, besperspektivni obični ljudi čiji su životi mizerniji od života vinske mušice koja leti od jedne do druge čaše – to je koktel današnjeg života i prve naše serije koja je završila na Netflixu i tako otišla u domove gotovo svih zemalja svijeta.
Deseci malih epiloga
Treća sezona, čija posljednja epizoda igra sutra navečer na HTV-u (a koju sam zahvaljujući producentu Nebojši Tarabi imao priliku već pogledati) nije nam, na sreću, servirala umorne likove i ofucane rasplete, već je pokazala začuđujuću živahnost. Sezona je samostojeća, može je se gledati i ako niste gledali prethodne dvije, zaokružena cjelina koja se lako prati i upija, ali i koja utječe na psihu gledatelja stvarajući u njemu porive gađenja, ljutnje, s teško preskočenim pitanjem – je li ova nacija doista takva? Spretno miješanje brojnih likova u “Novinama” se pametno privodi prema desecima epiloga, neke se priče u samoj završnici iznenađujuće spajaju, no sukus svega je da na kraju nismo dobili efekt “Igre prijestolja” gdje su autori uprskali sve što su deset godina gradili. Kod “Novina” je, srećom, situacija odlična, a sama zadnja scena beskrajno je dojmljiva, puna simbolike i neke mazohističke ljepote. A dobra završnica rezultat je sazrijevanja cijele ekipe što se vidjelo na likovima, pa su neki uspjeli odlično izbrusiti svoje karaktere, poput Marija Karduma. Njegov je lik prema kraju prve sezone i većim dijelom druge blijedio, da bi sada postao glavni oslonac serije, ključ koji sve spaja. Kardum je u trećoj sezoni stasao kao političar-hedonist koji ležerno gleda propast svojih kolega, ne shvaćajući da je s njima i on “na putu prema dolje”. A treba priznati i da je ugrozio dotad neprikosnovenog Ludviga Tomaševića čiji se karakter pomalo ispuhao, potrošio, ali ga je Despot spasio jednom tankom crnohumornom nijansom.
Mučio me cijelo vrijeme lik premijera Lozančića kojega nisam nikako mogao staviti ni u kakav kontekst s ostalima. Fin, uredan, naivan i pomalo glup – on zapravo vrlo rijetko koristi alate vlastite moći, a kada ih i koristi, od toga ništa ne ispadne dobro i uglavnom mu se poput bumeranga vraća ravno u glavu. Kako je uopće takav dospio do šefa stranke i Vlade, okružen zvijerima poput Tomaševića, Karduma, ali i brojnih drugih političkih životinja? No onda sam se sjetio jednog primjera u hrvatskoj politici pa mi je bilo jasno da je i Lozančić stvarnost.
Stvari u trećoj sezoni dolaze do vrhunca kad se glavni likovi jedni drugima nađu na putu. Kao kad se u vesternu svi koji se žele poubijati nađu u istom gradu. I svi kalkuliraju, s velikim figama u džepu, ovise jedni o drugima, a istodobno i kopaju jedni drugima jame. Borbu za moć odlično su obogatili sudac Zvonimir Mihalić (Draško Zidar) i šefica tajne službe Katarina Jerkov (Darija Lorenzi), njima je prostor vješto ustupljen kako se ionako sveprisutni Tomašević i Kardum ne bi posve istrošili. Posebno je zastrašujući Mihalićev lik – ljigavi, bezvrijedni štakor koji je nekim čudom završio fakultet ima samo jednu opsesiju: doći na mjesto šefa Vrhovnog suda. Ne sablažnjavaju toliko njegove metode, koliko njegov stav kao suca, vrhovnog pravednika, čovjeka koji bi trebao štititi zgažene, ali on ih dodatno cipelom utrljava u asfalt, poput opuška.
Ženski likovi su oslikani s manje ambicija, iako nisu ovdje samo u ulogama statistica. U tinejdžerskim hororima s kraja devedesetih (“Vrisak”, “Znam što si radila prošlog ljeta”...) začet je trend u kojemu su svi likovi antipatični i prema njima gledatelj ne stvara nikakvu empatiju. Otprilike ovdje je slično sa ženskim likovima koji ne traže suosjećanje ni kada pate. U tom smislu nema ni ljubavnih scena, a scene seksa vrlo su neerotične, više nalikuju na prizore radnika u riječkom brodogradilištu koji fleksericom režu cijev.
Koliko je koji svijet – politički, gospodarski, novinarski, pravosudni – realno prikazan, čak i nije bitno jer stvari dobro funkcioniraju. Doduše, kod novinara je prenaglašen alkoholizam, svi sumanuto ispijaju duple žestice što je nekad i bila slika novinarskog okupljanja nakon stresnog dana. Danas u redakciji, u uobičajenom dnevnom ritmu, teško je naći kolegu za pivo, “truje” se “džarmušovski”, kavama i cigaretama, a i moderna novinarska jetra više stradava od kole nego od alkohola. Previše je i tog sizifovskog ozračja oko samoga novinarstva, neki novinari u seriji nisu tijekom tri sezone gotovo ništa objavili iako su u rukama imali solidne priče. Postavlja se stoga pitanje je li novinarstvo uzaludan posao? Mnogi su mislili da jest dok se nije dogodila koronakriza, nestali su Facebook-novinari, influenceri, tviteraši, na scenu je stupio dobri stari mainstream. Jedan od rijetkih u seriji koji drži do novinara i novinarstva je stari lisac Blago Antić; čovjek svih sustava i svih vlastodržaca zna da je to moćan alat. Čak i kad se novinare ponižava, oni imaju taj monopol nad riječima koji će kad-tad pronaći platformu na kojoj će osvanuti priča. I ova je serija pokazala da, usprkos svim preprekama, prava priča uvijek pronađe svoj put. Ona je poput biljke koja raste prema suncu.
Ljudi bez srca
Kad sam razmišljao na koju me planetarno poznatu seriju podsjećaju “Novine”, najprije sam shvatio da odavno nisam odgledao neku koja mi je toliko zdušno kao ova miješala stanje duha, da sam iz svake epizode izlazio drukačiji. “Novine” imaju strukturu kultne “Žice” koja se u svakoj novoj epizodi bavila novom temom. Vizualno pak podsjeća na dansko-švedski “Most” koji je stalno isticao arhitektonsku ljepotu Malmöa i koloristiku Kopenhagena, dva grada susjeda na obalama Øresundskog zaljeva, a ovdje se ističe posebnost primorskog industrijskog grada Rijeke. Ipak, “Novine” me najviše podsjećaju na brazilsku seriju “Mehanizam”. U njoj je do perfekcije izložena struktura moderne mafije koja se proteže od državnog vrha, u brazilskom slučaju predsjednika, preko glavnih kompanija i tajkuna, do korumpiranih policajaca, perača automobila i vodoinstalatera. Uglavnom, svatko hoće svoj komadić moći i svoj nezasluženi novac, kao što i u piramidi “Novina” svatko želi nekome nešto oduzeti – novac, ženu, muža, život, dostojanstvo.
“Novine” su priča o zlim političarima, ljigavim uhljebima, licemjernim svećenicima, beskrupuloznim tajkunima, naivnim novinarima, usamljenim ženama, bezveznim muškarcima, o policajcima gadovima, nezahvalnim sinovima, nebitnim očevima, neetičnim sucima, o nosovima punih kokaina, džepovima punih para, o zemlji bez duše, ljudima bez srca, o seksu bez erotike, ljubavi bez voljenja, molitvi bez boga, o obiteljima bez veza, o vezama bez ljubavi... Ipak, pojavio se i nekakav tračak nade u ljudsku dobrotu, u sceni kada umirući Martin Vidov (Zijad Gračić) ostavlja svoje pozamašno bogatstvo Nikoli Martiću koji mu je prethodno oteo mjesto glavnog urednika. Taj se dašak ljudskosti pojavio baš među – novinarima.
Teško je zamisliti da ćemo uskoro na domaćem tržištu imati ovako dobru dramsku seriju. Producenti neće ići u nastavak, a kako su i najavili, idu se baviti drugim temama. Moram se zato na kraju osvrnuti na jedan popularan spin off, “Better Call Saul”, i pitati se tko bi jednog dana bio Saul u slučaju “Novina”. Vjerojatno Blago Antić.
Pogledajte i najbolje trenutke s dodjele Večernjakove ruže.
