Svaki sastav s dugim rokom trajanja iza sebe, ima pred sobom teži zadatak snimanja zanimljivih albuma, bez obzira na sve godine i kolajne iza njih i sve ono što su već pokazali. Pronaći omjer između poznatog zvuka, poznatog "potpisa" i manje poznatih novotarija još je kompliciranije na trusnom domaćem diskografskom terenu, gdje se CD-i prodaju sve manje, a svaki iskorak u nepoznato znači rizik gubljenja masovne publike.
Svaki "pravi" bend mora i na koncertnom terenu dokazivati vrijednost, da ne završi u virtualnom životu, što je kod nas česta situacija s mnogim jednokratnim medijskim zvijezdama i zvjezdicama brzog uspona i još bržeg pada. Svi koji aktivno sviraju još od osamdesetih, ili dulje, suočeni su sa sličnim problemima i hipotekom prošlih zasluga, te s publikom koja ih voli baš onakve kakvi su bili dok je i ta publika bila mlada i sve je bilo ljepše, pa i ovi iz publike. Stoga je i promjena u karijerama manje, ili one mogu biti stidljive, da ih masovna publika "ne zamjeri".
FOTO 191 cm ljepote! Naša misica prava je seks bomba
Kad govorimo o Parnom valjku, nemoguće je razdvajati njihov diskografski i koncertni rad. Upravo su u spoju ta dva dijela za promociju novog albuma "Kažu pčele umiru..." i koncertom povodom 50 godina rada u Areni Zagreb simbolički podsjetili na sve te teme. Nije problem rasprodati Arenu, danas ju svi pune, barem do pola, ali je vjerojatno problem raditi 50 godina, što Valjak stavlja u poziciju najstarijeg domaćeg glazbenog proizvoda koji aktivno radi i danas.
Dvanaest novih pjesama ne donosi promjene u odnosu na Husov autorski rukopis zadnjih godina, radi se o korektnom albumu, ali s puno detalja u kojima se čuju zgodni citati prošlosti Parnog valjka, čak i kada pjevač nije Aki Rahimovski, nego Igor Drvenkar. I donosi očekivanu visokopoliranu svirku Brka i Husa, Bere, Preksija i Dade, s Tinom Kresnik na pratećim vokalima. Dapače, uz odlične "starinske" pjesme poput "Sad kad znaš", kraj albuma s tipičnim baladama "Ti", "Kad si sam" i himnična završna "Kud idemo mi", čine mi se kao najbolji završetak nekog albuma Valjka unazad puno godina.
Kao i svaki rock kritičar, i ja bih volio da Hus više potegne u nekom radikalnijem smjeru što se tiče autorskog rada i "saspe" po spisku svima, no, zgodno je promatrati kako sve te pjesme, načelno prihvatljive i simpatične širokoj publici, "ispod žita" u tekstovima vele puno toga pametnoga, govore o stanju oko nas, ili barem o dvojbama odraslih ljudi, bez da su komplicirane za shvatiti onima mlađima u publici.
Samo, govore to na pristojan način, dok je razina kvalitete svirke nepristojno visoka. Tehnička razina svirke i produkcija Marijana Brkića doista je kontinuirano visoka, ali i funkcionalna, bez pretjerivanja i s jasnim produkcijskim i aranžmanskim rješenjima zbog čega se te pjesme i vrte nemilice po radijskim stanicama. U vrijeme svih mogućih usporedbi, profesionalni standardi Valjka možda najviše dozivaju usporedbu s Aerosmith ili Toto, "zicer" bendovima koji nisu bili skloni inovacijama, ali su vještinom i sviračkom spremom unaprjeđivali mainstream. Parni valjak nikada nije trebao imati nikakvog "kompleksa" u odnosu na srednjostrujaška svjetska imena, i to je njihova najtrajnija odlika. Dapače, Valjak je svojevremeno trebao svirati s Aerosmith na planiranom beogradskom nastupu i tu bi se možda najlakše vidjele sličnosti s "vanjskim" postavama koje (očito) vole.
Baš zbog te perfekcije i superiorne sviračke postave koja na svakom mjestu ima ključnog igrača, nije čudno da je Valjak odavno postao sinonim za profesionalne standarde kod nas, a to će vam priznati i njihovi konkurenti. To možete napraviti ako sadržaj "imate u prstima", pa nema razlike između studijskih snimaka i koncertnih izvedbi. Nije to nužno najbolje za umjetnički dojam, ali što se tiče sviračke sigurnosti, produkcijske razine koncerata i osjećaja publike da "nije prevarena", Parni valjak i danas ne ostavlja sumnje da publika zna što će dobiti na njihovom koncertu.
FOTO Supruga prmijera Plenkovića zasjala na primanju kod Macrona poput hollywoodske dive
Usporedbe s Aerosmithom ponajviše se odnose na sindrom classic-rock zvuka i sviračku "masu" koja vas zatrpa i na novom albumu "Kažu pčele umiru...", zvuka u kojemu svaki instrumentalist obavlja svoje zadatke s maksimalnim dometom. Nakon mnogih ranijih isporuka finih country, soul, blues i ostalih žanrovskih premaza i stilizacija kakve inače ne čujete kod nas, novi album pokazuje da Valjak danas nema avanturizam kao nekada, pogotovo kao početkom osamdesetih, ali nema niti pada profesionalne kvalitete koja je kod njih superiorna ostatku scene.
Mada, imali su oni prije dvadesetak godina odličnih poteza nakon sjajnog albuma "Zastave", poput izvrsnih big band koncerata u Studentskom centru i na Šalati s hrpom gostiju i u bijelim odijelima. Uvijek sam za radikalnu alternativnu scenu i "kopanje" bagerima protiv okoštalih pravila, ali kad se to radi u srednjoj struji, jednako je dobro, mada je manje ekscesno i šokantno. Zanimljivo je kad neki mlađi glazbenik radikalno i hrabro "pljune" na ograničenja, a još više kad neko etablirano ime poput Valjka isto tako pljune okolnoj estradnoj istini i žabokrečini u oči. Uzmemo li u obzir da kod nas izvođači srednje struje tog tipa snimaju albume i sviraju za sličnu publiku, sva ta "narodna masa" s Valjkom dobiva neusporedivo više nego od estradne konkurencije, ma kako popularne. Logično, alternativa je uvijek "ljuta", ali raditi isto tako ljuto i profesionalno s još više ljudi u publici jednako je bitno, pogotovo kod nas. Odgajati masovnu publiku da nam masovni ukus ne ode u vražju mater stvar je s kojom se ne bave mnogi, a Valjak pouzdano radi baš to.
I to, a to je ključan dio priče, danas bez Akija Rahimovskog. Iako je nekoliko visokokomercijalnih domaćih postava mijenjalo vokale, od Bijelog dugmeta do Novih fosila, Magazina, Prljavog kazališta, pa i novijih poput Detour, Rahimovski je u Valjku ostao najduže, i zbog toga je bilo najteže nastaviti bez njega "pod stare dane". Čitava priča oko izbora Igor Drvenkara bila je dobro dokumentirana po domaćim medijima, od velikog koncerta u Areni Zagreb s raznim pjevačima kao posveta Akiju Rahimovskom, među kojima uopće nije ni bilo Drvenkara.
Smrt Akija Rahimovskog u siječnju 2022. stavila je Parni valjak u najtežu poziciju od početka rada. Sastav koji je desetljećima podizao i prestizao profesionalne standarde na domaćoj sceni, odjednom se našao bez čovjeka koji je uz Husa bio simbol i zaštitni znak benda. Nakon mjeseci razmišljanja o mogućim scenarijima, pa i razlazu Valjka, Hus je s novom pjesmom "Moja glava, moja pravila" prelomio situaciju, a Parni valjak s novim pjevačem Drvenkarom krenuo ponovo. Ne baš ispočetka, ali prvo u klubove, a onda dalje, zamalo kao novi bend. Skoro četiri godine kasnije, čini se da je Hus bio u pravu. Što se sve događalo s Valjkom i oko njega pojašnjavao mi je u intervjuu prije par godina.
Među ostalim, početkom 2023. rekao mi je, "bukirali smo Arenu Zagreb za 29.11. 2025. i to će biti proslava 50 godina benda, kucam u drvo da to dočekamo". Prije dva tjedna to su i dočekali, pa se može reći da su se planovi ostvarili. Zašto? I to je Hus sasvim logično obrazložio u razgovoru; "Aki se sigurno ne može vratiti, a mi sigurno moramo raditi, inače ćemo mu se pridružit vrlo brzo. Tako da, krećemo kao novi bend." Mada je dodao i rečenicu "u ovom novom poglavlju Parnog valjka se ne zanosimo, mi imamo status kakav imamo, ali smo sami sebe natjerali u glavama da se spustimo i kažemo si 'počinjemo ponovo', a dokle ćemo dobaciti, vidjet ćemo."
Gledajući u retrospektivi, bilo je to ispravno razmišljanje, a ranije spomenuti visoki standardi koje Valjak prakticira vjerojatno su bili ključni da i ovu fazu rada odrade s nekima od svojih najvećih koncerata po velikim sportskim arenama, s luksuznom scenskom produkcijom i rasprodanim ulaznicama, zadržavši ubrzani ritam koji su uhvatili odavno. I mada je vrijeme - ali ne vremenska prognoza, nego prolaznost vremena i današnje vrijeme u Hrvatskoj i oko nas - bila tema mnogih novijih Husovih pjesama, kroz Akijeva usta često su progovarali o stvarima o kojima nisu dovoljno pjevali ni dvostruko mlađi glazbenici. Već i taj podatak da dobrostojeći veterani, bend koji je punio najveće dvorane i arene, nije zakopao glavu u pijesak, nego su pratili situaciju u kojoj živi i njegova (masovna) publika, govori nam dosta o razlozima trajnosti Parnog valjka i zašto je vrijeme i danas ostalo na njihovoj strani.
Parni valjak potvrdio se kao institucija domaće srednje struje pop glazbe koja ne posustaje i predstavlja najdugovječniji domaći bend s aktivnim radnim stažom, koji, izuzev par godina stanke, svira u kontinuitetu od 1975. godine. To nije mala, a svakako je "duga" stvar.
Otvori KEKS Pay
Propuh od pjesama