Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Zvijezde

Da je Goran Bare radio što i Mišo Kovač ne bi mu tepali da je 'legenda'

Očito ništa ne može rastaviti brak masovne publike i njene omiljene zvijezde, usprkos svih proturječnosti
20. travnja 2020. u 21:00 2 komentara 4126 prikaza
Mišo Kovač
Foto: Duško Jaramaz/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/8

U podsjećanju na bolju prošlost domaće estrade i njene najslavnije protagoniste, pa i najveće naklade koje su neke zvijezde postizale u sedamdesetim i osamdesetim godinama, svaka priča bila bi nepotpuna bez spominjanja rekorda Miše Kovača. Rekorder sam po sebi, Mio Kovač je pop ikona čiji se amblematski zaštitini znakovi iz najznačajnije faze karijere, brkovi i lančić oko vrata, u pamćenju domaće masovne publike mogu usporediti s ready-made pop-art ikonama Andyja Warhola u svijetu.

To, dakako, nije vrijednosni sud, već konstatacija utjecaja čovjeka čiji je estradni put i životni stil bio ikonografski sinonim izreke "Dalmatinac nosi lančić oko vrata". No, ono što je Mišu Kovača održavalo "iznad vode" na estradi Jugoslavije i Hrvatske prije svega su rekordi koje je nosio sa sobom, te emocionalna identifikacija koju je budio u svojoj publici. No, prodao je toliko ploča u pojedinim razdobljima, da se činilo da su svi njegova publika; pratili su ga čak i oni kojima nije bio po ukusu.

Već i goli podatak da je Mišo Kovač na koncertima mogao samo "raširiti ruke, pa da svi pjevaju" pokazuje staru istinu, kao što je točno da je njegova emotivna "antidistanca" bila kao stvorena za profil publike koja ga je pratila: riječ populizam u njegovom estradnom slučaju može se uzeti bez ostatka.

Jer, Kovačev umjetnički dojam, rekla bi Milka Babović, oduvijek je bio simplificiran, a tužbalice i veselice iz dugogodišnjeg repertoara mogle su se uzeti kao konstanta i poveznica početka karijere - kad je bio robusni i srčani zabavnjak - i kasnije faze autentičnog mučenika razapetog unutarnjim dvojbama, u čemu barem po dozi emocionalnosti nije bio predaleko od estradne verzije rock proroka Gorana Barea, koliko god njih dvojica bili na dijametrlno suprotnim stranama glazbene scene.

Dijelom i na tim temeljima izgrađena je javna predodžba o Mati Miši Kovaču, uvijek sklonom velikim riječima i patetičnom egzistencijalizmu. Opširnim komentarom ranih godina njegova rada, Siniša Škarica na ovim stranicama povijesno je revalorizirao i smjestio u pravi kontekst nastanak fenomena Miše Kovača. Priču iz šezdesetih godina koja je nakon promjena i potpunog estradnog face-liftinga kasnijih dekada mnogim mlađima možda promakla u sjećanju.

No, Mišo Kovač kao javna osoba vrlo je dobro znao medijski aktivirati i iskoristiti sve okolnosti, pa i neglazbene, koje su mu dolazile pod ruku, postavši, kako je to i sam ispočetka, stalno i tvrdoglavo ponavljao, najpopularniji hrvatski izvođač, čije je kraljevstvo i u SFRJ bilo neupitno. Kao jedno od najnakladnijih imena u povijesti jugoslavenske diskografije na karijeri Miše Kovača prelamala se skoro sva problematika masovnog ukusa i stjecanja pozicija svim dopuštenim glazbenim i medijskim sredstvima.

Drugim riječima, Mišo je masovnu publiku "granatirao" na sve moguće načine, a i današnji model emocionalnog "čistilišta" za tisuće sljedbenika kojemu možete svjedočiti na njegovim koncertima, govori da (ih) je odavno pogodio u sridu. Fenomen Miše Kovača od najranijih dana nudio je sadržaj koji je plijenio spontanošću vremena, što ga je već u šezdesetima činilo izuzetno zanimljivim primjerom do tada neistraženog estradnog spoja, kojemu je u sedamdesetim godinama samo dodao ubrzanje.

Mišo Kovač | Autor : Večernji list Foto: Večernji list

Već početni singlovi iskazivali su Kovačevu vokalnu fascinaciju Elvisom Presleyem i Rayom Charlesom, a poznato je da je oduvijek bio i gorljiv obožavatelj Willieja Nelsona, dok je scensko traženje između francuskih i talijanskih šlagera sa sirovom i dinamičnom vokalnom interpretacijom tjeralo žmarce niz kičmu publike, a količina upotrebljene energije i srčanosti upućivala na ključno oružje - karizmu.

Da bi promotrili veliki estradni uspjeh Miše Kovača neophodno je prisjetiti se pionirske, probojne upotrebe emocionalne strategije "sjekirom k'o pilom", što velikim dijelom objašnjava i Kovačev postanak i opstanak u pamćenju masovne publike. Uvijek sklon velikim potezima i emocionalnim katarzama, karijera Miše Kovača prvi je preokret doživjela nakon automobilske nesreće početkom sedamdesetih, sve dok suradnja sa Đorđem Novkovićem nije kola okrenula u suprotnom smjeru, da ne kažemo nizbrdo, barem estetski, mada su se hitovi gomilali kao na vrpci. No, Mišo Kovač je u sedamdesetima, kao naša varijanta vještog korisnika medijskih samoreklamirajućih naputaka Muhammada Alija, neosporno postavio nove granice zvjezdomanije na domaću estradu.

Nakon nekoliko antologijskih bubble-gum singleova sa Splitskih festivala početkom sedamdesetih, prodavanih u stotinama tisuća primjeraka - od "Proplakat će zora", "Na tvojoj ruci prsten", "Odvest ću te na vjenčanje", i drugih - kasnije je rutinirano zagađivanje jugo-scene Novkovićevim lošim tumačenjem grčke i meksičke estradne "kuhinje" dovelo do općeg pada kriterija. Ali, možda baš zbog toga objavljivanje ploče "Ostala si uvijek ista" (1985.) - tada prodane u vrtoglavih 190.000 primjeraka - čini suvišnim sve priče glazbenih kritičara, jer ona niiti nije bila nemijenjena njima, već masovnoj publici koja je Mišu Kovača "gutala" kao ljubavne romane Ane Žube.

Kraće rečeno, u fenomenu Miše Kovača jedna stvar sasvim je sigurna: radi se o više nego živopisnoj osobnosti koja je poteze u karijeri vukla vrlo pragmatično, zbog čega je Mišino estradno "ja" uvijek dobivalo na težini i akceleraciji, pa čak i u katastrofalnim devedesetima. Nekoliko metafora opisuje njegovu karijeru, punu promjena, uspona i padova, veselih i tužnih događaja, te, dakako, rekorda koje je pritom postizao.

Jedan od takvih vrhunaca bio je nastup na Splitskom festivalu 1971. Pišući prošle godine tekst i glazbenu dionicu za katalog velike izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt "Hrvatska u šezdesetima - mit i stvarnost", autora koncepta Zvonka Makovića, nisam mogao ne uključiti podatak o Splitu 1971. na kojem je Mišo Kovač dominirao megahitom "Proplakat će zora", kojom se nametnuo domaćoj estradnoj sceni.

"Pjesmu smo napravili Drago Britvić i ja", prisjećao se kasnije Stjepan Mihaljinec, "iskoristivši narodnu pjesmu iz Dalmacije 'Proplakat će me zora'. Malo smo je dotjerali, dopisali tekst i muziku, a pjesma je pobijedila 1971., prvo u jugoslavesnkom, a onda i internacionalnom finalu (…) Organizatori su je prvo odbili, poručivši mi da sam lud kad im šaljem narodnu pjesmu, a onda su je stavili kao rezervnu skladbu. Srećom, jedna je kompozicija nekako otpala i pustili su je u konkurenciju. Prvo su je nudili Kići Slabincu, zatim Miri Ungaru, ali su svi, s indignacijom, odbili. (…) Kovač je odmah izjavio kako će sa tom pjesmom pobijediti. To je tipičan primjer kako je znao što će se sa pjesmom događati. Da je to ono što publika hoće".

Znao je itekako, i upravo je u Splitu tog dana rekao, a pokojni Milorad Bibić Mosor godinama kasnije prenio Mišine riječi; "Ja i Cassius Clay smo isti! I ja san najmoćniji, najbolji, najomiljeniji i najtraženiji! A ja san još i ono šta Cassius Clay nije: ja san i najtiražniji! Sutra će svi govorit i pisat – Mišo je kralj!". Osvojio je tri prva mjesta, po mišljenju stručnog žirija, glasovima publike i glasovima žirija novinara, a pjesmu otpjevao s klapom "Filip Dević" i time ujedno, uz navođenje Stepana Mihaljineca, najavio proboj klapa u zabavnu glazbu koji se dogodio tek tridesetak godina kasnije

Niti jedna uzrečica ne opisuje bolje njegove slavne dane, ali bogami i nedavne koncerte u Zagrebu i Splitu, od one poznate, koju često i sam Mišo ponavlja, "Ja samo dignem ruke, a dvorana pjeva". No, ima još jedna kasnije, koja je pod stare dane dobro opisala značaj Miše Kovača, a izrekao ju je njegov šibenski kolega, i stanar u istoj ulici, Arsen Dedić.

Otprilike na tragu one kad je Thompson rekao Oliveru Dragojeviću, "Ti nikada nećeš napuniti Poljud", a Oliver mu uzvratio "Ni ti nikad nećeš napuniti kazalište", odnos između populizma najvećih estradnih brojeva i finoće koja ne dostiže takve tržišne vrhunce - ali, dakako, ostavlja trag u autorskom beskraju, Arsen Dedić opisao je napokon snimljen duet njega i Miše "Mi smo lišće s iste grane", pa i razlog za suradnju, riječima; "Ja sam akademski glazbenik, a on je akademski kovač".

U tih par riječi stala je sva mudrost oko uspjeha, dometa i pozicije Miše Kovača, koji je od šezdesetih godina naovamo obilježio tadašnju jugoslavensku, a kasnije hrvatsku estradu i njene Scile i Haribde. Još jednu poveznicu troje Šibenčana predstavlja i činjenica da su Mišo Kovač, Arsen Dedić i Vice Vukov živjeli u istoj ulici, ali nikad nisu postigli očekivano diskografsko zajedništvo, sve do spomenutog "naknadnog" dueta Kovača i Dedića 2013. godine.

Mišo Kovač
1 / 22
Mišo Kovač

Bio je to svojevrsni "povratak u budućnost", ili drugačiju sadašnjost, dok je u prošlosti njihov odnos imao različitih pojavnih oblika. Najsimpatičnije je to ocrtavao podatak koji je često spominjao sam Arsen, da mu je majka Veronika znala reći da bi se "‘mogao malo ugledati na Mišu", koji je tada bio popularniji. Zasigurno je najvećem domaćem kantautoru u nastajanju, bilo čudno slušati takve opaske u doba dok je golemim koracima šeszdesetih godina 20. stoljeća započeo kantautorski put i ozbiljnim autorskim opusom kročio prema ranije nedostignutim vrhuncima.

Ništa bolje od karijere Miše Mate Kovača i njegovih radikalno različitih djela, intervjua, izjava i poteza u tih 55 godina rada ne objašnjava što nam se dogodilo i kako smo se promijenili. A mijenjao se i on sam, i to jako. Stoga je baš duet “Mi smo lišće s iste grane” Dedića i Kovača, dvojice ljudi sa sasvim različitih glazbenih strana, ali iz iste šibenske ulice, gledajući njihovu pretpovijest, bio daleko znakovitiji potez nego se mnogima činilo.

Dva Šibenčana koji su toliko različiti da ih niti isti gradovi nisu spojili, ni Zagreb ni Šibenik, a razjedinio ih je i Split sa svojim festivalom na koji se Arsen nakon 1971. više nije vratio, a Mišo nastavio nizati uspjehe. No, razlike među njima ipak su bile prevelike i nepremostive, ma koliko Arsen bio optimističan u svojim opaskama; "Mišo je moj Šibenčanin drugog žanra, ali bliskost je apsolutno neupitna, mada je on akademski kovač, a ja sam akademski muzičar (…) Napisao sam jednu pjesmu koja nosi naziv ‘Mi smo lišće s iste grane’, a u tekstu se nadovezuje ‘jednom smrkne drugom svane’…”

I na široj ravni ovo predstavlja valjani opis situacije kod nas; mnogima je na glazbenoj sceni zbog Arsena autorski svanulo, a zbog Miše se smrklo, ponaviše zbog rekorda prodaje i popularnosti. Svašta sam mislio i pisao o Miši Kovaču, i još uvijek mislim svašta, ali epizoda od prije nekoliko godina bitno mi je pobrkala "mišljenje". Naime, Mišo je od mog kolege kolekcionara ploča zatražio da mu nabavi pedesetak svojih vinila, singlica i albuma iz šezdesetih i sedamdesetih godina i pritom se s njim zadržao u duljem vezanom razgovoru. Kojom prilikom je demonstrirao zavidno vladanje sjećanjem i podacima o svakom pojedinom singlu, pjesmi, muzičarima s kojima ih je snimio, autorima aranžmana i svim detaljima koje svaki pravi diskofil mora znati i u tri u noći.

Bilo je svega u Kovačevoj karijeri unatrag 55 godina, ali je domaća estrada i zbavna glazba zvučala daleko bolje na crnoj plastici, koja je i bila razlogom neusporedive prodaje i prisutnosti novih zvijezda koje su harale tržištem bivše države. Slučajno sam pred koju godinu u Malom ratu kod Omiša s prijateljem na popodnevnom hladnom pivu sjeo na terasu u kafiću na samom žalu, oko četiri popodne, a iznutra je u pol bijela dana s nehumano preglasnog razglasa grmio Mišo Kovač s legendarnim hitovima iz sedamdesetih.

Budući ih nisam dugo, a pogotovo ne tako glasno i jasno slušao, pogodio me svirački intenzitet i zaista sam pomislio na onu Arsenovu izjavu da je "zabavna glazba nekada bila zabavna, dna je sve , samo ne zabvna". Ti Mišini singlovi sadržavali su svirku ko grom, otprilike isti zvuk kao s ranih infantilnih singlova Bijelog dugmeta "Top", "Pekar" i ostalih.

Usporedba nije slučajna, jer mnogo se toga događalo te 1974. Bijelo dugme snimilo je svoj prvi album, u ljubljanskom studiju Akademik, Hammond klavijature posudio im je Tihomir Pop Asanović koji je u istom studiju snimao prvi solo album "Majko zemljo", i ujedno svirao na trećem albumu Miše Kovača "Mi smo se voljeli".

Koliko god glup naslov imao, radi se o najboljem albumu Miše Kovača, manje poznatom najširoj publici, vinilnoj ploči iz 1974., koju je pod tipično banalnim naslovom, u dvije verzije omornice, objavila zagrebačka diskografska kuća Suzy, a ne Jugoton za koji je snimao najvećim dijelom karijere.

Skupa s bubnjarom Ratkom Divjakom iz Timea, gitaristom Dragijem Jelićem iz Yu grupe i ljubljanskom filharmonijom, Pop Asanović bio je dio "dream teama" poput onoga na iste godine snimljenom prvijencu Josipe Lisac "Dnevnik jedne ljubavi". Prava progresivna zabavna glazba, bio bi najbolji opis te sjajne Mišine avanture u kojoj su pjesme Đorđa Novkovića kao nikad prije ili poslije, dobile sjajne aranžmanske štake i bile izvedene uz pomoć ponajboljih tadašnjih glazbenika, potpuno na tragu Mišine fascinacije svojim idolima iz svijeta. Ovakvu ambicioznost više nikad kasnije nije pokušao, a još je bolje što je album "A mi smo se voljeli" objavljen u epicentru brojnih Mišinih tadašnjih hitova, kao otklon u drugom smjeru i prema ambicioznijoj glazbi koju je kao diskofil volio slušati.

No, suvišno je reći, nasovna publika željel je drugačijeg Mišu, pa joj je on to, naravno, i dao. I onda je sve otišlo kvragu, barem estetski, ali Mišo je ostao negazvijezda. Ako je Keith Richards dugovječnost Rolling Stonesa efektno opisao riječima "mi smo kao Sunce, nitko više ne pamti kako se Zemlja okretala bez Stonesa", onda bi za Mišu Kovača u okvirima domaće estrade mogli reći slično, jer izgleda da nitko više ne pamti kako se živjelo bez Miše Kovača.

Jednom prilikom, za vrijeme Porina 2012. u riječkoj dvorani Zamet, gdje se Porin održava i ove godine, na um mi je pala još jedna usporedba, one Miše Kovača i Gorana Barea. Dakako, generator je bio nastup Miše Mate Kovača. U nekim detaljima Baretove i Kovačeve životne priča imale su sličan površinski prizvuk ekscesa i tragedije, ali srećom i sasvim različit vrijednosni, moralni i glazbeni kontekst i poučak.

Za razliku od Bareta koji je te godine disciplinirano pokupio šest Porina od 11 nominacija, Mišo je u teškim bojama došao preuzeti nagradu za životno djelo, zadržao se u kraćem nevezanom razgovoru, otpjevao svoj zaštitni znak "Noćas ću zemlji ko materi reći", i nakon toga sam od sebe nastavio s pričom u mikrofon, zbog čega je u televizijskom prijenosu „pokriven“ blokom reklama.

To što je Kovač pričao otprilike bi se moglo sažeti da je, sam za sebe naravno, rekao da je najveći, najbolji, zapravo jedini. Je li? Ili je to bio nekada? Mnogi su me poslije pitali pa zašto kvragu nije samo preuzeo nagradu i izbjegao ostatak? Uostalom, staloženi Stjepan Mihaljinec za sličnu je nagradu samo par minuta ranije skromno izjavio dvije rečenice, zahvalio svima i sišao s pozornice, a imao bi što reći, pa i o Miši s početka sedamdesetih kad su surađivali.

Ono što je Mišo tada pokazao na pozornici mnoge je natjeralo na nelagodu koja me podsjetila na nastup Amy Winehouse u Beogradu ili solo Bareta u zagrebačkoj Vidri pred puno godina, kad su ga to popodne napustili Plaćenici, a on sam sa saksofonistom Markom Križanom izašao na pozornicu i održao svoj najgori nastup ikada. No, Bare se i u tom pogledu poboljšavao, a Mišo Kovač baš i nije.

Čak i ako se složimo da je Kovač radi prošlih zasluga svakako trebao dobiti nagradu, problem je bio u nečemu drugome. Da je slučajno Goran Bare izveo takav šou na pozornici, dežurni dušebrižnici i mediji ne bi ga milovali izrazima „legenda“, nego bi se dohvatili priče o besprizornom i opasnom rokeru, idolu mladih koji to nikako ne bi smio biti.

No, Bare i Majke otprašili su svoje o teškim bojama i začepili usta svima koji su jedva čekali da se dogodi neki cirkus. Pribran čovjek mora se zapitati, gdje je ta razlika u percepciji? Kad je Bare napravio nešto slično sva žuta i mutna štampa zdušno je pisala o tome, a kad je Mišo složio isti program, narod plješće, ustaje sa stolaca. Ponovimo gradivo; kad Mišo u zrelim godinama napravi ono što je Bare radio ranije, zatetura i ispod svake profesionalne razine otpjeva nešto nerazgovjetno, pa još prozbori par nesuvislih rečenica, dvorana i dvorani ustanu na noge (iako ne iz prve, trebalo ih je malo nagovarati), a uslijedi i isforsirani igrokaz s ovacijama. Tu je, eto, moć Miše Kovača koji i danas može napraviti ili reći što hoće, a nitko mu neće zamjeriti. Tako je to u braku, onom masovne publike i njene omiljene zvijezde.

Smjestite se u naslonjač i udubite u štivo koje će vas zasigurno zaokupiti. Na dar samo uz Večernji list,  na kioscima u Zagrebu potražite veliki specijal o legendi Miši Kovaču. Biografija je to velikog karizmatika koji je ušao u srca milijuna ljudi, čije pjesme nakon mnogo godina imaju jednaku snagu i emociju. Na 132 stranice pronađite nikad viđene fotografije te pročitajte nikad ispričane priče i anegdote o Mati Miši Kovaču.

večernjakova ruža Ovogodišnje izdanje najvažnije medijske nagrade održat će se na dosad neviđeni način Mišo i Mate Kovač: U bivšoj državi je skidao slike Ante Pavelića po Americi, 90-ih postao blizak HDZ-u i HOS-u Tuga ju je natjerala u brak Ljepotica iz 'Spasilačke službe' slavi 48. rođendan, a svi je pamte po braku koji je trajao devet dana
BROJKE
Evo kako se glasalo u vašem mjestu
LJETNE PREHLADE
I dalje je važno paziti na zdravlje, pogotovo na higijenu nosa