Naslovnica Premium Analize i intervjui

Kako su ustaške šibice zapalile državu

Povjesničar Ivica Miškulin s Hrvatskog katoličkog sveučilišta istražio je vrlo zanimljiv politički slučaj iz 1983.
23. listopada 2018. u 13:40 12 komentara 6212 prikaza
Šibice Drava
Foto: Arhiva
Pogledajte galeriju 1/2

Prema definiciji mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, šibice (ili žigice) sredstvo su za paljenje vatre. Imaju oblik drvenog štapića duljine uglavnom oko 4 cm te na jednom kraju nose glavicu od zapaljive mase. Trenjem o tarilo ili posebno pripravljenu hrapavu površinu na kutijicama šibica, glavica se pali i vatra se prenosi na štapić. Što će potom osoba koja je potegnula šibicu učiniti s gorućim štapićem, u potpunosti je njezina odluka. Može ga odmah, primjerice, jednim izdahom ugasiti ili, pak, iskoristiti za paljenje nove vatre, čak i požara.

Radnici na gradilištu NIJE BILO DIPLOMATSKOG ODNOSA 50 godina od ugovora koji je stvorio jugo gastarbajtere: 'Kako ću raditi baš za Švabu?!'

Paljenjem glavice štapića da bi potaknuo politički požar početkom proljeća 1983. poigrao se tajnik osječkih boraca (službenog imena SUBNOR), drug Đuro Vujaklija. Kako je bezazlena kutija šibica u rukama jednog provokatora trebala zapaliti tadašnju Hrvatsku i zašto mu to u konačnici nije uspjelo, tema je sljedećih redaka.

Budni drug uzvraća udarac

Početkom travnja 1983. komunistički vrh Hrvatske pokrenuo je još jednu akciju protiv najopasnijeg neprijatelja, navodno sveprisutnog nacionalizma. Kad god su komunisti progovarali o društvenoj opasnosti nacionalizma, onda uočavanje najbitnijeg zahtijeva posebnu vještinu čitanja. Nakon nekoliko rečenica krajnje općenitog tipa, kako je navedeno u istupu jednog od partijskih šefova Hrvatske Josipa Vrhovca, poput „iznova su oživjele razne nacionalističke aveti, koje su se na javnoj sceni uglavnom iskazale kao politička lamentacija nad tobože gorkom sudbinom svog naroda, nasuprot nezajažljivih apetita onog drugog naroda“, uslijedilo je svojevrsno preciziranje. Nakon napada na hrvatske „nacionaliste“ i „klerikalce“, Vrhovec je prozvao neke „problematične“ predstavnike „onog drugog naroda“.

Kao primjer širenja paranoične teze o kolektivnoj ugroženosti Srba, bez sumnje najvažnijeg psihološko-političkog uzroka kasnijih ratova, naveo je pojavu romana Vuka Draškovića „Nož“ te napade na savezni ustav iz 1974., koji su u Srbiji sve učestalije nazivali „početkom svih naših današnjih zala“. Izrečena u obliku karakteristične „ravnoteže krivnje“ između dva nacionalizma, kao da su opasnosti koje su iz njih proizlazile bile istovjetne, Vrhovčeva je osuda imala jasnu namjeru poruke. Samo je partija imala pravo prosuđivati tko predstavlja opasnost za „bratstvo i jedinstvo“ naroda Hrvatske.

Milan Ivkošić Za nepostojeće ustaštvo optužuju nas u EU gdje 'ustaštvo' cvate

Ali, što ako je svi ne poslušaju? Što ako netko, primjerice, prosudi da je Vrhovec neopravdano napao srpski nacionalizam, a zanemario opasnosti koje prijete od, barem prema nekima, opasnijeg hrvatskog nacionalizma? Samo tjedan dana nakon što je javnost upoznata s Vrhovčevom kritikom, središnji srbijanski dnevnik, beogradska Politika, u broju od 13. travnja 1983., objavila je nekoliko rečenica koje je na sjednici predsjedništva SUBNOR-a Hrvatske izrekao do tada potpuno anonimni osječki delegat Vujaklija. On je, navedeno je, informirao okupljene „o jednom, u najmanju ruku neshvatljivom poslovnom potezu osječke fabrike šibica Drava“.

„Po nečijoj narudžbi iz Zapadne Evrope“, rekao je Vujaklija, „ova u Jugoslaviji i svetu ugledna fabrika palidrvaca, na jednu nemalu seriju kutijica šibica nalepila je reklamnu etiketu na kojoj se ističe zlokobni znak ustaških krvnika iz minulog rata – znak „U“. Dodao je i da je slovo „U“ otisnuto na „tamnosmeđoj“ poleđini, na kakvoj su „svojevremeno bili i originalni znaci ustaša“. Kako bi poruka o „probuđenom ustaštvu“ u komunističkoj Hrvatskoj, pa i u mini-varijanti tj. na poleđini kutije šibica, bila vidljivija, uredništvo Politike Vujaklijin je istup posebno istaknulo. Kada se otvori ta stranica beogradskog dnevnika, onda, premda omanjeg opsega, članak odmah upada u oči jer su riječi budnog osječkog borca posebno uokvirene.

Također, članak je „prikladno“ naslovljen. „Zloglasno U na šibicama“ upravo vrišti na stranici Politike. Vujaklijin istup prenijeli su i zagrebački dnevnici, Večernji list i Vjesnik, ali bez opreme koja bi sugerirala asocijaciju na ustaštvo.

Željka Cvijanović i Ana Brnabić Jozo Pavković Srpske premijerke optužene da su ustaške 'unučice'

Tvornica još od 1856.

Kako su novine u to vrijeme bile središnji medij informiranja većine stanovništva, ne treba čuditi da su Vujaklijine riječi ubrzo izazvale pravu uzbunu te očekivanu potragu za „zloglasnim“ šibicama. O čemu, tj. o kakvim je to „palećim drvcima“ bilo riječ, kad su uspjele u svega nekoliko dana prodrijeti na stranice glavnih državnih novina? Proizvodnja šibica bila je industrijska djelatnost kojom se najveći grad Slavonije, Osijek, s pravom mogao hvaliti. Još 1856. u gradu je osnovana Drava tvornica žigica, prvo industrijsko postrojenje za proizvodnju šibica u tadašnjoj Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji i prvo takvog tipa u cjelokupnoj jugoistočnoj Europi. Samo 23 godine nakon pojave prve šibice u svijetu, one su se počele proizvoditi u Osijeku.

Od 1950. i nakon provedene nacionalizacije, tvornica je nosila ime Tvornica žigica Drava, a tri godine nakon slučaja „ustaških šibica“ ostvarila je još jedan zvučni uspjeh. Tada je, naime, dosegnula proizvodnju od milijardu kutija šibica. Osječani su s razlogom mogli biti ponosni na popularnu “Šibicaru”. Glavnina proizvodnje, tj. većina šibica prodavala se u inozemstvu, a od toga, pak, dobar dio na zahtjevnom tržištu zapadne Europe, tj. u Belgiji, Danskoj, Nizozemskoj i Saveznoj Republici Njemačkoj. Na tim tržištima Dravine su šibice uspjele ozbiljno načeti monopol daleko jačeg švedskog koncerna Swedish Match. Do proljeća 1983. Dravine šibice nalazile su se u džepovima brojnih građana bogatih zemalja zapadne Europe. U gotovo nepreglednom moru neprofitabilne jugoslavenske industrije, Vujaklija je napao rijetko poduzeće koje je državi donosilo nasušno potrebne devize.

Šibice Drava | Autor : Arhiva Foto: Arhiva

Vrstu šibica u kojima je budni osječki borac prepoznao, kako je kasnije ponovio beogradskoj Politici, „ozbiljnu asocijaciju na zloglasno vreme ustaštva“, u Osijeku su počeli proizvoditi 1978. Tada su u tvornici Drava zaključili ugovor s nizozemskom tvrtkom Gejo, koja je, pak, šibice prodavala belgijskom trgovačkom lancu Grand Bazar, jednom od najjačih regionalnih trgovačkih distributera za zemlje središnje i sjeverne Europe. Prema već ustaljenoj praksi, temeljnoj na tome da su šibice artikl široke tj. svakodnevne potrošnje te da, stoga, predstavljaju „vrlo dobar medij ekonomske propagande“, belgijski distributer samostalno je određivao likovno rješenje etikete koja se stavljala na poleđinu kutije šibica.

Željka Cvijanović Kampanja u BiH 'Ustaška unuka neće voditi Srbe. Njezin djed palio je srpska sela'

Bauk slova u

Tržišno orijentirani Belgijanci odlučili su spojiti ugodno s korisnim i pritom dobro zaraditi na artiklu koji su koristili gotovo svi: na jednu stranu poleđine kutije šibica stavili su prikaz zrna kave, a na drugu oznaku „kava“ na francuskom i nizozemskom jeziku („cafe“ i „koffie“), zaštitni znak trgovačkog lanca („GB“), oznaku pojedine vrste kave („Moka“, „Special“ i „Dessert“) i grafički znak koji simbolizira šibicu, premda poluzavinutu. Svaka od tri pojedine vrste kave prezentirana je na podlozi u određenoj boji, tj. narančastoj, zelenoj i smeđoj. Djeluje efektno: uz prvu jutarnju kavu uzimate jednu šibicu iz kutije koja vas poziva da popijete još jednu te pripaljujete prvu cigaretu tog dana.

Ali, umjesto dovitljivog vizualnog rješenja, Vujaklija je u jednoj kutiji šibica – onoj sa smeđom podlogom i reklamom za vrstu kave „Moka“ – odlučio vidjeti nedopustivu nacionalističku podvalu, tj. ustašku simboliku. Slučajnost mu je pritom iznimno išla na ruku. Naime, u razdoblju 1980.-1983. u Dravi su proizveli gotovo 33 tisuće kartona (u jednom se nalazilo tisuću kutija) šibica s oznakom „Moka“. Gotovo sve je izvezeno. Kad je u Jugoslaviji ponestalo šibica, količina od 1.570 kartona prebačena je u listopadu 1982. na domaće tržište. U ožujku 1983., uslijed novih zahtjeva nizozemskog naručitelja, zaustavljena je proizvodnja šibica s etiketom „Moka“. Sreća se doista nasmiješila Vujakliji.

Uljanik Zvonimir Despot Stvarati idiličnu sliku o Jugoslaviji izvan je pameti

Premda je već do kraja travnja 1984. slučaj „ustaških šibica“ efektno pospremljen u bogatu arhivu Komunističke partije (gdje ga je autor ovih redaka nedavno pronašao), nije pretjerano reći da je uzbunio osječku javnost. U gradu se, ako već ne u lokalnim novinama, slučaj naveliko komentirao. Sve je, zapravo, kako su primijetili doušnici te operativci tajne političke policije, notorne Službe državne sigurnosti, na području Osijeka i cjelokupne Slavonije poprimilo „političku dimenziju“. Pojavila su se mišljenja prema kojima je „plasiranje ove [kutije] šibica“ nastupilo upravo tijekom „travnja mjeseca kada pada i godišnjica tzv. NDH“.

Očekivano, Vujaklijina izjava, u međuvremenu prenesena i na televiziji, izazvala je pažljivo prevrtanje Dravinih šibica po rukama te traženje skrivenih poruka. U tom trenutku tvornica je na domaćem i stranom tržištu imala pedesetak sličnih proizvoda s različitim etiketama. Zahvaljujući Vujaklijinom „uvidu“ sada se na svakoj od njih počelo tražiti skriveno značenje. Primjerice, dostupna je bila kutija šibica „s dvije linije koje se sijeku“, što je za neke značilo „kukasti križ“. Potom, na tržištu se mogla nabaviti kutija šibica s etikom koja je sadržavala akronim „EDAH“.

Maliciozni umovi ili samo šali skloni zajedljivci, u tome su umjesto početnih slova imena vlasnika (četiri brata) trgovačkog lanca „Grand Bazar“, prepoznali skraćenicu koja je navodno značila „europsko društvo Adolfa Hitlera“. Ili, u drugoj varijanti, „europske države Adolfa Hitlera“. Podijeljeno zrno kave, koje se također nalazilo na jednoj strani sporne kutije šibica, neke je, pak, asociralo na „podjelu Jugoslavije u dva dijela“. Upaljena svijeća na nekim kutijama asocirala je na crkvu kao mjesto stvarne slobode u društvu. „U posljednjih nekoliko dana“, požalili su se ogorčeni radnici Drave vrhu Komunističke partije u Osijeku, inače sve odreda, kako su požurili dodati, „članovi Saveza komunista“, „gotovo za svaku etiketu [na kutiji šibica] pronađeno je neko značenje“. Na početku proljeća 1983. u Osijeku i u dobrom dijelu Slavonije ponajviše se pričalo o šibicama. Jedna krajnje politizirana i tendenciozna interpretacija dobila je pravo javnosti.

Kolinda Grabar-Kitarović BORISLAV RISTIĆ Kolinda po svijetu sramoti Jugoslaviju

Dostupna dokumentacija, potom, pokazuje da je osječki ogranak SUBNOR-a i prije negoli je Vujaklija istupio u novinama, odlučio „raskrinkati ustaške šibice“. Već 25. ožujka 1983., predsjednik ogranka, „drug Mitić Đuro“, donio je kutiju šibica s etiketom „Moka“ na sjednicu općinskog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, „pokazao je i ispričao što njegovi drugovi vide i kako tumače etiketu i poleđinu“. Zatečeni članovi vrha osječke partije samo su nijemo promatrali Mitićev performans, a nisu se, u početku, suprotstavili ni planu prokazivača nepostojećih „ustaških šibica“ da u slučaj uključe okružno javno tužilaštvo. Nešto kasnije su se ipak sabrali i, za pretpostaviti je, ojačani ranije spomenutim Vrhovčevim istupom u medijima, zaustavili slučaj. Upravo u trenutku kad su se pojavile prve najave otpora hajci na rukovoditelje tvornice šibica Drava, jer netko je ipak morao „biti kriv“ za ovako „drastičan“ slučaj „nebudnosti“, Vujaklija je dao izjavu beogradskoj Politici.

Situacija je, dakle, zahtijevala intervenciju utjecajnijih čimbenika i već 15. travnja 1983. u Osijek je stigao sam Vrhovec. U nešto otvorenijem istupu pred partijskim vođama iz cjelokupne Slavonije osudio je „aferaško“ pisanje Politike, nazvavši ga promašenim pokušajem da se stvori dojam kako „evo u Hrvatskoj ponovno luduje nacionalizam i ustaštvo“. Umjesto da se upire prstom u nepostojeće ustaštvo na šibicama i time nepotrebno stvara opasna afera, kako je naveo, trebalo bi „prestati žmiriti“ na pojave nacionalizma „u vlastitoj sredini“.

zatvor Knjiga osuđenog kriminalca Memoari Milorada Ulemeka Legije: Poginulo mi je 180 ljudi

Opća osuda Vukajlije

Ipak, držeći spornu kutiju šibica u ruci i govoreći kako je „evidentno da je ono laž što je tamo (u Politici) napisano“, uspio je istup završiti bez i jednog izravnog spomena pravog uzročnika cjelokupnog slučaja. Naravno da naglašena pojava Vujaklijine optužbe na stranicama glavne srbijanske novine nije bila slučajnost, a još manje urednička pogreška. Naprotiv, bili su to početni koraci – u ovom slučaju neuspješni – okupljanja hrvatskih Srba oko platforme kolektivne paranoje, temeljene na navodno „sveopćoj ugroženosti“.

Vrhovčev dolazak u Osijek zaustavio je daljnje medijsko tematiziranje potencijalno eksplozivne afere. Nakon provedene istrage, u kojoj je sudjelovala i tajna politička policija, osječka partija smogla je hrabrosti i – putem karakteristične „političke ocjene“ – slučaj „ustaških šibica“ u Osijeku stavila ad acta. „Komunisti i radni ljudi RO (radne organizacije) Drava“, navedeno je u dijelu ocjene koji nije objavljen u lokalnim novinama, „pokazali su da su osposobljeni da se bore i kad bude teže, i da: u etiketi ne vide kukaste križeve, u slovu U ne vide ustaštvo, ne vide hrvatsku zastavu bez socijalističkih oznaka, ne vide svijeće koje gore samo u crkvama, ne vide europske države Adolfa Hitlera, da ne vide u Jugoslaviju u dva dijela“. I osječki centar Službe državne sigurnosti zaključio je da su „komunisti i radni ljudi Drave pozitivna lica“ te da pojava spornih šibica „ne bi mogla imati karakter neprijateljske djelatnosti“.

Neke su posljedice, naravno nepoznate široj javnosti, ipak ostale. Nervoza je ušla u redove radnika Drave jer, neovisno o zaštiti vrha osječke partije, optužba za ustaštvo bila je svejedno iznimno opasna.

Yad Vashem (1) MAGAZIN HRVATI I ŽIDOVI Tko su hrvatski heroji koji su spašavali progonjene Židove

Slučaj se ipak neko vrijeme nalazio na stranicama glavnih državnih novina što zasigurno nije bila najugodnija činjenica. „Ova radna organizacija koja postoji 38 godina“, izjavio je jedan radnik na sjednici „zbora radnih ljudi“, „nikada u svom postojanju nije imala problema s onim što neki misle, a to je nacionalizam i šovinizam“, dok je drugi dodao: „Nedavno smo dobili diplomu samoupravljanja, a netko nam hoće prilijepiti etiketu šovinista, to me boli i kao društveno-političkog radnika. Smatram da to nije u redu.“. Dok su radnici ipak mogli računati na protok vremena kao najbolji lijek, dotle je jedinu stvarnu kaznu dobilo uredništvo Glasa Slavonije. Taj list je osječkoj javnosti prenio Vujaklijine optužbe koje su, treba podsjetiti, ranije bile objavljene drugdje.

Komunistička organizacija novina utvrdila je da je spomenuti članak, naslovljen „Što znači reklama na osječkim šibicama?“, „s obzirom na naslov, podnaslov, dimenziju i formulaciju teksta krupan urednički promašaj“. Stoga je „utvrđena odgovornost pojedinaca za ovaj propust i izrečene su odgovarajuće partijske kazne“. Premda je osječka partija zatražila „utvrđivanje“ odgovornosti druga Vujaklije, nisam uspio pronaći je li do toga stvarno i došlo.

Pouke “ustaških šibica“

Slučaj pojave „ustaških šibica“ u najmanju je ruku dvostruke važnosti. Najprije, on na zoran način pokazuje da su nedugo nakon Titove smrti nacionalne napetosti u Jugoslaviji bile itekako prisutne, neovisno o tome što je javnost i dalje bila zapljusnuta propagandom o „bratstvu i jedinstvu“ te „zajedništvu“ svih jugoslavenskih naroda. Beogradska je Politika, a iza nje je nesumnjivo stajao netko mnogo moćniji, pokušala putem slučaja raditi na stvaranju slike o komunističkoj Hrvatskoj kao mjestu gdje se Srbi trebaju osjećati ugroženim. Ugroženi ljudi, kao što je dobro poznato, imaju svako pravo na vlastitu obranu. Samo nekoliko godina poslije, kada iza nje bude stajao organizirani političko-medijski aparat cjelokupne republike Srbije, a iza njega, pak, bezobzirni nacionalistički demagog, propaganda usmjerena na poticanje paranoičnog osjećaja ugroženosti u redovima dobrog dijela hrvatskih Srba počet će donositi sasvim opipljive rezultate. I bit će važan pripremni korak u pokretanju, nadajmo se, zadnjeg hrvatsko-srpskog rata. Tendenciozne interpretacije, dakle, mogu postati ozbiljnom i opasnom političkom silom.

Jasenovac Magazin Hrvati i Židovi Tek je svaki peti Židov u NDH živ dočekao 1945.

Ali slučaj ima i dimenziju važnosti koja prelazi uske okvire komunističkog razdoblja. Nije ni danas rijetkost da smo, napose zbog beskrajno bržih mogućnosti komunikacije, koja je k tome gotovo u potpunosti nekontrolirana, preplavljeni pojavama instant-skandala, lažnih novosti te „alternativnih“ činjenica različite vrste. Dok su komunisti (ako su, naravno, htjeli i ako iza njih i sami nisu stajali) barem donekle bili sposobni umanjiti štetu nastalu dezinformacijama poput Vujaklijine, jer su, naravno, kontrolirali medije, dotle takve mogućnosti uglavnom ne stoje na raspolaganju demokratskim režimima.

Zašto bi bilo nezamislivo da danas neki ideološki isključiv pojedinac ili obični beskrupulozni manipulator ne odabere neku drugu kutiju šibica, s etiketom koja bi sadržavala, primjerice, naglašeno slovo „U“ (poput reklame za podzemnu željeznicu Berlina) ili, pak, crvenu zvijezdu petokraku (kakva se nalazi na svakoj boci piva jednog nizozemskog proizvođača), predstavi je u sasvim tendencioznom svjetlu i takvu poruku proširi društvenim mrežama? Vujaklija je u proljeće 1983. reagirao kao dosljedan pripadnik organizacije koju nisu bez razloga nazivali psom čuvarom komunizma, a njegov lavež objeručke je prihvatila rastuća i maliciozna propagandna mašinerija Beograda. Njegova upaljena šibica samo je odlučnom intervencijom režima ugašena. „Objektivno govoreći“, kako su još u proljeće 1983. istaknuli radnici osječke Drave, „na svakom likovnom rješenju bolesni mozgovi mogu naći nekakve simbole, značenja i tome slično“. Zaista, ali ne nužno bez štetnih posljedica.

Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...

Hrvatski Telekom i Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM)
Generacija NOW
Pobjednički tim natječaja Hrvatskog Telekoma i IRIM-a: „Definirali smo i napravili svoj standard IT učionice – onakav kakav kod nas još ne postoji“

A1 izdvaja za Vas

  • Gajger:

    35 godina poslije, gotovo ništa se nije promijenilo. I dalje pravovjerni drugovi na svakom koraku vide ustaše, nacionaliste i klerofašiste.

  • Avatar Lovre42
    Lovre42:

    Promijenilo se mnogo toga, ali pamet drugova/drugarica ne.

  • bakulušić:

    Sto godina tiranije, sto godina terora i sto godina izdaje narodnih interesa. Uvijek je neki Stevo vidio "ustaše" na šibicama, na kutijama cigareta, na banderama, na fasadama... Danas ih viđaju na trgovima i raskršćima, na nogometnim igralištima, u školama i ... prikaži još! crkvama...svugdje! Nadajmo se da će sljedećih sto godina biti drugačije.