Naslovnica Vijesti Hrvatska

Tko su hrvatski heroji koji su spašavali progonjene Židove

Hrvatska ima 115 imena upisanih među pravednike u Yad Vashemu. Ovdje donosimo potresne priče o njihovoj iznimnoj rabrosti
05. rujna 2018. u 15:16 84 komentara 3228 prikaza
Yad Vashem (1)
Foto: Reuters/PIXSELL

Najsvjetliji dio ne samo hrvatskog nego svakog naroda vezanog uz najteže razdoblje židovskog naroda jesu pravednici. Imena zabilježena u Yad Vashemu dokazuju kako je čovječnost ipak prevladavala sile tame koje su vladale za nacizma i fašizma kroz hrabrost pojedinca koji su spašavali često i cijele obitelji. Hrvatska ima 115 imena ubilježenih među pravednike u Yad Vashemu. Jedna je od najtragičnijih sudbina ona Dragutina Jesiha koju nam je opisao dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest. Centar Yad Vashem 1. rujna 1992. donio je odluku o posmrtnoj dodijeli priznanja Pravednik među narodima velečasnom Dragutinu Jesihu, koja je u siječnju 1994. uručena članovima obitelji u zagrebačkoj Židovskoj općini. Zbog čega je do toga došlo i tko je bio velečasni Dragutin Jesih? U ne baš brojnim dostupnim podacima stoji da je rođen godine 1895. u Stenjevcu kod Zagreba, u obitelji koja je uz njega dala još dva svećenika. Među njima se svakako ističe ime zagrebačkog prebendara monsinjora Pavla Jesiha.

Spomenik palim borcima autora Marijana Kockovića MAGAZIN HRVATI I ŽIDOVI Spasonosni bijeg u antifašističke odrede: Moj tata je partizan!

Dragutin Jesih se tijekom Drugoga svjetskog rata isticao skrivajući i pomažući progonjenima, uglavnom Židovima koji su bili žrtve neljudskih rasnih zakona koje je donijela ustaška vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Među onima koje je skrivao bila je obitelj Miroslava Fuchsa iz Zagreba. Njih su ustaške vlasti prije toga bile uhitile, Miroslava zatvorile u Osijeku, a suprugu Ernu i malodobnog sina Milivoja (rođen je 1931. godine) internirale s mnogim zagrebačkim Židovima u prostorije Zagrebačkoga zbora (danas Studentski centar na Savskoj cesti). Tada je Ernin šogor Friedrich Gross uspio doći do zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, preko kojega su im pribavljene iskaznice te su oslobođeni. Pod promijenjenim prezimenom Radičević otac Miroslav zaposlen je u rafineriji Olex u Klari kod Zagreba, čiji je vlasnik Franjo Sopianac zaposlio i skrivao još nekoliko progonjenih Židova. Unatoč tome je nakon rata došao na udar novih komunističkih vlasti zbog “privredne suradnje s okupatorom”.

Sopianac se ipak uspio spasiti odlaskom iz Hrvatske, da bi i sam 1995. godine bio proglašen pravednikom među narodima. Nadbiskup Stepinac je pak Miroslavovu suprugu Ernu i sina Milivoja poslao u Šćitarjevo tamošnjem župniku Dragutinu Jesihu koji je u podrumu župnog dvora skrivao i druge progonjene Židove, ali i ranjene partizane, ističe povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest. Naposljetku je potkraj 1944. Jesiha zatekla tragedija. U noći 27. studenoga on je u još nerazjašnjenim okolnostima napustio župni dvor, da bi sljedeće jutro njegovo mrtvo tijelo bilo pronađeno kako pluta na prijelazu Save. Prema kasnijem Milivojevu svjedočenju, Jesiha su iz župnog stana odveli ustaše te su ga oni i ubili. Bio je ubijen s više uboda nožem, a mještani Šćitarjeva skrivene Židove iz župnog stana sklonili su u strahu da ih ne bi pronašle ustaške vlasti. Erna i Milivoj su prebačeni u Svetu Klaru, gdje su se susreli s ocem Miroslavom kojega je otprije skrivao Franjo Sopianac. Svi su preživjeli rat te su se godine 1949. preselili u netom osnovanu državu Izrael.

Jasenovac Magazin Hrvati i Židovi Tek je svaki peti Židov u NDH živ dočekao 1945.

Jesih je kao svećenik bio poznat kao izraziti hrvatski domoljub, posebice tijekom svojega službovanja među hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama. On je i postao svećenikom u toj zemlji, gdje je zaređen u ožujku 1918. Godinama je nakon toga djelovao u mjestu Gary u državi Indiana, gdje je bio jedan od utemeljitelja i danas postojeće i značajne Hrvatske katoličke zajednice (Croatian Catholic Union). Pisao je u iseljeničkom tisku i publikacijama, a osobito u listu i kalendaru Hrvatske katoličke zajednice koji su izlazili pod zajedničkim nazivom Naša nada. Jesih se naposljetku godine 1930. vratio u domovinu, gdje je službovao u više župa. Najzad je godine 1942. premješten u Šćitarjevo, u kojemu je dočekao mučeničku smrt, kaže dr. Jareb.

O ovim hrabrim ljudima napisana je 2008. godine i jedna knjiga, Hrvatski pravednici Miriam Steiner-Aviezer gdje su priče o našim pravednicima koje je Yad Vashem priznao do tog doba, a kasnije se njihov broj još i proširio. U knjizi su obrađene priče o svakome od hrabrih ljudi u Hrvatskoj tog najtragičnijeg doba u povijesti, a odabrali smo one najupečatljivije. “Mala skromna fešta u potkrovlju Belvija. Više uzvanika nego Židova. Njih tridesetak, uglavnom starijih žena. Nikor nima manje od pedeset godin. (…) Od brojne kolonije u Splitu ostalo je trideset famiji sa niti sto članova. (…) U centru pažnje su dvi starice, dvi časne sestre – Cecilija i Karitas iz reda sestara milosrđa. Za vrime rata u Splitu su spašavale židovsku dicu. Poz-vane su u Izrael da bi in prešidente države preda najviša odličja. Povelja pravednika, ali starost, bolest i nisu išle. Došla je stoga prešidente Jevrejskih općina iz Beograda da in uruči visoka priznanja. (…) Sestre pravednice dobivaju svoje medalje i povelje. Da su u Izraelu, u Jeruzalemu bi u Aleji pravednika posadile stabla. (…) Časne sestre su spasile čitavu jednu porodicu i niku curicu Mediku i jednog malog Albaharija kojeg su zvali Bata…Pričaju mi kako su one bile u samostanu uz bombama porušenu crkvu svetog Petra. Nije bilo teško sakriti djecu jer su držale obdanište i bilo je puno djece… One su samo činile svoju kršćansku dužnost.”

Sebastian Kurz Antisemitska poruka? Židovi ljutiti jer je Austrija skup EU sazvala za Jom kipur

Ovo su tek fragmenti članka Još jema pravednika Miljenka Smoje, objavljenog u nedjelju 29. listopada 1989. godine u Slobodnoj Dalmaciji u povodu dodjele medalje Pravednik među narodima časnim sestrama Ceciliji i Karitas Jurin iz reda sestara milosrdnica. U ratnim godinama 1941.-1944. Cecilija je bila nadstojnica samostana sv. Josipa. Bilo ih je trinaest časnih sestara i u to su vrijeme vodile brigu o pedesetak djece. Među njima je bilo i devetero židovske – Aleksandar i Erna Papo, Iso Poljokan i već spomenuta djevojčica Medika neka su od njih – no da su to židovska djeca, osim Cecilije, znala je još samo Karitas Jurin koja je održavala tajnu sa splitskom Židovskom općinom. Kako tajnu o židovskoj djeci nitko nije smio znati, ona su odgajana i podučavana kao i sva druga djeca u katoličkom obdaništu. Mali Bata, pravim imenom Avraham Albert Albahari, stigao je u samostan sv. Josipa krajem 1941. godine. Imao je tada četiri godine, a sestrama ga je doveo ujak Salamon Moni Elazar (inače otac proslavljenog izraelskog generala Davida Dade Elazara), na preporuku splitske Židovske općine. Dječak je stigao iz Sarajeva i bio je jedini preživjeli član nekad velike i razgranate porodice. Ujak je ispričao kako je dječaka spasila sestra njegove žene Angela.

Ona je dječaka uspjela izvući iz prostorija židovske dobrotvorne organizacije Benevolencija, koja se prije rata bavila karitativnim djelatnostima, dijelila stipendije i brinula se za odgoj i obrazovanje mladih. No prostorije Benevolencije postale su sad sabirni logor gdje je bilo zatvoreno oko 1000 sarajevskih Židova uhićenih u raciji što su je ustaše provele u studenom 1941. godine. Put je dalje vodio uglavnom u logor Đakovo, kad je riječ o ženama i djeci, ili u Jasenovac, kad je riječ o muškarcima. Angela je u to vrijeme imala dozvolu boravka i smjela se slobodno kretati. To je iskoristila, upala u logor i izišla s djetetom. Na stražarov upit tko je to dijete odgovorila je, tobože se čudeći kakvo je to pitanje, da je Bato njezin unuk. Izvukla ga je u zadnji čas.

neonacisti Povratak u prošlost Austrijski učenici pod istragom zbog igre 'časnika SS-a' i 'Židova'

Već sutradan svi su ostali deportirani u druge logore. Angela se pobrinula da dijete što prije prebaci u Split i tako je dječak dospio sestrama Ceciliji i Karitas. “Vrlo hrabra žena”, rekla je Cecilija čuvši kako je dječak spašen. Sada su ga najprije morale pokrstiti. Dobio je ime Anton. Morale su ga naučiti i ponašanju primjerenu u samostanu: da umoči prste u svetu vodicu, klekne i prekriži se, da ne odudara od ostale djece – bilo bi to opasno. U miru i tišini samostana, uhodanim životom, živjela su ta djeca do kapitulacije Italije. Samo koji tjedan kasnije Split su okupirali Nijemci. Oni su znali da su i samostani skrovišta ugroženih i protjeranih pa su odmah počeli provoditi kontrole. Sestre su zato pripremile nekoliko skrovišta, u koja bi sklanjale djecu kad bi naišli takvi “posjeti”. S njima je tada ostajala Karitas, koja se trudila olakšati im boravak u mračnim prostorijama gdje su morala biti potpuno mirna. Pričala bi im priče, govorila im kako će se igrati na suncu kad iziđu u dvorište. Sestre su židovsku djecu skrivale do oslobođenja Splita krajem listopada 1944. godine. Zahvaljujući njima, ta su djeca preživjela rat i poslije se odselila u Izrael. Bata, tj. Avraham Albahari postao je nastavnik, oženio se i ima četvero djece. Godine 1988. doputovao je u Split i posjetio svoje spasiteljice. Došao im je zahvaliti i pokazati “kako je narastao”. Tom je prilikom doznao mnogo toga što dosad nije znao o događajima koji su prethodili njegovu dolasku časnim sestrama Ceciliji i Karitas.

Ime Žarka Dolinara i danas je poznato širokoj javnosti. Rođeni Koprivničanin imao je samo 19 godina kada je 1939. na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu u Kairu osvojio treće mjesto u pojedinačnom natjecanju, a drugo u momčadskom. Kod kuće je dočekan s oduševljenjem. Najednom je postao slavan. O njemu su pisale sve novine. Žarko je postao toliko popularan da je gdjekad i na ulici morao dijeliti autograme. Uoči rata Žarko je radio kao trener na više mjesta. Jedno je bilo i stolnoteniski klub Makabi u okviru zagrebačke Židovske općine. Vrlo brzo uspostavio je blizak odnos s igračima. Kad su se 1941. mladići iz toga kluba našli u opasnosti, iskoristio je svoju popularnost i odlazio u redarstvo kako bi za kojega od njih – prikazujući ga kao svoga prijatelja – dobio propusnicu, navodeći pritom hrvatsko ime. Potom bi onome za koga je propusnicu nabavio pribavio i dokumente na navedeno ime. Budući da se to pokazalo uspješnim, počeo je sve češće posjećivati redarstvo i svaki bi put odlazeći napunio džepove praznim formularima s pečatom, u koje su se poslije upisivali novi podaci njegovih štićenika.

Ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je da je notom američkog veleposlanstva obaviješteno o tužbi Neobičan obrat Žrtve ustaškog režima iz SAD-a ne tuže Hrvatsku, nego Vatikan

Ubrzo se među židovskom omladinom pročulo da trener Dolinar može nabaviti propusnice pa mu se za pomoć počelo obraćati sve više ljudi. Zato je s bratom Borisom u podrumu kuće u Primorskoj ulici uredio radionicu gdje su njih dvojica vrlo vješto izrađivala lažne dokumente. Boris je izrađivao pečate, za što su mu se korisnim pokazala zaglavlja pisama raznih sportskih društava u zemlji i svijetu s kojima se Žarko dopisivao. O toj aktivnosti svjedoči Geza Gershon Apfel (1922.-1999.), koji je 1948. emigrirao u Izrael, a u Zagrebu je, dok je još u njemu živio, bio poznat kao karikaturist (između ostaloga radio je i u listu Kerempuh). “U teškim danima poslije ulaska njemačke vojske i dolaska ustaša na vlast 1941. godine”, piše Apfel, “započela je hajka na Židove. Objavljeno je bilo da se moramo registrirati na policiji uz obavezno nošenje žute, židovske oznake. U tim sudbonosnim danima sreo sam Žarka Dolinara, vrlo popularnog sportaša, koga sam upoznao za vrijeme njegovih čestih nastupa u Makabiju i imao čast da mi je postao trener. On mi je preporučio da se hitno sklonim iz Zagreba i, ako to želim, još isti dan će mi nabaviti njemački “Passier-schein” – objavu, propusnicu. Pozvao me je da dođem do njega u Primorsku ulicu, gdje mi je u dogovoreno vrijeme predao žigosanu, potpisanu njemačku propusnicu koja je značila život.”

Takva aktivnost nije mogla proći nezapaženo. Ustaše su načuli što braća Dolinar čine. Nisu se usudili udariti izravno na popularnog sportaša pa su uhitili njegova oca Jakova i smijenili ga s položaja suca. Braća Dolinar uzvratila su na to još većim angažmanom. U svoju tajnu djelatnost uključili su i majku. Pokazali su zavidnu maštovitost u kreiranju svih mogućih propusnica i popratnih pisama, koja su sva nosila zaglavlje neke od sportskih organizacija.

Svjetska premijera filma Jasnoevac - istina Jakov Sedlar: 'Rekao sam Izraelcima da mogu mirno spavati što se Hasanbegovića i cijele Hrvatske tiče'

Yad Vashem dobio je više svjedočanstava o njima. Jedno je ono gospodina Steina koji danas živi u Rimu: “U kući Primorska 4 bilo je tada utočište mnogih progonjenih dobrovoljaca Slovenaca i Židova, a g. Žarko mi je sredinom juna 1941. izradio specijalnu legitimaciju sportskog saveza TT s mojim imenom i putnim nalogom za odlazak u Sušak, nastup u Splitu i nastavak školovanja. Isto je opremio braću Mirosavljević, Zorana i Miloša i Milana Kabilja s nekim njemačkim pozivima i originalnim žigovima berlinske centrale olimpijskog komiteta i saveza TT. Ništa manje hrabro Dolinari su se ponijeli kad je trebalo spasiti poznanicu iz kluba Makabi Žuži Jelinek, rođenu Ferber, i njezine roditelje Izidora i Ružu. Jednoga dana sredinom lipnja 1941. Žuži je sva usplahirena došla Dolinarovima i rekla im da mora spasiti stare gluhonijeme roditelje. Tog dana u stan su im došli ustaše i tražili da stan smjesta napuste i prijave se na sabirno mjesto.

Kako je Žuži vodila vlastiti modni salon, zamolila ih je neka joj daju malo vremena da prije dolaska isplati sve svoje krojačice i druge radnike, koji su svi Hrvati. Dali su joj jedan dan. Žarko je odmah sa Žuži pošao u njezin stan i doveo roditelje k sebi. Dok se njegova majka brinula za dvoje staraca, dva su brata izrađivala propusnice za njih i Žuži. Bilo je jasno da Žuži s roditeljima mora što prije napustiti Zagreb. Ali kako se radilo o starim i gluhonijemim ljudima, Žarko je odlučio i da on s njima krene na put u Sušak. On i elegantna mlada žena, koju je predstavljao kao zaručnicu, te njezini roditelji ušli su u kupe prvog razreda i na kraju sretno stigli na odredište. Ondje im je Žarko pomogao da nađu stan i dobiju dozvolu boravka pa se tek tada vratio u Zagreb da s bratom i majkom nastavi spašavati progonjene ljude.

Magazni Hrvati i Židovi nalazi se u prodaji!

Naslovnica Hrvati i Židovi | Autor :

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar gospar
    gospar:

    Danas se na jedan drugaciji suptilniji nacin progone hrvati-domoljubi koji nisu nigdje dobro dosli u svojoj Hrvatskoj domovini. Zato ima pregrst dokaza .

  • dobar.d:

    Roman Leljak najavljuje kako će u svojem filmu prikazati popis 911 Židova kojima je NDH dala arijevsko porijeklo, potom Pavelićevu odredbu prema kojoj se svim liječnicima i njihovim obiteljima priznaje arijevsko porijeklo i samim time ne podlijeganje rasnom zakonu. U ... prikaži još! NDH je bilo 28 oficira i generala koji su porijeklom bili Židovi i radili u službi oružanih snaga NDH. Jest da su Židovi stradali na području Hrvatske, ali daleko manje nego u svim ostalim državama u Europi. Najviše su stradali na području Republike Srbije koja je odmah nakon Estonije proglašena Judenfrei državom. Kasnije, kad je Sajmište ispražnjeno 1942. od Židova koji su likvidirani, u to Sajmište dovezeni su ljudi s Kozare. To se sve zna, a danas židovska zajednica sa Srbijom i EU zajednicom sudjeluje u raspravi o holokaustu i zločinima u Jasenovcu, a ne priznaje činjenice koje su se dogodile u NDH i da je dosta pripadnika židovskoga naroda u NDH bilo zaštićeno. Ni u jednoj drugoj državi ne postoji takav popis, postoji samo u NDH. Što se tiče brojki Leljak naglašava kako su vrlo važna iskapanja koja su vršena 1964. godine i sve do 90-ih. Ukupno je na području Stare Gradiške i Jasenovca, dakle na kompletnome području koje uključuje i Uskočku šumu i Međustrugove, te u raznim jamama oko Stare Gradiške pronađeno ukupno 2570 leševa. Na cijelome tom području od Jasenovca do Stare Gradiške pronađeno je toliko leševa za razliku od Sajmišta gdje je prilikom samo jednoga iskopavanja pronađeno 6500 žrtava.

  • angeomihael:

    Niti jedan pravednik medu ljevičarima.Samo zločinci i ubojice pobiše Hrvate na Blajburgu i šire.To je Genocid koji treba izgrađivati.Vukovar se desio jer se o tome zločinu šutjelo.