Prije 50 godina tadašnje SR Njemačka i SFRJ potpisale su sporazum o vrbovanju radnika. Povjesničar Vladimir Ivanović u svojoj knjizi U svojoj knjizi „Geburtstag pišeš normalno" navodi podatak da je 1961., u doba ogromnog privrednog rasta i industrijalizacije Jugoslavije, čak 220.000 radnika bilo bez posla, piše DW.
Cilj tadašnje vladajuće nomenklature Jugoslavije bio je da se iz nerazvijenih područja, prije svega iz južnog dijela zemlje – Kosovo, Makedonija, južna Srbija – pošalje radna snaga u inozemstvo.
To je specifikum Jugoslavije, to je jedina socijalistička zemlja koja se odlučila na izvoz radne snage. Ideja je sazrijevala od 1961. Nakon male privredne reforme 1963. i velike reforme 1965. nezaposlenost raste i jugoslavenske vlasti su odlučile podijeliti putovnice ljudima te da, tko hoće, jednostavno ode. S tim da je plan države bio da se to na neki način regulira, odnosno da se sklope sporazumi o zapošljavanju s određenim zemljama.
To je učinjeno 1965. s Austrijom, Francuskom i Švedskom, ali ne i sa SR Njemačkom jer još nisu postojali diplomatski odnosi, pojasnio je Ivanović u razgovoru za DW.
Sporazum je došao 12. listopada 1968., prije točno 50 godina.
Tu je prije postojao diskurs neprijatelja nego diskurs kapitalizma. 'Kako da idem raditi kod Švabe koji me je htio ubiti prije dvadeset godina!?' O Nijemcima se kroz sve instance gradila slika neprijatelja. Jugoslavija je samim tim što nema posla za sve na neki način priznala da ima veliki problem, ali je, za razliku od ostalih socijalističkih zemalja, imala vlastiti put u socijalizam, samoupravljanje.
Upravo cilj reforme 1965. bio je da se čitava industrija postavi na tržišne osnove, to jest da jugoslavenska poduzeća postanu konkurentna na svjetskom tržištu. Taj cilj naravno nije ostvaren, ali je došlo do masovnog otpuštanja radnika i ukidanja subvencija poduzećima.
Na pitanje može li se tvrditi da je sporazum sa Zapadnom Njemačkom bio i svojevrsna zamjena za ratne reparacije, Ivanović odgovara, ne. Priča o obeštećenju žrtava nacističkih progona u Jugoslaviji je zasebna i završena je 1973. kada su Tito i Brandt sklopili takozvani džentlmenski sporazum. On nikada nije bio u pisanoj formi, ali se nakon toga moglo jasno vidjeti kakvi su sporazumi došli u obzir i da je Jugoslavija dobila mnogo više nego što je tražila, s tim da to iz političkih razloga nikada nije nazvano sporazumom o obeštećenju.
Pogledajte i video Krasnec: Ovo je skandal na razini afere Watergate
I komentator "Pop Kosic" pise o nekakvoj naprednoj Jugoslaviji a ja u Jugoslaviji radio za 100 dm mjesecno u osamdesetim a on u Njemackoj za 3000 dm mjesecno. I on hvali Jugoslaviju? "Pop Kosicu" niko nemora kopat po kontejnerima ua u Hrvatskoj. Ko hoce da radi ima posao a kome je mala placa sjedne na autobus i u Njemacku.