Naslovnica Premium Kultura premium

Imam ideju za film o ubojstvu Zorana Đinđića. Vuče me to, ali je krajnje riskantno

Točno je da političari oštre kandže na umjetnicima. Mi smo jedini koji smo gradili istinske mostove, koje neka politika može srušiti potezom pera, kaže glumac.
21. kolovoza 2018. u 18:52 5 komentara 852 prikaza
Foto: Boris Ščitar
Pogledajte galeriju 1/5

Novi film Bobe Jelčića “Sam samcat” premijerno prikazan na 24. Sarajevo Film Festivalu još je jedno odlično ostvarenje sjajnog kazališnog i filmskog redatelja. No, uz Jelčićeve talente film nose iznimne glumačke izvedbe, a jedan od likova tumači trajna glumačka vrijednost ovih prostora Predrag Miki Manojlović. Iako je povlastica dobiti vrijeme za razgovor s jednim od najboljih glumaca zemalja bivše Jugoslavije, to ni po čemu ne izgleda tako, Miki je jednostavan i susretljiv. Razgovara na gotovo očinski način, o svemu, a danas doista ima puno tema.

Sarajevo film festival tematika razvoda Film Bobe Jelčića 'Sam samcat' premijerno prikazan na 24. Sarajevo film festivalu

Na početku razgovora veliki glumac podsjetio nas je na neke svoje ranije boravke na Sarajevo Film Festivalu.
Bio sam predsjednik žirija ovog festivala i to vrlo jakog žirija, negdje tamo 2007., u njemu je bio i predsjednik filmskog festivala Sundance, a tada je dodijeljena i prva filmska nagrada u životu Zrinki Cvitešić. I danas to obrazloženje imam u svojem računalu, čitao sam ga prigodom proglašenja, a nitko, pa ni ona, nije znao da je dobila nagradu. Njezin usklik sreće kada je to čula pamtim i danas. Opravdala je povjerenje, ona je fantastična glumica i njezini su uspjesi jednostavno logični.

Vidjeli smo vas danas u novom filmu Bobe Jelčića. Kako je došlo do te suradnje?
Vidio sam neke od Bobinih predstava, no to nije imalo nikakve veze. Nazvala me Zdenka Gold, njegova producentica, i rekla mi da bi Bobo došao. Nakratko smo se vidjeli u Beogradu i on mi je rekao: “Vidi, Miki, ja tebe znam, mislim da bismo mogli raditi na ovoj temi.” Njegov pristup nije bio “evo ti scenarij i uloga pa ti sad vidi” ili “ideš na casting pa ćemo vidjeti”. Njegov je pristup ono zbog čega je tako sjajan, a to je pokušaj otkrivanja skrivenih ljudskih slojeva, ne glumačkih vještina, nego emocionalnih slojeva, pri čemu prodire u osobu čovjeka s kojim radi. Pravi događaj bude i otkrivanje i njegove slojevitosti, emocionalnom inteligencijom. Kada mu to pođe za rukom, a polazi mu redovito, toje doista sjajno. On je za mene apsolutno iznenađenje, apsolutni događaj! Njegova pamet i talent ponijeli su i ovaj film. U osnovi se problem ovog filma čini jednostavnim – otac bi htio, ali ne može, nema pomoć ni od koga pa ide kod tetka i tete. Ljudska nemoć da se u obitelji stvori kakav-takav odnos, sa svim slabostima, i onima koje se tiču mentaliteta, ljudskim slabostima, dostiže vrhunac u govoru po obodu. Bobo nikada ne govori direktno, nego ima jezik kojim razvije tu slobodu kod onih koji je imaju i mogu je u sebi pronaći. Netko bi, primjerice, opisivao ovaj smartfon u detalje, no Bobo će radije objasniti važnost današnje telekomunikacije, iako pri tome taj konkretan smartfon ispred vas – uopće ne radi. Upravo tom ljudskom nemogućnošću i izbjegavanjem da se govori o suštini govori puno snažnije o njoj nego da to čini direktno pričom o megabajtima ili nečemu sličnom.

Leon Lučev 24. Sarajevo film festival Srce Sarajeva Leonu Lučevu i Srbenki

Vaša je uloga kompleksna, osim o Markovu tetku, riječ je i o prognaniku iz sjeverne Bosne, obitelji koja živi u rubnom zagrebačkom naselju. Koliko je bilo teško pronaći se u toj ulozi?
Morate prepoznati o čemu se tu radi, ne samo na nivou priče, to je lako, nego na nivou suštine i tog Bobina oboda, na nivou vlasnika kuće u kojoj smo snimali, koji je, eto, taj slučaj o kojemu govorite. Što se mene tiče, deseci tisuća ljudi koje su izgubili svoje domove nisu se pojavili prvi put kad sam čitao scenarij. Gledam ih otkad je taj nesretni i idiotski rat započeo, imam svoj doživljaj toga i te ljude prepoznajem na ulicama. Odmah mi je jasno da netko nije odavde, nego je odnekud došao. Promjena strukture i profila gradova tako je snažna, tako velika. Tako je i sa Zagrebom i s Beogradom i sa Sarajevom. Na kraju snimanja vlasnik kuće u kojoj smo snimali, također prognanik iz sjeverne Bosne, poklonio mi je jednu veliku staru knjigu na ćirilici iz, čini mi se, 1914. godine, o mnogo stvari od Vardara pa do Triglava. Bio je sve vrijeme super, a u meni je valjda prepoznao nešto što mu se svidjelo. Čuvam tu knjigu.

1 / 8
Predrag Miki Manojloviće je novi zagrebački Lear

Vi ste jedna od onih nadnacionalnih figura s ovih prostora, čovjek koji je dobrodošao svugdje. Što to nije u redu da nije tako sa svima, nego se radije sukobljujemo?
Ovaj prostor kao da je nečiji laboratorij na jedan jako dugi rok, kao da je stao na jedan period, govorim o stoljećima. Kao jedno sociološko-političko-psihološko poprište istraživanja i eksperimenata. Tako to vidim. A jedan od loših rezultata toga što vidim na ovoj premijeri je ovo o čemu govorite, zatomljeni ljudski problemi, ljudi kao pojedinaca, osoba. Pojedinac je važan, najvažniji, o njemu sve ovisi i on je taj koji mijenja stvarnost. I da, svatko za sebe mora imati svoj pristup svojoj stvarnosti u kojoj mora imati svoj okvir. To činim kroz nekoliko stvari, neke i živim, one su dio mojeg bića. Mislim da pojedinac mora pokušavati popraviti svoju najbližu okolinu i napraviti najviše što može za sve oko sebe. Tako smo stvorili i Radionicu integracije, tako smo napravili nešto i za hendikepirane, ali tako smo se sudarili i s administracijom. Mašta i potreba sudarile su se sa stvarnošću. Ali ja sam ozbiljan maratonac i neću odustati.

Bajaga i Instruktori Oglasile se PUME Bajaga nepoželjan i u Varaždinu, za branitelje njegov je nastup uvredljiv

Imate još filmova o obitelji u svojem opusu, izdvojili bismo “Oca na službenom putu”.
Ako nešto uopće počinje, a počinje ondje gdje završava, onda je to u obitelji. Pa ničeg izvan toga niti nema. U tim malim stvarima su one velike, u malome je golemo. “Otac” je, naravno, film koji jako volim, ali ima još filmova koje sam radio koji govore o obitelji, samo na drukčiji način. U “Ocu” ima emocionalnosti koja je neuništiva, koja je neobranjiva. I to je možda najplemenitije u ovim stvarima koje su kazališne daske, slikarstvo, film, literatura, emocionalna uzburkanost, ako u nečemu zaista sudjelujete. Mislim da je to najviši cilj umjetnosti, maksimalno sudjelovanje kojim se postiže maksimalno pobuđivanje emocija.

Možemo li na neki način premostiti te razlike koje, danas vidimo, prijete i umjetnosti.
Mislim da ima. Nisam neki glupi optimist, ali nisam ni sivi pesimist. No, opet, o pojedincima ovisi, a to nisu pojedinci koji svađaju ljude, to nisu pojedinci konflikta svih vrsta, to nisu pojedinci koji misle da će oštrim jezikom na Facebooku nešto promijeniti. Neće, oni će samo zaoštriti stvari. To nisu pojedinci koji svojim plakatskim političkim predstavama, na tragu nekad darovitog i ozbiljnog Ljubiše Ristića, misle nešto napraviti – jer neće. I stalno će govoriti kako Kolinda ne može spojiti nikoga ni s kim, a najmanje s Vučićem. Umjetnički govor koji bi morao raditi na najplemenitiji način zapravo se pretvara u jedan plakatski govor. Navođenjem vode na mlin svima koji su u nekom ekstremnom osjećanju vlastite nacije ili vlastite egzistencije nitko ne radi za dobro. Ja ne vidim koji je to anarhist sredio svijet? Ovaj je svijet generalno u jednom velikom neredu, ova kugla je u jednom neredu, ne znamo što se može dogoditi već sutra, pojma nemamo. Mislim da je moguće, i da je za to neophodna politička volja, da se stvori atmosfera koja nije atmosfera boli, mržnje, huškanja i ponosa. Ako čovjek ima ponos, on treba biti nevidljiv – onaj tko ga ističe odmah mi je sumnjiv! Izbore se ne može dobivati samo na populizmu koji kasnije još traje u ljudima i daje neke druge efekte, na poslu, ulici, obitelji, u malom, velikom... Naprijed se ide zajedničkim interesom ili potrebama koje se, u mom slučaju, i ostvaruju. Time se dokazuje da pojedinac može, ali da mogu i institucije. Uzmemo li Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, to je veoma važna institucija, temeljna. Ondje postoji netko tko sve lokalne vrline i mane mijenja širom misli. U prvom redu Dubravka Vrgoč, i ne samo ona, predstavlja hrvatsku kulturu izlaženjem izvan granica Hrvatske, što je vrlo važno, ali i ulaženjem, dakle razmjenom, sa svim tim silnim projektima i produkcijama i sa svom tom silnom prisutnošću hrvatskog kazališta u Europi. Ona je najbolji pokazatelj.

Sarajevo film festival Priča o sestrama Čuljak dospjela bi do Hollywooda da se dogodila u Americi

Ima li takvih primjera i u Srbiji?
Nacionalni teatri uvijek su stare, tvrde kuće nepromjene. Kada je Beograd u pitanju, nije to toliko Narodno pozorište koliko je to “Jugodrp”, što je kolokvijalni naziv za Jugoslavensko dramsko pozorište, gdje takvih projekata isto ima. Kada smo već kod njih, treba reći kako ime J.D.P. ne treba mijenjati. Konačno, stvorio ga je Tito, konzultiravši ljude poput Bojana Stupice ili Miroslava Krleže koji su bili mišljenja da tako nešto treba napraviti. Onda tako neka i ostane.

Upravo ovih dana praktički je zabranjen koncert Bajage u Karlovcu.
Izuzetno mi je zbog toga žao i krivo. Ne želim nikoga favorizirati, ali kada je riječ o rock and rollu i sličnoj glazbi, Hrvatska je vrlo prisutna u Srbiji. Nitko nikoga nije pokušao zabranjivati i vaši izvođači pune arene. U Srbiji uz sve druge stvari ima i jedna vrlina: nema te vrste ostrašćenosti kada dolazi neki strani umjetnik. Jer ljudi vole njegovu glazbu. Recimo, Dino Merlin je bio nekoliko puta, jedino Oliver nije bio, zbog čega je mnogima iskreno žao. Ali, Olivera koji je rekao da nikada neće doći u Beograd, iako bi možda jednom, vjerujem, ipak došao, u Beogradu svugdje čujete, a svi znaju da je to rekao. Nema tog jala, to je ta mala razlika. Ima ipak i još jedna sitnica, a to je da je hrvatski rock and roll malo bolji od srpskog, malo, ali dovoljno. Možda je to tanušno opravdanje zašto u Hrvatsku dolaze tek Zdravko Čolić, Bajaga, Partibrejkersi, a ne puno više. Točno je da političari oštre kandže na umjetnicima. Kada smo im potrebni, oni nas maze, a kada ne, oni nas demoniziraju. Mi smo jedini koji smo oduvijek gradili suštinske mostove koje neka politika može srušiti potezom pera. A potezom pera jednostavno je reći – ne, ne može.

Sarajevo film festival Teret nije samo film o Srbiji i sukobu na Kosovu, nego je i pun simbolike na temu raspada Jugoslavije

Jeste li gledali Svjetsko prvenstvo? Za koga ste navijali?
Naravno, sve sam gledao. Prije početka prvenstva Ivan, moj sin, i ja, rekli smo da je favorit Francuska koja ima odličnu i mladu ekipu, vrlo je lako moguće da dobiju i Brazil i postanu svjetskim prvacima. Na Hrvatsku nitko nije računao. Ivan i ja govorili smo da Hrvatska ima odličnu momčad, izvanredan moral i može otići jako daleko, a kada bi došla među prve četiri ekipe, to bi bilo fantastično. Srpska momčad koja se plasirala tako kako se plasirala, s promjenom izbornika i igrom koju je tamo prikazala, i nije mogla napraviti više nego što je napravila i još s tim samo jednim fantastičnim golom iz slobodnog udarca. No, ispao je Brazil koji je pojam i koji svi vole. A prošla je Hrvatska i došla do finala. Kada igraju Srbija i Hrvatska, ja sam u problemu, navijam za Srbiju, ali mi je žao da Hrvatska izgubi. Kada igraju Engleska i Škotska, to nam je normalno, a kada igraju Srbija i Hrvatska, odmah nešto nije normalno. Nadam se da će doći to vrijeme kada će i Srbija i Hrvatska igrati kao Škotska i Engleska. Jako sam se radovao što je Hrvatska u finalu, ali sam se nadao da će dobiti Francuska. Ne u smislu da Hrvatska izgubi, nego zato što sam ja formalno i suštinski i francuske nacionalnosti. A Francuzi igraju fantastičan nogomet, isto kao i Hrvatska, i na kraju su prevladale nijanse. Žao mi je što je Hrvatska izgubila, ali sretan sam zbog toga što je napravila fantastičan rezultat. Moglo je biti i obrnuto, no Francuska je nekako uspjela zaključati Hrvatsku. Sjećam se dok sam bio u Parizu kada je Hrvatska bila treća, kako sam se radovao njezinu trećem mjestu, gotovo kao prvom u finalu Francuske protiv Brazila. A poklič „Et un, et deux, et trois zéro“ postao je mitski navijački usklik Francuza.

1 / 13
Momčilo Bajagić Bajaga i Instruktori održali su koncert u Varaždinu u sklopu otvaranja 20. Špancirfesta.

Hoćete li ikada u mirovinu, umirovljuje li se glumac uopće? Nedavno je mirovinu najavio i jedan Robert Redford.
Zapravo da, Branko Pleša prestao je s 48 godina, imate glumce koji nemaju više tu potrebu. Ja je i dalje imam, iako sam formalno u mirovini. Pionir sam umirovljenih glumaca! Imam puno staža, rođen sam 1950. a počeo sam 19.10.1970. i rekao sam da sam jedan od glupljih glumaca koji je išao služiti JNA jer se – nisam uspio izvući! Mnogi jesu. Moje se pokušaje lako čitalo, tako da sam izgubio tu jednu godinu. I dalje radim, “Lear” je zadnji, prije toga “Kos” Davida Harrowera, pa prije toga “Romea i Juliju”. A još igramo “Dok nas smrt ne razdvoji” prema tekstu Mire Furlan. Dala mi je taj tekst za snimanja jednog filma u Čapljini, odmah sam shvatio, osjetio da je to ozbiljan materijal. I bilo je tako, stvorili smo predstavu izvan kazališta i odigrali je više od 80 puta. Za izvaninstitucionalnu predstavu, ne baš laganog sadržaja, to je strašna brojka. To je vrlo mračna predstava koja na najteži način govori o smrti, nestajanju, bolesti. I to nešto govori. Imam raznih planova i ideja, oko nekih se jako lomim, ipak živimo u teškim vremenima.

Ivan Čehok ČEHOK PORUČIO: Bajaga nastupa na Špancirfestu: Varaždin nije Karlovac!

Jeste li razmišljali o nečemu drugome osim glume?
Nikada nisam želio biti profesor glume. Kada sam imao mjesec i pol, u kazalište su me zbog svojih proba donijeli mama i tata. Rastao sam u kazalištu. Kazališne hodnike nosim u sebi, tamo sam čitav život, puno toga sam vidio. Pamtim glumce koji su rođeni u 19. stoljeću, a radim s nekima koji su rođeni u 21.! Ne mogu bez kazališta, ono je strahovito moćno, barem ona dva-tri sata dok traje drama. Ne kao rock and roll, gdje dominira frontmen, ovo je jedna druga vrsta razmjene, davanja. Imam neke druge ideje koje me muče, no za profesuru zaista nemam vremena. Shvatio sam to kada je nas 12 upisalo Akademiju, a profesori nikako nisu imali vremena za sve, da ne naziru tko sam ja, da nemaju za to vremena. Biti profesor glume znači ne znam koliko godina posvećivati se tom ljudskom biću u sebi, a ja to ne mogu jer se bavim tolikim drugim stvarima. Nisam želio biti ni redatelj.

Onda imate nekih planova? Možemo li znati koji su?
Imam ideju za film o ubojstvu Zorana Đinđića. Ali već vidim da bi me svi jurili. Ne bi to bio film o samom činu ubojstva, nego sve drugo oko tog zločina. Bilo bi to nešto dalje od Marija Puza. Vuče me to, ali krajnje je riskantno. U svakom smislu.

Spomenuli smo “Oca”. Možemo li čuti izbor najboljeg Mikija Manojlovića koji bi napravio Miki Manojlović?
Neću vam reći jer je to uvijek nešto subjektivno i potpuno pogrešno. Radio sam jedan film koji se zove “Cherchez la femme”, “Tražeći ženu”, snimljen je prošle godine. Film je zapravo o burki, dakle opet jako riskantan, ali i jako gledan. Taj film ovdje ne bi imao odjek kao što je imao “Otac” ili “Samo jednom se ljubi” ili “Underground” ili “Neka ostane među nama”, za koji sam dobio i nagradu u New Yorku. Snimio sam puno filmova i siguran sam da će barem neki od njih izdržati test vremena.

Sarajevo film festival 'Sam samcat': Mračna drama o razvodu s ruba Zagreba

“Underground” doista jest značajan i sjajan film. No, što je s Kusturicom, za mnoge je kontroverzan?
Ništa, on ide svojim putem. Nisam njegov odvjetnik ili kroničar, pa dalje od toga ne mogu ići. Ali mislim da je na putu, a mnogi to ne vole čuti, da napravi “onaj” film, dakle onaj najbolji. Zato što je sve što se dogodilo od početka, od “Sjećaš li se Dolly Bell”, pa do sada zapravo jedan proces koji mora imati svoje ishodište kada je u pitanju toliko talentiran čovjek. To je jednostavno ljudska priroda, prirodni zakoni koji su jači od svih. Stvarno mislim da će Kusturica jednoga dana napraviti “onaj” film koji može biti potpuno iznenađenje, o temi o kojoj niti ne sanjamo. 

VIP izdvaja za Vas

  • ante_pustinjak:

    miki, zašto nam to pričaš? nas ne zanima tvoja ideja filma o ubojstvu vašeg premijera đinđića. pa ne misliš valjda da će ti to hrvatski porezni obveznici plaćati?! radi i snimaj u srbiji štogod ti volja, nas to naprosto ne zanima!

  • Avatar Oberstleutnant
    Oberstleutnant:

    vecernji . rs strava!

  • berija:

    Što se nas tiče što Manojlović misli, za koga navija, što nas se tiče film o unutarsrpskom obračunu u kojem nedićevci pucaju na ljotićevce?