Dan je bio na izmaku, prohodala sam 17 kilometara. Spopala me strašna glad. U medulinskoj lučici, malo dalje od vreve, a uz samo more, privukao me naziv konobe – Mižerija. U jelovniku čitam da je ponuda sezonska i da ovisi o mjesečevim mijenama.
– Jako sam gladna – govorim srdačnoj gospođi koja preda me stavlja bočicu maslinova ulja s etiketom OPG Cukon, govoreći kako ga proizvodi njihov kuhar. Naručujem za predjelo tjesteninu s kozicama (60 kn) premišljajući se hoću li naručiti i lignje (120 kn) ili file bijele ribe s prilogom.
– Bit će vam previše. Šteta je da se baci – odgovara me od nauma.
Srećom, poslušala sam ju pa se narudžba zaustavila na carpacciu od ribe (35 kn) i fileu strelke s blitvom (120 kn) te čaši domaćeg crnog vina (litra 80 kn). Bio je to pun pogodak, jako ukusno i više no dovoljno, a saznala sam i kako se priprema.
– Nemamo puno jela u ponudi, ali sve je svježe, ča dečki ulove. A povrće donosi konobarica – govori gospođa pitajući je li ih netko preporučio, jer nisu “komercijala”, ne nude jela s ekstravagantnim nazivima.
Ovdje ujutro Medulinci kartaju i piju kavu (6 kn), a turisti su mahom dugogodišnji gosti, poput para iz Slovenije, koji dolazi već 20 godina. Na računu čitam da me poslužila vlasnica Klaudija Leverić, iznimno simpatična žena koja bi goste koji umišljaju da su gastrokritičari najradije – bacila u more.
Svima koji se trude i dobro rade,sve pohvale! Nece biti pomaka na bolje dok se ne odvoji zito od kukolja radi pridobivanja glasackog tijela! Dobre nagraditi i poticati, lose kazniti i onemoguciti! I tek tada cemo krenuti naprijed.