U jedinoj dramskoj premijeri 68. Splitskog ljeta, "LizistRATi" u režiji Paola Magellija, naslovnu ulogu igrala je Petra Kovačić Botić, glumica HNK Split i docentica na Umjetničkoj akademiji. A ona kaže da se njezina ljubav prema glumi "iskristalizirala u srednjoj školi zahvaljujući prof. Škifiću, koji je vodio školsku kazališnu skupinu i čija je strast prema teatarskoj igri bila zarazna". Ističe kako joj se gluma činila nesputanim prostorom igre i da će se baviti glumom dok je bude intrigirala.
Relativno brzo dobili ste stalni angažman u HNK Split. Tko vas je prepoznao?
Nakon studija glume počela sam planirati svoj daljnji život i školovanje, razmišljala sam o još jednom fakultetu i o odlasku iz Splita. Tadašnji intendant, moj profesor Goran Golovko, ponudio mi je posao u HNK i pomrsio mi planove.
Nedavno ste postali docentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu na kolegiju glume. Kakva su vam iskustva sa studentima?
Kako je gluma praktični posao, radeći ga, većinu misaonih procesa zadržavam u sebi. Rad sa studentima potiče me na dodatno osvješćivanje i artikuliranje tih analitičkih glumačkih mehanizama.
U svojoj matičnoj kući, HNK Split, već ste igrali ste u nizu predstava. U kojoj ste se ponajviše "našli", je li vas neka posebno obilježila?
Rad na predstavama i ulogama najviše vezujem uz ljude i proces rada. To je ono što me najviše obilježi, što me izgrađuje. Tako mi je, tek zaposlenoj, rad na ulozi Majke u predstavi "Šest lica traži autora" s Oljom Lozicom puno značio u kreativnom smislu. Svaki projekt je priča za sebe. Najljepše je kada se dogodi priča zbog koje s nestrpljenjem čekaš novu, poput ove s "LizistRATom".
Jako ste vezani i za PlayDramu, na Splitskom ljetu igrate i u predstavi "Sretna ne bila", autorskom projektu Ivane Vuković i Helene Petković koji je dobio izvrsne kritike. Kako vi doživljavate tu predstavu?
U PlayDrami sam zaigrala još kao studentica i od tada traje naša suradnja. Lijepo je da u Splitu postoji nezavisno kazalište koje pruža priliku i mladim glumcima i mladim redateljima. Zahvaljujući tome, radila sam na projektu "Sretna ne bila", dobro upoznala Helenu, Ivanu i svoje glumačke partnerice te otkrila neke nove načine izgradnje kazališnog materijala. U tom procesu bilo je baš puno one igre. Tu predstavu doživljavam kao ljubavno pismo ženama od žena.
Kako je bilo raditi s velikim Magellijem?
Nisam znala što me čeka budući da je do definitivne podjele uloga došlo u prvih tjedan dana čitaćih proba. Ni kada sam saznala da igram Lizistratu nisam znala što me čeka budući da je riječ o redatelju koji svojim iskustvom, znanjem i šarmom oblikuje posve netipičan proces rada. Odmah smo bačeni "u vatru", bez zaštitne mreže dugih proba "za stolom". Moram priznati da je bio pošten, najavio je da će me iscrpiti na probama i nije lagao. S druge strane, toliko je i sam ulagao u predstavu, toliko se brinuo da svatko od nas ponaosob i cijeli ansambl da sve od sebe, da su probe rezultirale svakodnevnim užitkom stvaranja. Velika je stvar da je Magelli nakon 20 godina opet radio u Splitu. On je redatelj koji je zainteresiran za svakog glumca ponaosob, za njegov unutarnji mehanizam kojim dolazi do glumačkih rješenja, i jako sam zahvalna što sam imala priliku raditi s njim. Nadam se da ćemo uskoro opet surađivati.
Novinarima je kazao da ste vi najbolja Lizistrata, da ste rođeni za antičke komade.
Hvala mu na tome. Ja mislim da je on idealni redatelj te moje Lizistrate.
Riječ je o zahtjevnoj ulozi. Što vam je u dvomjesečnim pripremama bilo najteže?
Izboriti se s opsežnim glumačkim zadatkom u ne baš najlakšim uvjetima rada u vanjskom prostoru. Zadesila me i korona pa sam se borila da ozdravim do premijere. Glumački zadaci bili su mi izazov i užitak.
Je li napornije igrati Lizistratu ili predsjednicu?
Bez obzira na to što se temelje na drugačijim predlošcima, Lizistrata i predsjednica nisu odvojive. Radi se o licima vođenim istim idealima. Dok s jedne strane imamo Aristofanovu Lizistratu koju pokreću pacifističke ideje, s druge imamo političku lidericu čija se vjerovanja rasplinjuju u sudaru s gorkom realnošću. Predsjednica je osuvremenjeni odbljesak Lizistrate.
Mogu li žene, kao što sugerira Magelli, preuzeti vlast u svijetu? I kakav je položaj žena u Hrvatskoj?
Žene su svakodnevno diskriminirane u hrvatskom društvu. Diskriminirana je svaka od nas koja ne slijedi ono što je "tradicijom" uvjetovano. Mama mi je uvijek govorila "pametniji popušta" kad bih se svađala s bratom. Sigurno je da žene mogu preuzeti vlast. Pitanje je žele li.
Paolo Magelli snažno ističe zajedništvo splitskog dramskog ansambla. Što ste od njega naučili?
"Slobodu traži u onom što si već pronašao, a ne u nečem drugom." Ova Magellijeva uputa bila mi je nit vodilja u radu na ovoj predstavi, a vjerujem da će biti i dalje. Uz to, "ensemble" je riječ koju je Magelli najviše puta izrekao u ova dva mjeseca. Stalno je ponavljao kako to prije svega znači – zajedno.
Neki kažu da odavno nisu gledali punokrvnu dramsku predstavu splitskog kazališta. Je li problem u tekstovima, redateljima, uspoređivanju s legendama našeg teatra?
Problem je u svemu nabrojenom i u još puno toga. Kultura je odraz nas samih. Meni brzih sadržaja i brze hrane, kojim debljamo turizam, ostavlja kulturu u anemičnom stanju.
Kakve uloge volite?
Uzbudljivo mi je raditi autorske projekte. Ne sceni volim sve što je pametno i duhovito. Da moram ovaj tren odabrati, voljela bih igrati Gilu kostonogu (glavni lik romana Želimira Periša "Mladenka kostonoga", op. a.). Općenito, radije bih igrala Hamleta nego Ofeliju.
Zanima li vas veliki ekran, imate li želju zaigrati u filmu?
Uskoro snimam jedan film, veselim se.
Da niste glumica, čime bi se bavili?
Mislim da bih bila jako talentirana mesarka.
