Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Zašto me, dovraga, ne ostaviš na miru

Kratka priča 'Ranko Marinković' zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
02. rujna 2017. u 10:03 11 komentara 914 prikaza

To sam jutro zapalio prvi džoint i nazvao drugu bivšu ženu. Kad god se napušim, miroljubiv sam kao Iran. Nije se javljala pa sam nazvao onu drugu, odnosno prvu bivšu ženu.

Kratka priča Ćaća

– Je l’ onaj idiot od tvog muža pored tebe?

– Nije, radi. Zašto?

– Navratio bih malo da se mazimo.

– Ništa novo – rekla je – jesi našao posao ili i dalje samo ločeš i maltretiraš jadnice?

– Pa i s tobom sam bio.

– Ne moraš me podsjećati na pogreške iz mladosti.

– Oprosti, neću. Mogu doći ?

– E, jesi jadnik! Što ću s tobom…

Na vratima se, u tom prijelomnom času, oglasilo zvono na vratima. Tko je sad u sto lijepih materina, pomislio sam živčano.

– Netko ti zvoni – čuo sam bivšu kako s olakšanjem diše.

– Nek’ zvoni... Odustat će, uvijek odustanu. Onda, mogu li doći?

Opet zvono. Ovaj je put netko herojski legao na njega. Kao da opći s njim.

– Idi, otvori vrata. Vidiš da ne odustaje.

– Odustat će.

– Neće!

Znao sam da sam upao u začarani krug, njena riječ uvijek mora biti zadnja. Posegao sam za psihologijom.

– Ako mu otvorim, onda mogu do tebe?

– Možeš, samo otvori ta prokleta vrata.

– Pazi što si rekla, nemoj poslije da mi kažeš kako nisi tako mislila…

– Otvori više!

– Dobro, idem. Ti se za to vrijeme skini i čekaj me. Bit ću brz kao HŽ.

kratka priča Starost

Zatrčao sam se do ulaznih vrata i u isti se čas sjetio da sam samo u prljavim boksericama. No, to me nije spriječilo da širom otvorim vrata i izbacim glavu van.

Jednom rukom pridržavajući se za fasadu zgrade, a drugom stišćući zvonce, stajao je golobradi mladić s ogromnim podočnjacima koji su mu visjeli gotovo do pupka. Oči su mu bile zagasito crvene kao da se tri dana i tri noći nije trijeznio. Na svoju visinu od 190-ak centimetara jedva da je imao 50 kilograma.

– Debilu jedan retardirani, makni taj prst sa zvona ili ću ti ga odgristi – dreknuo sam.

– Jesi ti Roklicer? Robert Roklicer?

– Što tebe boli ona stvar tko sam ja?

– Ja sam Čarli.

– I, Čarli, koji moj mi dosađuješ? Došao si promotivno oprati kupaonu?

– Čarli Kukić. Sin Tanje Kukić. Sjećaš se Tanje?

– Zar bih trebao?

– Bili ste u vezi.

– Pa što onda ako sam i bio? Nije me valjda zarazila HIV-om?

– Možda si ti nju, ona tebe nije sigurno nije. Umrla je od raka.

– E, za to me ne možeš okriviti. Rak nije spolno prenosiv, koliko znam.

– Ni ne krivim te.

– Pa što me onda ne ostaviš na miru? Da možda nećeš da joj još i na sprovod…

Milko Valent: Sprovod Milko Valent Sprovod

Prekinuo me je: – Samo sam htio vidjeti kako izgledaš… A za sprovod se ne brini, obavljen je još u prošli petak.

– Čuj, mali, ako sam ti spavao sa starom, sama je to htjela. Ne možeš mene zato kriviti. A i ti bi trebao nešto pod hitno baciti pod sebe, vidi se samo kako izgledaš.

Jadničak se s mukom okrenuo i nestao. Palo mi je na pamet da mu još nešto uvredljivo izgovorim, ali sam samo uvukao još dva dima i ostatak bacio susjedu u cvijeće. Namjestio sam bokserice i zatvorio vrata.

Malo sam se muvao po sobi da bih se sljedećeg trenutka našao u kupaoni pod tušem. Razmišljao sam o svojoj prvoj ženi i posve prepustio mašti. Kad opet zvono na vratima.

– Marš, rekao sam ti da se gubiš! – dreknuo sam iz petnih žila, ali zvonce je i dalje radilo svoje. Izišao sam iz kade i mokar kao štakor, gol kao u majke rođene, svom silinom otvorio ulazna vrata. Pred vratima je stajala Andreja, 28-godišnja studentica, i moja prva susjeda. Skenirala me je od nožnog palca do vrha nosa, potom to ponovila još jednom. Malo se zaustavila kod mojih prepona, ali je brže-bolje povukla pogled u pravcu mojih nozdrva.

– Onaj lik što je bio kod tebe, srušio se niz stepenice – rekla je.

– I što… da mu ja sad dam umjetno disanje?

– Nazvala sam hitnu i policiju…

Izbezumio sam se: – Policiju? Koji si vrag zvala policiju?

– Mali je nafiksan.

– Pa nije se fiksao kod mene…

– Ništa ja ne znam. Eno ga leži tamo i stalno ponavlja da je bio kod tebe.

– E, koje sam ja sreće! Sad moram sakriti onu travu koju sam jučer kupio od Zokija. Murija će mi pretrest stan, garant. Koji ušljivi narkoman, majku mu drogerašku, mene ide prozivati, mene? Bubrege ću mu na živo izvaditi, stare mi!

– Obuci se prije. Ona stvar ti lamata amo-tamo dok pričaš.

Okrenula se i otišla. Onako gologuz, zatvorio sam vrata i pohitao u spavaću sobu. S mene se još cijedila prljava voda dok sam otvarao fijoku u kojoj krijem travu. Iznio sam vrećicu na balkon i zakopao je u neki grm.

– Sunčaš se? – čuo sam glas negdje ispod svojih stopala. Bio je to Miki koji živi na katu ispod.

– Ma jok, kosim travu!

– A da to radiš odjeven?

– Ovako mi je lakše…

– E, jesi retardiran! – rekao je i zatvorio prozor.

Kratka priča Fatalni Happy End

Vidjet ćeš ti tko je retardiran, pomislio sam. Ponovno sam otkopao vrećicu, izvadio manji dio i zakopao onaj vreći grumen. Onaj manji odnio sam u kuhinju te stavio u prozirni najlon. Odjenuo sam se na brzinu i spustio kat niže sa svojim paketićem trave. Kod Mikija je, ispred vrata, raslo gotovo identično cvijeće – koje ja, baš kao i kod mojih ulaznih vrata, nazivam grmljem. Ubacio sam taj najlon s travom u njegovo žbunje i brže-bolje otrčao do haustora. Tamo je već bila policija i hitna. Malog nisam nigdje vidio.

– Što se to ovdje događa? – pitao sam prvog glavatog murjaka.

Glavati se policajac okrenuo i odmjerio me baš kao Andreja prije nekoliko minuta.

– Vaše ime?

– Robert Roklicer.

– Mali je bio kod vas?

– Koji mali? Onaj narkoman?

– Da, u kolima je hitne pomoći. Što je tražio kod vas?

– Nije mene, nekog dilera je ganjao. A kreten je pogriješio kat.

– Kako se zove taj lik?

– Mislim da ga zovu Miki.

Glavonja se okrenuo drugom murjaku i nešto mu rekao. Taj drugi otrčao je kod nekog mršavog tipa u civilu kojemu je pištolj virio iz hlača. Primijetio sam da mu pištolj pristaje kao piletu sisa. Žgoljavi mi je prišao s noge na nogu, klateći se kao John Wayne.

– Rekli ste da se onaj diler zove, kako, Miki?

– Nisam ja rekao da je on diler, samo da je mali tražio Mikija i neku travu, to je sve što znam.

– Gdje stanuje?

– Prvi kat, stan 4. Uvijek nešto čeprka po cvijeću ispred svojih vrata… ali ako je diler, a to ja ne tvrdim, onda sigurno tamo buksa travu.

Žgoljavi je digao ruku prema jednom uniformiranom murjaku i prstom mu pokazao da pozove još dva policajca. Potom ih je udaljio od mene i nešto u bradu mrmljao dok su ova dvojica kimala glavom kao da nekog kurca razumiju. Potom su razjarene snage MUP-a uletjele u moj haustor, a iz kola hitne pomoći izišla je zgodna medicinska sestra. Odmah sam se iskezio:

– Oprostite, sestro, nešto me steže tu dole pa…

– Doktor je s onim mladićem.

– Možete i vi pogledati.

– Gdje? Što?

Neki kreten u bijelome provirio je iz kola. Izderao se na sav glas:

– Pronađite Roklicera!

– Tko ga treba? – upitao sam.

– Onaj mladić! – zaurlao je i pokazao prstom na utrobu vozila hitne pomoći.

– Onaj narkić? Recite mu da se Roklicer odselio u Teksas.

– Nađite ga odmah. Mali pada u komu i hoće s tatom razgovarati.

– Pa što će mu Roklicer?

– On mu je tata, idiote!

kratka priča TIHOMIR MRAOVIĆ Marijino rođenje

Mislim da su mi tog momenta posijedjele dlake na testisima.

Razularene snage MUP-a izvodile su Mikija iz haustora, dok je jedan golobradi policajac pobjedonosno držao vrećicu trave koju sam netom prije podmetnuo u Mikijevo žbunje. Miki se otimao, vrištao, lio suze kao na vlastitom sprovodu i kleo se u boga i domovinu da on ne dila drogu. Ali nije mu pomoglo. Kao što ni meni nitko nije mogao pomoći kad sam se sjetio nekoliko provedenih noći, prije puno godina, kada sam bio s Tanjom Kukić. A sada me čekao jedan narkoman u kolima hitne pomoći koji me je, moram priznati, malo podsjećao na grijehe iz mladosti. Što će mi se sve još nakalemiti kad ostarim, pomislio sam, i otišao u prvu birtiju.

O autoru

Robert Roklicer rođen je 1970. u Vukovaru. Studirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (odsjek Dramaturgije). Pisac je, scenarist, urednik, glumac (na TV-u i filmu) te dramaturg. Objavljeno mu je 11 samostalnih knjiga: “Underground”, “O čemu pričaš”, “Pivo ne ostavlja mrlje od kave”, “Tamo gdje si ti, nema paukova”, “Bez detalja, molim”, “Nebo nek’ je i dalje samo nebo”, “Žene, luđaci i malo dobrih pedera”, “Oprosti, a i ne moraš”, “Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna”, „Apsolutno siguran“ te “Kako se ubiti”, koja je prevedena i objavljena u Srbiji u izdavačkoj kući Draganić.

S poezijom i prozom zastupljen je u više antologija, panorama i zbornika u zemlji i inozemstvu. U prepjevu Grzegorza Latuszynskog pjesme su mu uvrštene i u Poljskoj (Antologija hrvatskog pjesništva XX. stoljeća, pod naslovom “W skvarze slonca, w chlodzie nocy”, u varšavskoj nakladničkoj kući Agawa), a pojedine priče u Ukrajini, Srbiji, Sloveniji, Njemačkoj... Među ostalim dobio je više priznanja i nagrada za svoj književno-stvaralački rad. Od 2008. predsjednik je i voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije.

Kratka priča Kratka priča Bela ćao kratka priča KRATKA PRIČA Lunapark kratka priča Početi živjeti

 

VIP izdvaja za Vas

  • goran2hr:

    Priča je nešto bolja od ostalih, ovdje ponuđenih.

  • stari_mačak:

    Ovako to izgleda kad netko silom želi biti mješavina Millera i Bukowskog, ali rečenice tipa: "Na vratima se, u tom prijelomnom času, oglasilo zvono na vratima." to ne dozvoljavaju. Drugo i još važnije, autor koji je inače hrabar u svojoj ... prikaži još! poeziji i prozi ovdje je pokazao da ipak nema testise (muda) nego je strašljivo odustao (pičkasto) od onoga što tekstu daje uvjerljivost govora ulice i junaka kojemu je svejedno (živo mu se jebe) što se oko njega događa. Spominjanje "lijepe materine", "općenja" ili "one stvari" umjesto pravih izraza je kukavičluk i strah da to konzervativni Večernji list ne bi objavio i to je za jednog književnika jadno. Govori to i o neiskrenosti onoga što se i o čemu se piše i jednostavno je nevjerodostojno, neuvjerljivo. A sama priča? Pa, kad je mladić od 50 (slovima: pedeset) kilograma rekao tko je odmah sam znao da je sin našeg glavnog junaka u gaćama. Poruka? Nema poruke, ovo je samo dijalog možda nekog većeg teksta, ali zato ja imam poruku za autora: Robi, jebeš pisca koji podilazi i nema muda napisati ono što želi.