Na dan sprovoda baka Elvira pomogla je iscrpljenoj Mateji da se okupa i odjene, a zatim su se odvezle taksijem do groblja. Budući da su došle sat prije početka sprovoda, Mateja je poželjela popiti kavu i popušiti cigaretu prije nego odu do kapelice. Otišle su u kafić nasuprot cvjećarnici, naručile kavu i sjele za stol. Mateja je pušila, pijuckajući kavu prazna pogleda. Uskoro je u kafić ušla njena majka Vera. Bila je odjevena u elegantnu crninu. Ugledavši ih, prišla je stolu i zaustila da će nešto reći.
– Ni riječi! Sve smo rekli – prosiktala je Mateja bijesno.
– Ali, Mateja, htjela sam ti samo izraziti…
– Odjebi, kurvo! – Mateja je povisila ton. – Odmah! Makni se! Nakon sprovoda zauvijek se izgubi iz mog života! Udalji se odmah i od ovog stola, kurvo jedna! Nemoj me prisiljavati da prije sprovoda napravim neko sranje, podla droljo! Elvira je šutke kršila ruke znajući da ne može ništa učiniti, jer je u nemogućoj situaciji između posrnule kćeri i bijesne, ožalošćene unuke. Vera zatomi želju da nasrne na Mateju pa ode do šanka i naruči gorki pelinkovac. Shvatila je da Mateja misli ozbiljno, da je u depresiji i da joj je teško. Ali svima nam je teško, zar nije?! Otkud je ona mogla znati da će se Slavko ubiti? A da je i znala, ne bi ništa mogla učiniti jer je sve ovo s ljubavnikom Nikolom i njom jače od nje, jače od svega.
Na sprovod je došlo nekoliko stotina ljudi. Velika dvorana za ispraćaj bila je dupkom puna. Profesor Slavko bio je toliko omiljen u školi, i među kolegama i među učenicima, da je ravnateljica škole zbog njegova sprovoda taj dan proglasila danom žalosti za cijelu školu. Došli su svi, i ravnateljica i svi Slavkovi kolegice i kolege, kao i svi učenici kojima je Slavko ove godine predavao fiziku. Došli su i brojni bivši Slavkovi učenici prethodnih generacija, mnogi od njih sad već obiteljski ljudi ranih srednjih godina kojima je Slavko predavao fiziku još prije dvadeset godina na početku svoje profesorske karijere. Došli su i mnogi Slavkovi prijatelji, znanci i kolege iz osnovnoškolskih, srednjoškolskih i studentskih dana.
Sprovod s velikim brojem ožalošćenih kakav se rijetko kad zbiva u slučaju smrti srednjoškolskog profesora, pa makar on bio i profesor čuvene gimnazije, započeo je na vrijeme. Veliki tužni skup bio je uistinu tužan. Nije bilo inače uobičajenih pozdravljanja bivših učenika koji se već odavno nisu vidjeli, a tiha došaptavanja odnosila su se uglavnom na Slavkove vrline, i na one koje je imao kao čovjek i na one koje je imao kao profesor. Uistinu je teško razdvojiti njegove vrline na područja osobe i struke jer su bile neodvojive, što je sve rjeđa pojava u ovo doba sve snažnije prosječnosti. Mateja i Elvira stajale su uz odar na kojemu je bio lijes prekriven tamnom tkaninom. Na lijes su bila položena tri vijenca, Matejin, Elvirin i onaj koji je škola dala napraviti, a na prednjoj strani lijesa bio je naslonjen drveni križ na kojemu je crnim slovima pisalo Slavkovo ime i prezime s brojem godina koje je doživio i datumom smrti. Vera je morala ostati “nevidljiva”, doslovno se morala sakriti u masi ožalošćenih, i to negdje u zadnjem redu dvorane. Svi su pročitali u novinama i na društvenim mrežama uzrok Slavkove smrti, naime to da je počinio samoubojstvo zbog toga što je Vera i njega i obitelj bezobzirno napustila zbog ljubavnika.
U grobnoj tišini Velike dvorane za ispraćaj svi okupljeni gledali su u smjeru lijesa čekajući početak ceremonije. Istupila je elegantna starija žena, ravnateljica gimnazije, i održala nadgrobni govor pokojnome kolegi i, kako je naglasila, istinskom čovjeku i pravome gospodinu Slavku Puršiću. Rekla je da ove riječi izgovara u svoje ime kao njegova dugogodišnja kolegica i prijateljica, ali i u ime škole u kojoj je Slavko radio više od dva desetljeća, sve do dana svoje prijevremene tragične smrti. Ravnateljica je govorila mirnim glasom punim nehinjena suosjećanja. Naglasila je, između ostalog, da ona, kao profesorica pred mirovinom, može posvjedočiti da u svom dugom radnom vijeku još nije srela čovjeka posvećenog toliko svojem radu, svojem predmetu i svojim učenicima kao što je to bio profesor Puršić. Na kraju je dodala da je ona duboko uvjerena da je njihov kolega Slavko u slavnoj tradiciji njihove uvažene i poznate škole bio najbolji profesor fizike od njena utemeljenja, a o čemu svjedoče i brojne nagrade koje je primio za svoj rad. Nadahnut nadgrobni govor ravnateljica je završila riječima: “Neka ti je vječna slava i hvala! Hvala ti na svemu, dragi naš Slavko!” Cijela dvorana tiho je plakala, otvoreno i bez srama, a samo su rijetki maramicom brisali suze. Baka Elvira pridržavala je zamalo obeznanjenu Mateju.
Slijedio je katolički obred posljednjeg ispraćaja. Svećenik dostojanstvena držanja, čovjek zrele dobi, po svemu sudeći potaknut nastupom ravnateljice, dao si je truda da sa što manje mlakosti i rutine izvede ono što je već desetljećima takoreći napamet radio. I zaista je uspio u tome. Čak je i škropljenje lijesa svetom vodicom izvodio življim i čvršćim kretnjama nego inače. I u onim svima dobro poznatim rečenicama (“Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!”, “Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni!” i “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!”) dalo se osjetiti u mirnom treptavom svećenikovu glasu da je on doista spoznao ljudsku sudbinu, prolaznost, koja se prema njihovoj katoličkoj vjeri zbiva prije spasonosnog i sveopćeg uskrsnuća, pa je to isto, prolaznost, gotovo opipljivo oćutio i svaki pojedinac velikog ožalošćenog skupa. Dirnuta nadgrobnim govorom ravnateljice gimnazije, a sad i ganuta vjerskom energijom svećenika, cijela dvorana na kraju je zajedno s njim glasno i svečano molila Očenaš. Nije bilo uobičajenog mrmljanja i nerazgovijetnog mumljanja. Molitva se snažno, zvonko i dostojanstveno rasprostirala dvoranom. Nakon molitve slijedila je snimljena glazba ispraćaja, koja je u standardnoj ponudi krematorija, dok se odar s lijesom polagano spuštao u svojevrsno propadalište, u onu, metaforički i doslovno rečeno, veliku rupu bez dna kroz koju svakodnevno uz tihu klasičnu glazbu propadaju i nestaju beživotna, impersonalna mrtva tijela koja su još samo prije nekoliko dana imala svoj posve osobni, individualni privatni život, što znači postojanje. Kad je glazba prestala, a odar nečujno dotaknuo dno propadališta, u potpunoj tišini Mateja i Elvira uzele su po prstohvat ružinih latica iz plitice, bacile ih u rupu na lijes i prekrižile se, a zatim su i svi učinili to isto prolazeći u povorci pokraj njih dvije. No zbog velikoga broja ožalošćenih ljudi negdje na sredini pogrebne povorke ponestalo je cvjetnih latica pa su preostali prolazeći lagano uz sudbinsku rupu, u kojoj će i svi oni na kraju završiti, napravili samo znak križa nad njom i zatim se prekrižili.
Nakon očeva sprovoda Mateja se nije pojavljivala na fakultetu. Svakoga jutra odlazila je na Mirogoj u Gaj urni. Idući prema mjestu gdje je posljednje tatino počivalište, prolazila je pokraj ružičnjaka Sunčana staza, mjesta koje služi za prosipanje pepela pokojnika koji su to poželjeli prije smrti. Kad bi stigla do grobne kasete s urnom u kojoj je pepeo njezina oca, dugo bi stajala uz kasetu i prisjećala se svih njihovih razgovora koje je uspjela zapamtiti. Prisjećajući se tih razgovora, bolje rečeno odlomaka razgovora, tiho je naglas razgovarala s tatom gledajući u grobnu kasetu; zapravo, izgovarala je i njegove i svoje rečenice. Od sasvim izvjesnog ludila spasila ju je Agata. Zabrinuta zbog toga što Mateja već danima ne dolazi na fakultet i ne odgovara na mailove te ima isključen mobitel, otišla je u agenciju njenoj baki koja je također bila jako zabrinuta za unuku. Kad je saznala od Elvire da Mateja svakog jutra odlazi na groblje, i to prilično rano, dočekala ju je sljedeći dan ispred glavnog ulaza u krematorij. Agata je zagrlila prijateljicu i nakon kratkog posjeta posljednjem počivalištu Slavka Puršića, kojega je i ona voljela kao, uostalom, i svi ostali, odvela ju je kući i ostala s njom cijeli dan i cijelu noć, sve do jutra. Prisilila je Mateju da počne dolaziti na predavanja. Do proljeća, uz neprekidnu Agatinu pomoć, Mateja se smirila. Svu svoju energiju usmjerila je na preostale ispite. Učeći, tu i tamo pogledala bi na fotografiji drago, vedro tatino lice, i izgovorila svoju magičnu rečenicu koja joj je pomagala da svlada i najteže ispite: “Tata, ne boj se, tvoja Mateja je i dalje najbolja studentica na faksu.” I bila je. Prosjek ocjena 5. Odmah iza nje Agata s 4,8.
Iskreno, dragi Milko, od starog književnog mačka očekivao sam puno više, ali dobro. Čovjek se vremenom umori i lijepo je prepustiti natjecanje mlađima. Ipak, moram napomenuti da je samoubojstvo u katoličanstvu smrtni grijeh i da svećenici ne ispraćaju samoubojice na onaj svijet, kako je to lijepo u ovoj priči opisano, ne sudjeluju. I to je stari mačak trebao znati pa sad ostaje u pitanje zraku je li to samo glup previd dostojan kakvog početnika amatera ili možda neka poruka... Bit će da je ovo drugo, u nas je danas sve nakazno pa bi onda bilo normalno da i svećenici čine protivno učenju Svete knjige Biblije. A priča? Kao što sam i napisao, ništa posebno, očigledan je zamor materijala pa se čini da je i ovo iskopano iz neke debele arhive starih neperspektivnih neobjavljenih priča...