Kad bih trebao opisati svoju mamu, duhovno i osjećajno, to zacijelo ne bih uspio u potpunosti, a da ne upadnem u teškoće izražavanja, i sve što bih rekao bilo bi malo. Naše mame su svjetski i svemirski fenomeni i njima je dragi Bog namijenio ulogu da beskrajno vole svoju djecu i da budu od njih beskrajno voljene. Nebrojeni su primjeri iz života, kako se mame brinu, bore i žrtvuju za svoju djecu. Mislim da je za svako ljudsko biće njegova mama najdragocjenija i najvoljenija osoba na svijetu. No mnogo puta toga nismo dovoljno svjesni ili nam nešto drugo odvrati pažnju.
Kako li je teško majkama kad se sa svojom djecom nađu u raznim neprilikama, siromaštvu i pogibeljima, a naročito za vrijeme kriza, ratova i sličnih nedaća te kad svojoj djeci ne mogu pružiti ono za osnovne potrebe. To ostavlja trajne utiske i sjećanja.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio sam dijete i išao u pučku školu. Mi smo bili prigradska sirotinja, a svu brigu o porodici morala je preuzeti moja majka jer je otac bio regrutiran u domobrane. Majka je imala na brizi mene od sedam godina, dvije sestre, od deset i jedanaest godina, i jednu staru baku. Živjeli smo od toga što je moja mama radila kao služavka kod imućne familije, a ljeti kao nadničarka na teškim poljskim radovima. Sva je sreća što smo uz kuću imali i vrt koji nas je spašavao od gladi. Ja sam imao jedan povremeni basnoslovni izvor klope kod svoje susjede koja se bavila poljoprivredom, a imali su u štali dva konja, ždrijebe, kravu i telčića. Kad se u štali nagomilalo puno izmeta od stoke, susjeda bi pozvala mene da to očistim i sredim, a na koncu bih za to dobio veliku šnitu kruha, namazanog svinjskom mašću, a ponekad bi to malo i posolila. To je za mene bilo kao grand prix.
Kako li je bilo teško mojoj majci kada bih je ja za vrijeme ručka pitao: “Mama, ja bih još malo!”, a ona bi mi znala odgovoriti: “Dobio si svoje! I drugi moraju dobiti svoj dio!”
Tog ljeta Gospodnjeg 1942. majka je radila kao žetelica s jednim susjedom, Jankecom, koji zbog svojih 66 godina nije bio regrutiran u vojsku, ali je bio jak i zdrav. On je kosio, a majka je za njim kupila pokošeno žito, sa srpom u naručaj, pa onda slagala za snopove, na položene vezače. Poslije su zajedno s tim vezačima, koji su bili prethodno napravljeni i zasukani od žitnih stabljika, vezivali snopove žita te ih slagali u kupove, krstove, po desetak snopova, na prikladnom razmaku. To se sve radilo po žarkom suncu, s predahom i odmorom za ručak i pred kraj rada. Katkad bi se dragi Bog smilovao i poslao im vjetrić ili oblačić koji bi malo zakrilio sunce. Radilo se od četiri sata ujutro do devet sati navečer. Kosili su žito na prostranom polju kod salaša Ferdinandovac, koji je bio udaljen kilometar od zadnjih đakovačkih kuća prema Osijeku.
Meni je krulilo u želudcu i umislio sam da je majka uzela možda veću količinu jela i da joj je nešto ostalo, što ne može pojesti, a što bi meni dobro došlo i pasalo. Vidio sam da je ponijela crnog kruha, kuhanih jaja, narezanog špeka, crvenog luka i bocu kiselog mlijeka. I odlučih se, premda je to daleko, da idem provjeriti, je li majci nešto jela preostalo. Pronašao sam nju i Jankeca kako kose žito i uputio se k njima. Jankec me prvi spazio i rekao mami: “Gle, tvoj dečec je došel.” On je porijeklom bio Zagorac. Mama me je upitala: “Što si došao?” Ja sam joj šaptom rekao: “Došao sam da vidim je li ti nešto preostalo od jela.” Mama me pogladila po glavi i rekla: “Da, nešto je ostalo! Idi tamo u onu kolibicu od snoplja pa ćeš naći zamotano u krpi!” Ostalo je još jedno kuhano jaje, malo crnog kruha, koji se već dosta stvrdnuo, i malo špeka. Zatim sam iz opletene demižonke natočio u šolju vode i dobro se napio. Pošto je u demižonki ostalo još malo vode na dnu, ja sam uzeo demižonku i uputio se na salaš natočiti vodu pa sam se išao javiti mami i Jankecu. “O, viš kak je tvoj dečec dobro došel, da ne moramo mi gubiti vrijeme za vodu!”, reče Jankec. Prije negoli je sunce zašlo, svi skupa smo na kola nakrcali visoki kup snoplja žita, da ga usput odvezemo na gumno, gdje će se žito vršiti. Ja i mama smo se morali popeti na vrh snoplja, a Jankec je tjerao dva konja koja su vukla ta kola. Mi smo se na vrhu snoplja jako ljuljali jer je poljski put bio jako neravan pa smo ja i mama morali leći poprijeko, da ne bismo ispali. Ležao sam na leđima i gledao kako je puni mjesec već sjajio na nebu i davao dobru svjetlost. I skoro sam zaspao. Odjednom, lijevi kotači kola upali su u neki jarak i voz se prevrnuo. Ja i mama pali smo na neku svježu oranicu. Mama se dočekala na noge, a ja sam pri padu razbio glavom veliku grudu zemlje. Samo se rasprsnula. Onda smo morali opet okrenuti kola i opet nakrcati snoplje, pa smo kući stigli oko pola noći. Meni je od pada još malo zujalo u glavi.
Sutradan je bila nedjelja, a u to doba nedjelja je bila strogo neradni dan, osim poslova koji se ne mogu izbjeći. Ljudi su se nedjeljom oblačili u svečana odijela, išli u crkvu na misu te posjećivali ili primali rodbinu i prijatelje. Kao i svake nedjelje, k nama su došle teta Mara i teta Kata. Mama je iznijela stol i stolice na dvorište, u hlad ispod oraha, pa je poslužila tete čajem i domaćim keksima, pa su tako čavrljale o svemu i svačemu. Njih je poslužila na jednom manjem stoliću, a na velikom je ona počela peglati rublje. Ja sam volio prisluškivati te razgovore pa sam u jednom kutku dvorišta, tobože nezainteresirano, nožićem pravio sviralu od neke šibe. U jednom momentu tete su upitale mamu kako ide kosidba žita te kako može, tako mršava, to izdržati? “Moram”, rekla je mama, “jer tako najbolje zaradim. Dok mogu!” Tete su joj rekle da mora više jesti jer je jako mršava. Mama im je odgovorila: “Iscrpi me taj rad po velikoj vrućini, pijem puno vode.” Onda je dometnula: “Jučer sam imala pomagača da pojedem sve što sam ponijela. Zamislite, moj Braco je dopješačio do mene u polju i pitao me da li mi je ostalo nešto od ručka. Ja sam nešto od jela pustila da na kraju rada, kad sam najgladnija, nešto gricnem, ali, eto, pojavio se pomagač.” – Tete su rekle: “Siromah mali, sigurno je bio jako gladan! Da je došao do nas, mi bismo mu dale krišku namazanog kruha…” Mama reče: “Znate da je on jako stidljiv i da on zbog toga ne bi došao k vama!” Kad sam sve to čuo, mene je uhvatio veliki stid i velika žalost što sam majci pojeo zalogaj koji je ona priželjkivala, radovala mu se i trebala ga na koncu rada, na putu prema kući. Došlo mi je jako teško pa sam odjurio u vrt, zaplakao i sakrio se ispod krupnih listova duguljaste bundeve. Da se sakrijem od svih i svega. Nikad to neću zaboraviti, ali to nikad nisam rekao mami. Sad mi je lakše, kad sam se ispovjedio. Makar poslije mnogo godina.
Moja mama sad je na nebu, promatra me i uz mene je pa ja dižem pogled prema nebu i upućujem joj vapaj: “Mama, oprosti!”•
Kad se ne bi spominjalo razdoblje 1942. ovaj tekst bi danas možda, ali možda mogao ući u prvih pet osnovnoškolskih uradaka na temu: "Draga mama, tvoj sin je gladan". Dobra književnost (to sam već ovdje nekoliko puta napisao), za razliku od filma ne trpi slatkastu patetiku. Srećom, ovo nije kratka priča, samo je fragment sjećanja izražen u eseju, a tu je sve dozvoljeno. Ivane, bavite se arhitekturom, a pišite iz hobija - za sebe.