Lucidno nevrijeme imalo je pomno osmišljen plan. Prvo će početi sijevati munje s jednog brijega na drugi, potom će proparati nebo iznad seoskih kućica gromovima kakve ti patetični jalnuši još nisu čuli. Onda će se sve zacrniti kao strašna slika, a od tog osjećaja visećeg straha počet će rzati konji u štalama. Onda... onda slijedi tutnjava kiše, bestidno će tući po svemu što stigne. I tek tada će ova simfonija biti sve jača i bogatija, jer će uzimati sve elemente ove apokalipse odjednom.
Ali, i Barbara Fiolić je imala osmišljen plan. Unatoč munjama na susjednom brijegu koje su povremeno dolazile i do njezine kuće, odlučila je obuti gumene čizme, staviti rubac na glavu, ogrnuti se vunenom maramom i reći onom štakoru Vladeku Fučeku kaj ga ide.
Kako je grabila put njegova brijega, odjednom je čula zvuk, konji su rzali, nebo je bilo gotovo crno, a taj zvuk koji je čula zapravo je, sada je to osjetila, ulazio u nju samu sve dok nije pala na mokru travu.
Tu je ostala ležati, a zvuk je nekako iz nje iskočio, pa preskočivši grm ušao u stari hrast koji je u trenutku spržio. Ležala je Barbara na zemlji, tek dvadesetak metara od Fučekovog kućnog praga. Prvo je netko provirio kroz maleni prozor, pa se vidjela marama na ženskoj glavi, a onda i čitava Kata koja je hitala do Barbare.
– Joj, ljudi, pomagajte! – narikala je Kata, a gromovi i munje odjednom su stali. I kiša je padala sve slabije i slabije.
Izašao je sad iz kuće i Vladimir Fuček pa se smiješnim hodom dogegao do svoje zakonite Kate i do Barbare koja je ležala.
– Kaj je bilo?! – pitao je glasno premda mu je bilo jasno da je grom udario u Barbaru i spržio njegov hrast.
– Je živa? – pita opet.
– A kaj ja znam – Kata joj glavu rukama podiže i onda je ispusti iz straha, jer je ugledala ledenoplavi Barbarin pogled koji je odjednom izašao ispod kapaka.
– O, živa je, živa! – sad se Kata veseli.
– Fala svemu na nebesima – domeće Fuček.
Kata ga oštro pogleda: – Kakve to bedastoće govoriš, pa grom s nebesa ju je gotovo i ubil!
– Ali su je nebesa i spasila! – križa se Fuček.
Uskoro su iz svoje kuće izmigoljili i Marecovi, muž, žena, stari djed Marec, mršava Luca i dječačić Lovrek.
Okupili se oko Barbare koja je još na tlu, samo što je sad gledala. Odjednom se pridigla sama u sjedeći položaj, pa uperi prst u Vladu Fučeka i veli:
– Ti, pokvareni štetnik, ti si svom bratu zemlu otel, a on se je jadan zbog toga ubil.
A i meni si štel gorice kiselinom spalit, al ja sam te videla i pesa sam na tebe poslala, pobegal si kak tat, no stigla sam te, pa makar me skoro grom ubil.
– Kakvog brata, huda baba?! – buni se Vladek.
Potom se okrenula prema Marecovoj grupi:
– Ti, stari Marec, svoju snehu si štel u svoj krevet odvuć. Fuj!
Starac oči razrogačio, a sin ga bijesnim pogledima ošinjuje.
Uto su pristigli i Hrupekovi. Žena malena i zdepasta, a on ko letva za orehe mlatit.
– Ooooo, Hrupekovi, vi ste došli. Svoga ste sina iz doma poterali i vrata mu zaprli jer nije štel s vami varati ljude po sajmovima.
I tako je ovaj neugodni epilog jednog udara groma označio početak Barbarine vidovitosti. Od tada su svi u selu o njezinu daru sa strahom govorili.
A kad bi je sreli, počeli bi joj se dodvoravati. Susjede su sve češće na njezina vrata kucale, noseći ispod krpe vruće štrukle, makovnjače tako bogate kakve ni sebi ne bi htjele priuštiti. Muški su se od nje odmicali u crkvi, a na sajmovima su gledali da zauzmu što dalje mjesto od njezina pogleda.
Vidovita Barbara jednom je objašnjavala skupini žena:
– Kad nekog vidim, kak da mi munja kroz glavu projde i onda moram reći kaj mi na jezik navre. Ne bi ja to štela, to je viša sila.
Žene su kimale glavom, a u sebi mislile “bar da te je ta munja zakovala zauvek na brege”.
Jedne nedjelje ispred crkve stajala je i Barbara, s nekoliko žena čekajući misu. I muški su negdje malo dalje čekali uz, kako su rekli, jenoga cigaretlina. Tog dana je i bogati gazda Jakov Cvergl sa zapregom ispred crkve stao. Konje je smirio pa ženu i kćer iz kola izvukao. Na sebi je imao bundu, skupu za ono vrijeme, malo olinjalu, ali ipak tako vrijednu da si je nitko od prisutnih nije mogao ni u snu priuštiti. Kročio je tako Jakov svojim kožnim čizmama, iza njega odmah hodale su žena Ljubica i kći Jakica, i taman kad se približio ženskoj skupini, Barbara podiže svoj prst u njega i onim svojim uvodnim proročanskim tonom zavapi:
– Oooj, Jakoooveeee...
A Jakov se okrenu prema najbližem drvetu uz koji je stajao kolac za trsje pa udri po Barbari. Prvo ju je udario po onom prstu koji je u njega uperila, pa onda po marami koju je imala na glavi. Kako ju je udario po marami sa zlatnim ružama, Barbara je opet pala na zemlju kao pokošena. Ovog puta ne od udara groma, već od kolca gazde Jakova. U ovoj zatečenoj publici, na čuđenje i njih samih, začuo se u oblaku kolektivni uzdah olakšanja.
– Ne bu ona mene vređala pred svima – kazao je Jakov, a njegova se žena i kćer zabrinule nad Barbarinim stanjem pa je lagano treskaju za ramena, diraju po obrazima, ne bi li izvukle kakav znak da je žena dobro. Sad se i Jakov uzvrpoljio, nije ni njemu svejedno. Ali odjednom se začuo blagi zvuk iz Barbarina grla. Znakovi života u njoj su se javili. Svi odahnuše, kao kor u grčkoj tragediji.
I opet se Barbara pridigla, pa gleda u lica oko sebe. Čini joj se da je nekako sva lakša nego prije, kao da više nema tereta na svom vratu i plećima, lagana je kao perce i osjeća da bi se mogla u tren oka na noge podići. Pa to i učini. Svi se blago začudiše. Opet, zvuk kolektivnog čuđenja, uuuu.
– Što je bilo? – pita Barbara gotovo veselo.
– A ti ne znaš što je bilo? – pita gazda Jakov, moglo bi se reći u ime svih pred crkvom, i župnikom koji se pridružio.
– Ne sjećaš se da si svoj pogani prst u mene uperila i svojim, navodnim, vidovitim moćima štela me ocrnit pred ljudima i pred crkvom – veli ljutiti Jakov, a okolina odobrava.
– Ma nemam ja blagog pojma, gazda Jakov, kaj vi pripovedate, kakav prst, kakve moći vidovite, Bože sačuvaj – križa se Barbara.
– Pa ti ne znaš kaj si ti ljudima po selu govorila, ti si svima bukvice čitala, najsramotnije stvari si o njima pripovedala i to si pravdala svojom vidovitošću koja ti se pojavila kad te grom pogodil, ti ne znaš, ti se ne sećaš? – pita Fučekica, onako sa strane.
– O, Blažena Djevice Marijo, pomozi meni jadnoj, nemam pojma, Kata, ja se nikaj ne sećam – govori Barbara uvjerljivo.
– Ti si sve nas na stup srama prikovala – domeće svadljivo Marekica, a Hrupekovi potvrđuju.
– Joj, ljudi, dobri ljudi, dajte mi oprostite, ak sam kaj i rekla, ja nisam bila pri sebi – pravda se i dalje Barbara.
– Čujte, ljudi, ja joj verujem, ženska morebiti nije znala – govori Vladek Fuček.
– A kolac ju je dozvao pameti – već se i smije gazda Jakov, kao da se radilo zapravo o nekom nesporazumu u kojem je neka jadna glupa ženska pričala gluposti i sad kad se pokajala trebalo bi joj oprostiti i sve zaboraviti. Smiju se i drugi. Smije se i Barbara samoj sebi, pa svi kao najbolji prijatelji ulaze u crkvu. I župnik započne svoju propovijed, a pastva s olakšanjem ove nedjelje utone u duhovni mir.
Jako mi se svidio početak ove priče, ideja je isto jako dobra. Ali, fali mesa. Nakon glavnog događaja slijedi samo šturi opis promjena koje slijede. Da je bar stavljen kakav zanimljiv primjer umjesto što odmah preskočimo sve to na sam kraj, koji je pomalo razočaravajuć, ali bar donosi nekakvu poantu pa može proći.