Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Ostaviti zrak drugima

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
21. prosinca 2020. u 11:08 4 komentara 415 prikaza

Još samo 20, još 10 koraka do zgrade, bježim od susreta s njom… Noge me nose: kao ‘91., ‘92., ‘93., pomislih.

KRATKA PRIČA Vrata u hodnik (dokumentarna priča)

Moj otac preminuo je prije trinaest mjeseci, mati prije jedanaest i pol. Ne znam je li otišla zato što je nesvjesno htjela za njim ili zato što joj je bilo dosta samoće bez muža. Tijelo je uslišilo njezinu želju, kakva god bila. Desetak dana ranije, a par uoči Božića požalila se u telefonskom razgovoru na usamljenost i nemogućnost razgovaranja. Znam da osoba njezina uma nije znala što bi s odzvanjanjem vlastitih misli i s tajcem u prostoru koji je s tatom čitavoga svoga odraslog vijeka dijelila i punila riječima: u dijalozima i monolozima, u brizi za nj, najčešće posve zanemarujući sebe. Mnogi koji su moje roditelje poznavali popratili su njihovo preminuće, koje se, eto, zbilo u kratkom vremenskom razmaku, suhim komentarom o „sreći u nesreći“ što je zadesila njih (a, kažu, i njihove bližnje) prije pojave ove pošasti nazvane koronavirusom. Nekoliko mjeseci po njihovu odlasku dolje na jugu, tu – u Zagrebu, u ožujku, uslijedili su šištavi nadlijetajući meteor (koji, doduše, u „vijestima“ gotovo da nisu ni spomenuli) i potres – jer... kao da strepnja i neizvjesnost prouzročeni dolaskom u ovaj zemljopisni prostor te opasne čestice paradoksalno lijepa, „krunskog“ imena nije bila dostatna nevolja pa su nam bozi dodali meteore i potrese. A i moguće je da bi nama – koji smo se proljetos pridržavali strogih tzv. antipandemijskih mjera i savjeta da ne izlazimo iz doma, ako to nije nužno – to obitavanje među četiri zida s vremenom postalo dosadno pa su nas majčica Gea i njezini tektonski poremećaji toga mrzloga nedjeljnog jutra prisilili napustiti stanove i osjetiti čari svježega zraka (s medicinskim maskama i rupcima na ustima i nosnicama) na ulici i u obližnjem parku, pa makar oni bili okuženi rečenim nevidljivim mikronskim, u zraku rasutim, čudovištem. Na „pravodobni“ odlazak svojih roditelja, o toj „sreći u nesretnim okolnostima“, nisam se u mislima imala prigodu posljednjih mjeseci često osvrtati jer slušanje vijesti s novim podacima o preminulima „od ili s koronom“ (i ujedno preciznih obrazloženja o novim znanstvenim spoznajama o toj dosad posve nepoznatoj smrtonosnoj čestici) te paničnog i munjevitog istrčavanja iz zgrade u kojoj stanujemo, s nešto novca i mobitelom u ruci, onoga ranoga jutra u ožujku nije dopuštalo da smrti svojih roditelja posvetim dostatno vremena, pozornosti, emocija.

Moj je otac umro kad mu je ponestalo zraka. Moja majka, s kojom je proveo zajedno više od šest desetljeća (gimnazijsko-razredna ljubav to bješe!) i s kojom je nekoliko dana prije preminuća obilježio 60 godina braka – otišla je na drugi svijet također zato što više nije mogla disati. Posljednja slika lica moje mame vezana je za postojanje zelene cjevčice iz ogromne bijele vertikalne boce uz bolesnički krevet u bolničkoj sobi u kojoj je samo ona tada boravila i koja je odzvanjala majčinim teškim disanjem; cjevčica joj je u nosnicama silno smetala, žuljala je i ljutila, no mati ju je sama – očigledno željna da i dalje bude tu, s nama, poslušno vraćala u nosnice kako bi nastavila disati, makar i s mukom. Činila je to graciozno, krasnim svojim dugačkim i tankim prstima na kojima su nokti bili uredno podrezani i diskretno premazani lakom nježnoružičaste boje. Uvijek je pazila na to da joj kosa, lice i nokti budu uredni i uređeni, koliko god se okolnosti (pa i u bolničkoj sobi) činile u raskoraku s njezinim strogim estetskim prohtjevima i manirima. Moja mati pazila je na dostojanstvo svoga izgleda i duha. Usto nije podnosila plitke, banalne komentare uz bolesnički krevet. Voljela je od mladih dana davati savjete o zdravlju: davna joj je želja bila studirati medicinu i završiti za liječnicu. No za njezino slanje na studij u veći grad poput Zagreba, gdje se onomad medicina jedino i mogla studirati, roditelji joj nisu nalazili sredstava ili pak nisu njezinu želju shvaćali dovoljno ozbiljnom i dobrodošlom (s obzirom na to da je ona bila najmlađe od osmero djece, a taj je broj usta trebalo hraniti i osigurati za daljnji život). Znala je mnogima od nas, dok bismo od nečega bolovali, davati upute – i kad smo ih htjeli i kad nismo – još od vremena kad smo mi, njezina djeca, bili malešni. A savjete je znala davati i članovima uže i šire obitelji te – do svoje kasne dobi – svojim prijateljima iz mladosti. Ponekad bismo se znali našaliti na račun njezina medicinskog a laičkog umijeća (nismo marili za njezinu davnu a neostvarivu ambiciju da postane liječnicom, što je od nas bilo djetinjasto a u stvari surovo ironiziranje njezine mladosti i bagateliziranje iskrenih te uistinu plemenitih želja), iako svjesni da je ono ponekad – u nekim segmentima – nadmašivalo prosječno znanje profesionalca. Diplomirala je ono što je jedino mogla tih godina sebi priuštiti u našemu gradu na jugu. Moja oba roditelja bili su povjesničari kojima su podaci iz prošlosti i uzročno-posljedične povezanosti između važnih zbivanja na površini ove naše kugle zemaljske, u Europi i na hrvatskom tlu – bili u malom prstu. Kao i mnoga druga znanja u humanistici.

Međutim, moji su roditelji otišli iz bolesničke sobe. Nestali su. Nestala je i njihova potreba za disanjem. Ostavili su zrak drugima na raspolaganje. Sada svaki podatak, informacija o smrti osobe „starije dobi“ koja u večernjim satima stiže do mene učas mi sasiječe dah pa se poželim rasplakati kao dijete od nemogućnosti da s njima razmijenim riječi o knjigama koje su tako živo, u velikom broju i s mladalačkim zanimanjem upijali, pa reminiscencije o njihovim studentskim danima, o iskustvu bake i djeda, o ljepoti renesansnih portreta, o operi postromantičara, o ljudskoj znatiželji koja nas – zajedno sa skrbi za bolesne i slabe te sućuti koja je mnogima strana – zapravo čini humanim stvorenjima. Ponekad je zamorno ne imati ih na dohvat očiju ili uha, biti zakinuti za glasove koji su u mladosti bili uključeni u pjevačkom zboru, a kojima su jedno drugome ili u duetu znali povremeno, pogotovu na skromnim rođendanskim proslavama, ispjevati kakvu ariju iz Verdija ili Gotovca, iskazujući tako i pod pozne svoje dane silnu i neuspavanu međusobnu privrženost.

kratka priča Kava i korona

Pa tako i jutros, u brzom koraku po povratku iz obližnje samoposluge, s vrećicama nabreklim od količine namirnica, na udaljenosti od oko stotinu metara od ulaza u moju zgradu – sijevne mi misao kako je ovo situacija nalik onoj iz ‘91. ili ‘92. ili ‘93., kad sam u jednoj ruci nosila plastičnu vrećicu s namirnicama u svoj tada podstanarski stan, a u drugoj djetešce koje sam netom pridigla iz vrtića.

Obavijesti o starijim ljudima preminulima u našim bolnicama i umirovljeničkim domovima, što posljednjih mjeseci odjekuju tek kao suhi podaci o broju godina života, kao statistika rasta ili pada broja oboljelih – odjekivanje je smrti vlastitih mi roditelja čiji je duh ostao lebdjeti u ovom zraku iz kojega im je (u posljednjim njihovim danima, a prije pojave COVID pošasti) ponestalo kisika. I obično se formulacije „sa i od korone preminulih“ pretvore u tobožnju utjehu da je njima smrt ionako trebala doći jer – riječ je o „starcima“. No osobe te dobi i njihov odlazak nisu tek broj koji nestaje uvis kao dim cigarete ponad naših glava; ono što nestaje njihovi su svjetovi koje sa sobom odnose, koje grozničavo skupljamo u mrvama na zajedničkim fotografijama, u omiljenim im knjigama koje su listali, a koje je zapečatio naš doživljaj gubitka. I nemogućnost dobivanja odgovora. Nasreću, barem pitanja možemo i dalje postavljati.

Davno, u devedesetima, dok sam hitala ulicom strahujući da me na otvorenom ne obori kakva iznenada doletjela granata ili ošine geler, otac je stajao na balkonu svojega stana u zgradi preko puta i s visine sedmoga kata pratio nas pogledom. Nikakva straha – ni trunka njegova! – nije osjećao, samo potrebu da mene i svoje unuče, koje mi je bilo u naručju, motri dok ne zađemo u navodnu sigurnost svoga „portuna“, ulaza u zgradu i dok ne umaknemo opasnosti projektila kojima su svako malo „neki tamo“ s okolnih brda kužili naš drevni grad.

KRATKA PRIČA Ana, Emerik

I ja sam tako jutros, s vrećicama koje su mi postale preteške, mjerila metre do svoje zgrade i broj svojih udaha i izdaha, što ih je postupno sve snažnije podcrtavala užasnutost, želeći se što prije skloniti od toga zraka na ulici i vjerojatnosti da sretnem osobu koja bi me – kao što me onomad mogao geler – pogodila, ali na način da bol ili smrt ne bi bile trenutačne, nego bi klijale u meni, a potom izrasle u virozu, fibru i gubitak daha. Još samo 10 metara, još samo 5, i evo me na ulazu. Spašena. Slobodna. Među (potresenim) zidovima.

O autorici

Helena Peričić, rođena Zadranka i redovita sveučilišna profesorica, objavljuje poeziju, prozu, dramu, dnevničke zapise. “On the Red Horse, Peter and Paul” ili “O riđanu, Petru i Pavlu”, knjigu objavljenu u UK u dvojezičnom englesko-hrvatskom izdanju 2010., uvrštavaju među najbolja književna svjedočanstva o Domovinskom ratu. Za književni i znanstveni rad te afirmiranje hrvatske kulture u inozemstvu dobila je 2010. Nagradu Zadarske županije.

Neugodna situacija
Ono što je mladoženja napravio mladoj izazvalo zgražanje: 'Traži papire za razvod!'
A1 Hrvatska
DONOSI A1
Od minus 7 do plus 13 u dva dana: uzroke vremenskih promjena u Zagrebu i na Sljemenu otkrijte u ekskluzivnom specijalu NET ZERO
  • Reynard_the_Fox:

    Vrlo dobro napisano. U okolnostima kad se teško možemo odmaknuti od svoje/tuđe nesreće, pretvoriti to u priču - nije jednostavno. Stari mačak je, kao u 80% prethodnih slučajeva, i ovdje predvidljiv u svom negativnom komentaru. A taj više govori o ... prikaži još! komentatoru, tj. Starom mačku, nego o priči. Priča je sasvim O. K.

  • dihidrogen_oksid:

    “nismo marili za njezinu davnu a neostvarivu ambiciju da postane liječnicom, što je od nas bilo djetinjasto a u stvari surovo ironiziranje njezine mladosti i bagateliziranje iskrenih te uistinu plemenitih želja” Da se bar ova priča više bavila ovom zanimljivom ... prikaži još!m temom, obzirom da spisateljica očito ima dobar uvid u odnos roditelj-dijete, a posebno kako se u nama samima mijenja viđenje tog odnosa kako odmiče vrijeme, umjesto pomalo nezanimljivim opisima protagonista, bila bi to jako dobra priča.

  • Bure-k22:

    Sjajno pripovijedanje. Reminisc. na Domovinski rat (prerijetke u našoj književnosti) u okolnostima korone i potresa. Ovih dana, nažalost, sudbina Banije i Banijaca (koji su u ratu prošli kroz strahote) potvrđuje snagu ove priče. Čestitam autorici.