Pročitao sam zadnje poglavlje "Uliksa" pa počeo razmišljati o boji zidova u sobi.
Nedavno sam ih prebojio. Plafon sam ostavio u bijelom. Nedostajala je još jedna kanta boje. Nisam bio pri novcu da je uzmem, a kada malo bolje razmislim, nije bilo ni potrebe jer krv nije šikljala tako visoko. Čak mi je soba izgledala odlično u te dvije boje. Kupio sam ih na preporuku prodavača, praveći se da znam što su to nijanse, koliko im treba da umiješaju jednu boju i koliko imaju zarade po kanti. Takve me mizerne gluposti nisu zanimale, uzeo sam neku svijetlocrvenkastu. Imala je neko ime, ali zaboravio sam ga, iako mi je rekao da se lako pamti.
Pomislio sam da je James Joyce veliki književni genij pa nastavio po svom. Odlučio sam se okušati u pisanju struje svijesti, iako nisam znao ni gdje ni kako zapravo početi. Našiljio sam olovku i uzeo desetak listova praznog papira čekajući kada će nadrijeti neki zvuk, neka slika od koje ću moći početi i nadovezivati se korak po korak. Na trenutak sam stao jer sam načuo propuh iz podruma, ali nisam se pretjerano dao smesti.
Krenuo sam pisati, olovka je polako otupjela, a s mog se čela počeo cijediti znoj. Obavila me neka vrućina, kipjelo je iz ušiju, ali nisam se dao omesti. Napisao bih dvije rečenice, prekrižio tri. Brisao sam, prepravljao, ni sam ne znam koliko toga. Prošlo je puno vremena. Kazaljke jedva da su se pomakle, prošlo je tek deset minuta.
Oglušio sam od njih.
Otišao sam do kuhinje po oštrilo i po jednu bojicu da podcrtam najbitnije. Vidio sam da još uvijek nisam oprao nož, ali srećom nisam imao posjetitelje. Uostalom, rekao bih da sam čistio životinjske iznutrice. Prebirao sam po mislima. Bila mi je muka od svih silnih papira koje sam pokidao bez velikog napretka. Da sam barem imao više strpljenja, možda bih bio bolji pisac.
Noć se polako bližila, a temperatura bi nekada znala drastično pasti. Razmišljao sam da bih možda mogao otići posjeći jedno drvo. Gledao sam prema nebu, nije bilo nijednog oblaka i zvijezde su sjale u punom sjaju. Mislio sam da sigurno netko negdje u svijetu gleda u istu zvijezdu u koju gledam i ja. Na sjekiri je još uvijek bilo tragova pa sam uzeo kuhinjsku krpu i očistio je alkoholom.
Dva naramka drva činila su mi se dovoljna, bilo je tu i manjih i većih komada, ali sasvim dovoljno da mi bude toplo do jutra.
Koža na crvenim prstima počela je pucati. Proklinjao sam sebe jer sam zaboravio staviti rukavice, a bio sam previše lijen da se vratim u kuću po njih. Nevolja mi nije stizala sama. Zaboravio sam kupiti novine u dućanu pa sam se morao dokopati malog frižidera u ostavi. Tu su u starom papiru bili zamotani komadi mesa koje sam nakon toga morao izbaciti kroz prozor. Sad će ih sigurno skupiti neki čopor vukova. Nisam imao drugog izbora, dok sam proklinjao sudbinu zbog toga što mi je priredila.
Nikako se nisam mogao vratiti svom pisanju, imao sam osjećaj da mi se Bog ruga.
Pripremio sam sve što sam namjeravao i upalio vatru. Toplina je sitnim koracima isparavala prema mojim hladnim rukama. Nisam bio zadovoljan kako je počela gorjeti pa sam naizmjenično skupljao ruke kao u molitvi i upuhivao topao dah iz pluća. Našao sam još jedan razlog zašto kuditi samog sebe. Ruke su mi bile nečiste nakon još jednog sumornog dana kopanja. Stresao se svaki živac moga tijela. Tim istim nečistim rukama skoro sam počeo pripremati hranu. Još sam i neku bolest mogao skupiti. Nasmijao sam se u sebi shvaćajući kako sam možda bio blizu smrti.
Osluškujući pucketanje vatre, vratio sam se u sobu i pod prigušenim svjetlom hodao lijevo-desno, gore-dolje. Tisuće misli motalo mi se po glavi. Tisuću zašto, tisuću zato, a pisanje još uvijek u povojima. Nisam bio obeshrabren, ali počela me sve više iritirati vlastita sjena koja me stalno slijedila u stopu.
A u više navrata rekao sam joj da to ne radi.
Bila je jako uporna kao i onaj jedva čujni propuh iz podruma koji je sa svakom minutom bio sve glasniji. Užasavajući strah od najgoreg sve me više tjerao u ludilo. Odlučio sam sjesti da tu istu sjenu više ne moram gledati. Vratio sam se svojim papirima, napisao dva reda, prekrižio tri pa opet iskidao pokoji papir. Razmišljao sam da ga iskoristim za vatru, ali u tom mi se trenutku činio previše vrijedan da nešto tako ružno napravim.
Sve više me obuzimao nemir. Osjećao sam snažan pritisak na vratu. Uzeo sam nož i otišao u podrum da završim posao. Više nije bilo ni buke ni pritiska u prsima. Duboko sam udahnuo, prebrisao lice i vratio se u sobu. Taj isti mir prenio se na moju pisaću ruku, uzeo sam olovku i gotovo neprekidno pisao. Ovoga puta ništa nisam križao.
Nestajao je papir za papirom.
Sve je bilo ispunjeno. Riječi se nisu miješale i konačno sam se mogao usredotočiti. Već sam se vidio u budućnosti. Vidio sam velikog pisca koji osvaja brojne nagrade. Toplina mi je obuhvatila srce. Izgubio sam pojam o vremenu sve dok mi Sunce nije udarilo u oči. Završio sam sve u jednoj večeri. Struja svijesti odradila je svoje. Osjećao sam se superiorno u odnosu na onog Joycea.
Kad je popustila inspiracija, vratio sam se u realnost i ponovno postao svjestan okoline. Ispunio sam stotine praznih listova, a na svakom su se samo ponavljale dvije rečenice:
"Ubojica. Ti si ubojica."
Nisam shvaćao što to znači. Zapalio sam cigaretu pa se ironično nasmijao. Nisam shvatio o čemu se točno radi. Vrlo brzo misli su mi otišle dalje. Razmišljao sam kojom ću bojom obojiti podrum. Znao sam samo da ću trebati uzeti kantu više jer je krv zahvatila i plafon.
Otvori KEKS Pay
