Prije nekoliko dana zatvorio se natječaj za Javne potrebe u kulturi Grada Zagreba za 2026. godinu, a natječaj Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske otvoren je do 8. listopada. Ovih dana svi dišemo u ritmu prijavnica, budžeta i obaveznih priloga. Jučer sam se s kolegicom smijala kako uvijek sve radimo u zadnji čas – prisjetile smo se vremena u kojima smo prijave još morali slati poštom. U Zagrebu, na Glavnoj pošti kod Glavnog kolodvora, na zadnji dan otvorenog natječaja, oko 23 sata bi se sretala poznata lica, stojeći u redu da pri predaji preporučene pošiljke ulovimo žig prije ponoći.
Nekoliko kolega zvalo me za savjet oko prijavnica. Pritom sam u par navrata čula rečenicu da nisu svi spremni pomoći kao ja. Moj odgovor je uvijek isti. Kao prvo, nemam nikakvo tajno ili skriveno znanje do kojeg je nemoguće doći, samo imam dosta iskustva u pisanju prijavnica. Netko tko želi saznati kako nešto napisati može to saznati uz ne pretjerano puno truda – ne razumijem zašto mu ne bih naprosto skratila taj put. Kao drugo, duboko vjerujem da jaka neovisna scena s dobrim financiranjem i kvalitetnim projektima koristi svima. Nismo si nužno uvijek svi samo konkurencija, možemo si biti i zaleđe.
Nudim vam stoga moj najbanalniji i najlogičniji savjet oko prijave na natječaje: čitajte Upute za prijavitelje. Uvijek se iznova čudim činjenici da ljudi preskaču taj prvi i osnovni korak. Znam da se ono što piše u njima mnogima od nas čini samorazumljivo. Međutim, stvari se mijenjaju. Ako ste pročitali upute za prijavitelje trenutno otvorenog natječaja pri Ministarstvu kulture, sigurno vas je, kao i mene, začudila, ali i razveselila činjenica da je Ministarstvo po prvi put propisalo minimalne pragove financiranja za programe privatnih kazališta.
Ti pragovi nisu veliki – 5.000 eura za godišnji premijerni i reprizni program, te 3.000 eura za programe gostovanja – ali ipak su značajni. Po prvi put sa sigurnošću znamo koliki je minimum na koji možemo računati ako program bude odobren. Ovo smatram velikim pomakom na bolje. Vjerujem da će u budućnosti biti prostora za dodatne korake – možda da se prag podijeli u dvije kategorije: jedan za manja kazališta i organizacije koje tek nekoliko godina rade, drugi viši za one koji već imaju dulji kontinuitet i stabilniju produkciju.
Javni i nezavisni – dva svijeta
Razumijem frustraciju kolega u javnim kazalištima kada kažu da ne mogu doći do uloge koju žele, ili da nisu već u nekoliko podjela zaredom. Nemaju kontrolu nad svojim umjetničkim stvaranjem i to je frustrirajuće. No, plaća svejedno sjedne svakog mjeseca, a od plaće si možeš kupiti nešto čime se utješiš. Nama u nezavisnom sektoru takvi problemi su daleki. Moj cijeli radni dan – što je često istoznačnica za moj cijeli dan – predstavlja pokušaj da si osiguram egzistenciju vlastitim radom. Zato se sve više mirim s time da se javna i nezavisna scena naprosto ni ne trebaju pokušavati razumjeti – to su dva odvojena sustava koja se trebaju načelno simpatizirati i podržavati, ali svatko bije svoje bitke i ne možemo ih voditi zajedno, razlike su prevelike.
Podjele na nezavisnoj sceni
Sama nezavisna kazališna scena također je podijeljena. Pitala sam redatelja Sašu Božića osjeća li te podjele iz perspektive njegove organizacije De facto.
„Profilacija je bitna – svaka organizacija mora naći svoju publiku i brend – ali to ne bi smjelo utjecati na uvjete rada poput prostora, najma ili tehničkih uvjeta izvedbe. Mislim da postoji neka nepisana i interna podjela na one koji rade za djecu, one koji rade komercijalne projekte i one koji rade umjetničke projekte, zanimljive zapravo samim umjetnicima i umjetničkoj publici, tzv. art projekte. Međutim, u stvarnosti nitko nije samo to – niti komercijalni teatri razmišljaju samo o zaradi, niti su umjetnički samo hermetični i ne služe nikome. Meni je žao da u neke komercijalne prostore koji su mi možda interesantni ne mogu ni ući, kakav god projekt da radim, jer imam etiketu ‘art’, što odmah dovodi u pitanje isplativost izvedbe. No tko kaže da publika tih prostora ne bi bila zainteresirana i za neke takve projekte? Dakle, sve je pitanje rizika – možeš li si dopustiti da riskiraš? Da propadneš?“
Jesmo li konkurencija?
Budući da i moja organizacija Tragači gostuje po cijeloj Hrvatskoj i pokušava održati kakav-takav kontinuitet repriznih izvedbi u Zagrebu, vrlo sam svjesna situacije koliko na tržištu bolje prolaze oni koji rade komercijalan repertoar – znači, komedije – za koje mi se čini da su pojele svu ostalu kazališnu ponudu u gradovima bez vlastite kazališne produkcije. Katarina Madirazza iz Petit teatra citirala mi je jednog svog poznanika: „Navikli smo publiku na slatkiše. Hranimo ih slatkišima, a kazalište bi ih trebalo nahraniti na jedan drugi način.“
Ta je rečenica za mene savršena metafora. Ako djetetu sedam dana zaredom dajete samo čokoladu, osmi dan neće ni pogledati brokulu. Ne zato što je brokula loša, ne zato što je fuj, ne zato što mu se ne bi svidjela, nego zato što je drugačija i ne zna što ga čeka.
„Vrijeme je danas postalo najvredniji resurs. Publika jednostavno želi otići na nešto provjereno – nema ni strpljenja ni vremena isprobavati cijelu lepezu kazališne ponude. Ako su već jednom ili dvaput otišli na nešto novo i nisu bili zadovoljni, teško da će treći put dati šansu nečemu nepoznatom. Zato smatram da je na nama ogromna odgovornost da ponudimo kvalitetne predstave – a za takve vjerujem da će uvijek naći put do publike“, dodala je Katarina.
Perspektiva suvremenog cirkusa
Na nezavisnoj kazališnoj sceni situacija je takva da je rascjepkana, s velikim brojem registriranih umjetničkih organizacija. Svi se borimo za financiranje koje se, u ukupnom iznosu, tek neznatno podiže iz godine u godinu, svi u strahu da nam netko ne uzme dio „naših“ sredstava. Tako se lako zatvorimo u svoje male svjetove i bavimo se sitnim problemima, umjesto da gledamo širu sliku.
Za razliku od toga, cirkuska scena, koja je tek u povojima, diše potpuno drugačije. Marijana Matoković iz Teatra Cirkus Punkt opisuje: „Cirkuska scena u Hrvatskoj još je mlada i mala. Svi se manje-više poznajemo. Ponuda je mala u usporedbi s dramskom produkcijom, nemamo formalno obrazovanje ni razvijeno tržište, a financiranje se tek stabiliziralo posljednjih godina.“ Zbog toga, kaže, među cirkusantima nema izraženog rivaliteta. „Ne doživljavamo se kao konkurencija, jer realno nema toliko predstava ni kompanija da bi postojalo natjecanje za publiku ili resurse. Radimo u gerilskim uvjetima, improviziramo, i svatko pokušava održati svoju disciplinu na životu. Cirkus također ima svoje podjele – po disciplinama: žongliranje, akrobalansi, klaun, zračne discipline poput svile i trapeza, ali one predstavljaju prirodne razlike u vještinama. Upravo zato postoji međusobno poštovanje: svi znaju koliko truda i svakodnevnog treninga zahtijeva svaka disciplina. U takvim uvjetima više se razvila solidarnost nego natjecanje.“
Šira slika
Zaklada Kultura nova osnovana je nakon dugogodišnjeg zagovaranja organizacija civilnog društva. Trenutna kulturna politika Grada Zagreba ojačala je podršku nezavisnoj sceni te pokazuje koliko se toga može riješiti i napraviti kad postoji politička volja. Na to nikada ne smijemo zaboraviti.
Upravo zato moramo djelovati zajedno – da bismo imali utjecaj na ono što doista može promijeniti uvjete našeg rada – na financiranje, na prostore, na institucionalnu podršku. Na to možemo utjecati samo kao zajednica.
Snažnu i vidljivu nezavisnu scenu lakše ćemo izgraditi ako se prestanemo promatrati kao konkurencija i počnemo djelovati kao saveznici. Samo tada ćemo moći tražiti bolje pragove financiranja, više prostora i bolju podršku, i samo tada ćemo moći publici ponuditi istinski raznolik repertoar – onaj u kojem ima i slatkiša i brokule.
Otvori KEKS Pay
