60 GODINA ZAJEDNICE SAMOSTALNIH UMJETNIKA
16. svibnja Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika proslavila je 60 godina djelovanja. Čestitam. Budući da sam i sama članica iste, u statusu samostalne umjetnice već 15 godina, a uz to sam sad već u četrdesetima, s vlastitom umjetničkom organizacijom Tragači i tonom realiziranih umjetničkih projekata iza sebe, zaključila sam da je možda vrijeme da se i sama snažnije aktiviram u Zajednici.
Za početak, trebala bih o samoj Zajednici malo više doznati. Zadnjih 15 godina vrlo lijepo komuniciramo, dobivam umjetničke potvrde ili potrebne informacije čim ih zatražim, uvijek sam na vrijeme upozorena kad mi je revizija statusa, i u svemu tome sam manje-više kao kofer na pokretnoj traci – bez prevelikog osobnog angažmana, osim kad jednom u pet godina trebam prikupiti dokumentaciju za reviziju, i zahvalna da se netko umjesto mene brine o evidentiranju mog radnog staža te prava na mirovinsko osiguranje i zdravstvenu zaštitu. Iskreno, statut udruge sam prvi put pročitala tek za potrebe ovog teksta, kao što sam prvi put pročitala i zapisnik sa zadnje skupštine i financijsko izvješće za prethodnu godinu.
Dakle, tog 16. svibnja sam se uputila u prostorije Matice Hrvatske na proslavu velike obljetnice u nadi da ću sresti kolege, prokomentirati koliko je tko aktivan u Zajednici, je li zadovoljan njenim radom ili ne, što eventualno misli da bi moglo bolje i, ustvari, koji su načini funkcioniranja te naše udruge i tko tamo točno što radi. Ne samo onih par ljudi iz stručne službe s kojima smo svi bili u kontaktu, nego svi – predsjednik, upravni odbor i skupština. Naravno da u kratkom druženju poslije protokolarnog dijela proslave nisam uspjela saznati ono čemu sam se nadala na način na koji sam se nadala – no dobro, bar sam se natjerala pročitati statut nakon 15 godina članstva. Ovo svjesno pišem na vlastitu sramotu, no vjerujem da je većina članova naše zajednice jednako komotna kao ja – a onda se čudimo statusu samostalnih umjetnika u Hrvatskoj – društvenom, radnom, financijskom ili bilo kojem drugom. Kad bismo svi unutar Zajednice bili aktivniji, ojačali bismo njezine kapacitete da se bori za našu dobrobit, i smatram da kolektivno trebamo poraditi na tome.
PROSLAVA OBLJETNICE
Proslava je bila lijepa i dostojanstvena. Nakon predsjednika i upravitelja HZSU govorila je i ministrica Nina Obuljen Koržinek koja je u svojem govoru istaknula važnost i samostalnih umjetnika i njihovog djelovanja i same HZSU te se osvrnula na izazove vremena u kojem živimo. Među ostalim, predstavila je situaciju koja se nedavno dogodila u Sloveniji gdje je narod, iziritiran idejom plaćanja mirovine nekoj provokativnoj suvremenoj umjetnici, izašao na referendum i srušio zakon o mirovini koja bi njoj osigurala dostojanstvenu starost. Tako je, otprilike, priča zvučala.
Na domjenku je nekoliko kolega međusobno komentiralo kako im je ta priča ministrice zvučala kao zastrašivanje. Meni osobno nije, no već sam navikla da stvari često vidim iz neke druge perspektive u odnosu na većinu i ne shvatim otprve nešto što je svima drugima očito. Hm, bi li sutra netko u Hrvatskoj mogao pokrenuti referendum o tome da se svim samostalnim umjetnicima ukine mirovina?? Ta ogromna mirovina od 300-tinjak eura mjesečno… Bi li narod tu mirovinu uistinu prepoznao kao veliku društvenu nepravdu koju ide rušiti na referendumu, ostavljajući ljude koji su većinu života proveli u često potplaćenom zanimanju u situaciji da nemaju ni za kruh?
SLOVENSKI REFERENDUM O UMJETNIČKIM MIROVINAMA
Ne bilo mi teško, zasjela sam na internetske tražilice i proučila navedeni slovenski slučaj. Možda sam trebala biti informiranija o njemu i prije proslave, no kao tipičnu prekarnu radnicu u kulturi, uz to još i majku malog djeteta, ta vijest me zaobišla (kao i mnoge druge) uslijed kroničnog nedostatka slobodnog vremena za čitanje vijesti.
Nije to bio referendum o oduzimanju mirovina samostalnim umjetnicima, kako je moglo zazvučati iz govora ministrice, nego o uređivanju prava na dodatak na mirovinu nagrađivanim umjetnicima. Vladajući koji su predložili novi zakon svojim su glasačima sugerirali da bojkotiraju referendum – nelogična strategija koja se pokazala neuspješnom. Desnica je svoje glasače uspješno mobilizirala nelegalno korištenim fotografijama 10 godina starog umjetničkog projekta. Izlaznost je bila 26 posto, od čega gotovo 93% onih koji su se izjasnili protiv navedenog zakona, i zakon je odbačen. S druge strane, vladajuća ljevica bar može reći da nije htjela sudjelovati u maskeradi desnice, što je možda bolje nego da su pozivali ljude da izađu na referendum, a nitko se nije odazvao. Jer, realno, kako nekog aktivirati da izađe na referendum i glasa ZA podizanje mirovina iz javnih izvora bilo kome (osim samome sebi)? Nikako.
Neću dalje o tome, možete i sami istražiti priču ukoliko vas zanima. Imali smo i mi nabrušavanje nacije na samostalne umjetnike u jeku nedavne predizborne kampanje. Pitanje koje se postavlja je – trebamo li se bojati da bi se u nekom trenu naš narod mogao okrenuti protiv nas? Kako bi to prošlo u Hrvatskoj? Nažalost, vjerujem isto ili gore.
ZA RAZUMIJEVANJE UMJETNOSTI TREBA SE EDUCIRATI
„Ne samo pojedinac nego velika masa pojedinaca moraju biti obučeni kako bi cijenili bilo koje umjetničko djelo“ (Dean/Carra: Fundamentals of play directing). Potrebno je ljude izlagati umjetničkim sadržajima i podražajima kako bi uopće mogli razumjeli ponuđeno umjetničko djelo pred sobom. Kao glumica koja već gotovo dva deseteljeća igra predstave po cijeloj Hrvatskoj mogu vam reći da je prvo što lokalni organizatori gostovanja pitaju o predstavi „Je li komedija? Kod nas prolazi samo smiješno…“ Koliko god programom Tragača odbijam podilaziti publici, moram raditi neke umjetničke kompromise kako bi predstave uopće mogle zainteresirati širu publiku i osigurati Tragačima vlastite prihode. Nadam se da postupno pomičemo granice i razvijamo ukus publike prema drugim sadržajima i estetikama od onih na koje su navikli. Jer, kao i sve drugo, nema ničeg bez edukacije – na kraju krajeva, treba biti educiran i za kontinuirani cjeloživotni rad na sebi, a u njemu je umjetnost nešto što ti oplemenjuje život, otvara pitanja, donosi katarzu.
Umjetnički sadržaji ne mogu podlijegati isključivo zakonima tržišta te ponude i potražnje, inače će se umjetnička ponuda na duge staze pretvoriti u komercijalu, jeftinjavu i šund. Zaštititi je od toga nije jednostavan posao. Tu intervenira država i zato štiti svoje samostalne umjetnike – jer nas kroz zdravstvenu i mirovinsku zaštitu koju nam pruža i sufinanciranje programa prepoznatih kao javne potrebe u kulturi uspijeva vezati uz sebe i outsourceati da za državu proizvedemo ono što joj je potrebno – kvalitetne i visokovrijedne umjetničke sadržaje koji doprinose stvaranju pametnijeg, kulturnijeg, senzibilnijeg, osvještenijeg društva.
To moramo komunicirati na van, uvijek iznova i iznova.
Svaki pojedini umjetnik, naša Zajednica, pa i sami nositelji lokalne i javne vlasti. Teško da će moja kumica s placa razumjeti važnost mog rada za državu, njoj će prije biti zanimljivo porazgovarati s glumicom jer je to cool, a na pitanje o tome što misli zašto mi država uplaćuje doprinose promrmljat će nešto o velikoj javnoj upravi i ogromnoj državnoj potrošnji u kojoj curi na sve strane. Međutim, zamislite da Ministarstvo kulture i medija komunicira prema građanima važnost samostalnih umjetnika za Hrvatsku. Da informacije o našem radu i produktivnosti stavi na svoju web stranicu. E, to bi već bilo nešto na što se čovjek može pozvati. Treba osvještavati odozdo, ali i odozgo. Svi dionici kulturnog sektora trebaju za to preuzeti svoj dio odgovornosti.
Otvori KEKS Pay
