Ne prođe ni dan, a da mi na društvenim mrežama ne iskoči neka nova fora grunfo-filozofije. Neke su iz originalnih stripova, dok se druge, na zapanjujuće dojmljiv, način obračunavaju s našim vremenima. I to je dokaz da je ovdje kod nas na Balkanu Alan Ford davno premašio status kultnog stripa. Štoviše postao je naš način života.
Nebrojeno je mnogo istinskih obožavatelja Alana Forda, tako da se može mirno reći da je upravo to strip kojeg su čitali – i voljeli – čak i oni koji su o stripovima razmišljali kao o umjetnosti niže vrste. I zato su ulaznice za novu kazališnu verziju ovog stripa, a koja će premijerno biti izvedena u Satiričkom kazalištu Kerempuh, u petak 19. rujna, uglavnom razgrabljene. Novog „Alana Forda“ režira Mario Kovač, te je idealan sugovornik s kojim se može ući u bit popularnosti i značaj ovog talijanskog stripa koji izlazi od 1969. godine.
Zašto baš „Alan Ford“?
On je vječan. Po meni klasik i zato je meni to pitanje kao da me pitate zašto Shakespeare ili zašto Molière. Meni je to isti rang, samo što su ova dvojica u tzv. visokoj umjetnosti, a Alan Ford je to u pop-kulturi. To je stripovski Olimp, naročito za ljude iz bivše države i Italije, strip koji je obilježio jedan dio mog odrastanja. On jest generacijska stvar, a sada imam djecu koja polako ulaze u svijet pop-kulture i otkrivaju ga. A gledajući sve ono što se nudi oko nas, želja mi je revitalizirati, nazovimo ih, stare vrijednosti, te se već nekoliko sezone bavim time da važne stripove prebacim na daske koje život znače. Tako sam u Kazalištu Dubrava radio Bednjančev „Nježni sport“, zatim u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku „Gluhe laste“, jer to je mladima poznati strip iz Modre laste, a za sljedeću sezonu pripremam „Družinu od vješala“, također talijanski strip.
Je li danas strip popularnije nego prije, jer činjenica je da filmovi snimljeni po stripovima dominiraju američkom filmografijom?
Strip se sada već zove grafička novela i zadnjih godina zaista blockbuster blagajnama kina dominiraju naslovi nastali prem stripovima. Stripovska kultura je dugo tavorila kao 'geekovska' kultura, kultura štrebera...
Mame su vikale „Opet čitaš stripove“...
... O jesu, ali pojavom digitalizacije odjednom su mame jako sretne kada djeca drže strip u ruci, ako već ne knjigu. A Alan Ford je i zanimljivi fenomen tranzicije društva. Nekada u bivšem društvenom uređenju taj je strip bio izokrenut pogled u kapitalizam, ironiziran kroz žanr detektivskih romana. On je pogodio duh vremena koji je tada vladao i zapravo je jedan od rijetkih stripova koji je preživio tranziciju. Sve što smo tamo vidjeli, recimo gramzljivost, došlo je k nama i to ne na mala vrata. I sam se, kao i mnogi drugi, sve češće osjećam kao da živim u Apsurdistanu. Kao da je Alan Ford bio proročanstvo, „1984.“ za našu generaciju. U njemu je i taj apsurd pravosuđa, tj. krivosuđa kakvo mi imamo, i policijskog sustava, sirotinja koju nismo vidjeli na našim ulicama kada se strip pojavio, a danas je vidimo sve više i više, sve je to tu oko nas.
Zašto je baš taj strip bio toliko popularan kod nas? I koliko to ima veze s genijalnim prijevodom Nenada Brixyja?
Brixy je definitivno još jedna ključna stvar u tome. Čovjek koji je bio pisac, imao je svog Timothy Tachera i dobro je poznavao taj detektivski štih priča. Njegovo umijeće prijevoda donijelo je jednu cijelu novu dimenziju tom stripu. On je uspio pronaći taj novi, alanfordovski jezik, a mnogi koji nisu čitali talijanske verzije stripa, ni ne znaju koliko je mnogo toga on moro mijenjati, jer je na to bio prisiljen. Npr. mnogo Grunfovih izreka, tzv. grunfizama, bile su u originalnom stripu nacistički uzvici, jer je Grunf i u priči bivši vojnik Wehrmachta. To je u bivšoj državi bilo zabranjeno i Brixy je od svojih urednika dobio direktnu uputu da to promijeni, da izmisli nešto drugo. I on je zapravo izmislio grunfizme i njegovi su mnogo duhovitiji od onog što piše u originalu. I zato je njegov dodir ključan, jer on je stripu dodao ono što nije postojalo ni u jednoj drugoj državi, ni u jednom drugom izdanju stripa.
Kad smo kod grunfizma koja vam je fora najdraža?
„Imali smo i većih problema, ali ih nismo uspjeli riješiti!“ I zato mi je drago da je marketing Kerempuha prepoznao taj duh i u dogovoru sa svima nama vodi marketinšku kampanju koja je u svojoj biti antikampanja. Osobno me iritira kada kazališta u najavi za novu predstavu napišu „nova hit predstava“. Kako možeš napisati za nešto da je hit ako nije ni premijera izašla? Tek nakon stote rasprodane predstave imaš pravo dodati hit predstava. Zato je jedan od naših prvih poziva gledateljima bila fotografija Domagoja Ivankovića koji igra Grunfa, u majici na kojoj je pisalo: „Imao je Kerempuh i lošijih predstava, ali ih nije uspio prodati“. To je pitanje duha, koji se kod svake osobe pokazuje kroz to zna li se šaliti na vlastiti račun. To bi satira i trebala biti. Ajmo secirati ono što kod nas ne valja, zezati se na svoj račun, a onda se može obuhvatiti i druge. To je razlika između satire i ruganja.
Kako uopće iz obilje materijala koje nudi strip uhvatiti priču koja je najpodatnija za kazališnu predstavu?
Trebali smo naći priču koja je linearna, koja teče i koju će publika lako pratiti, čak i ona publika koja ne zna Alana Forda, jer nisu nam ciljana publika oni koji znaju svaki redak stripa napamet, već želimo privući one koji se možda nikad nisu imali prilike susresti s tim stripom, pa ih možda predstava potakne da ga pročitaju. U dogovoru s autorom teksta Milanom Fošnerom odlučili smo se koncentrirani na ranu, nama najzanimljiviju, fazu Alana Ford, posebno na epizode sa Superhikom. To je najlogičniji izbor za nas u Hrvatskoj, jer on je lik koji oduzima siromašnima, da bi dao bogatima, što je jasna paralela s onih famoznih 200 bogatih obitelji, ali i ono što se događa svuda oko nas.
„Alan Ford“ u duši jest satira, ali rekla bih da je i mnogo više, sarkazam prema stvarnosti. A u današnjem trenutku sarkazam u umjetnosti ne prolazi najbolje?
Zato je ovo zahvalno raditi. Osjetio sam kod glumaca veliku želju da rade tako nešto. Moj forte je da glumcima dajem velike slobode, neki će reći i prevelike. Ovdje sam svjesno birao takav ansambl, ekipu koja se snalazi u nekoj vrsti suvremene komedije del arte. Ovdje su likovi zadani, oni su gotovo maske, karakteri, čak i simboli, a to daje mogućnost za veliku slobodu glumca. Uz to, iako smo radnju zadržali u New Yorku, imamo jako puno referenci na događaje kod nas. Recimo u originalu Bob Rock kaže da nije jeo od pada Austrougarske, što smo mi promijenili u to da nije jeo od raspada Jugoslavije. Netko tko to želi čitati u zločestom ključu, čitat će to tako.
Mnogo naših problema leži u činjenici da se danas kultura čita prvenstveno u zločestom ključu!
Meni je jasno da će netko šalu „Nisam jeo od pada Jugoslavije“ pročitati kao: u Jugoslaviji se jelo, a sad se gladuje. To se upravo i događa u svim ovim pokušajima zabranjivanja festivala, kao i načinima na koji im se oduzima novac. I to rade ljudi koji nisu ni pogledali predstave, što se vidi po izjavama u kojima spominju prizore koji nisu iz tih predstava, ili prizore koji nisu od tih redatelja. Tako je U Benkovcu zabranjen „Kralj Ubu ovo ono“, predstava koja s Frljićem nema nikakve veze, niti ima bilo kakve veze s Domovinskom ratom. Zato mi imamo Grunfa kojem često ruka poleti prema gore u nacistički pozdrav, jer bio je njemački pilot u Prvom i Drugom ratu, pa mu ruka poleti i u prvom pojavljivanju na sceni. Grunfa igra Domagoj Ivanković koji je kralj Ubu u toj predstavi i zato mu Josip Brakus koji igra policajca spusti ruku i kaže: „Ej, nije ti ovo ono ovo“. Dakle to je štos kojeg će prepoznati kazalištarci, pokušali smo dati više slojeva ovoj predstavi, od osnovnog smijeh za sve, sve do onih suptilnih slojeva za ljude koji 'čitaju' i meta jezik kazališta.
Rekla bih da umjetnost u svojoj biti mora biti subverzivna, jer ako to nije onda je najčešće kič.
Da, na to se obično svodi od antičkih vremena. Kada pogledamo što je kazalište bilo antičkom Grku, jasno je da mi je bilo st povijesti, čak i sat vjeronauka, ali i sat društvene zajednice... I zato je jedn mračni Euripid dobio najmanje nagrada od svih njih, jer je kopao po nekim mračnim temama i ranama tadašnjeg društva. I to su korijeni kazališta. I zato satira mora biti neprestano prisutna i mi se kazalištarci ne smijemo bojati nikakvih zabrana, jer poanta tih zabrana i jest pokušaj da se ljudi počnu bojati i da se pojavi autocenzura.
I ovdje u Kerempuhu je idealno raditi Alana Forda?
Je, počevši od publike koja se ovdje dolazi nasmijati. Dogodi mi se da gledam Molièrea u kazalištu koje nije namijenjeno smijehu i satiri, a oni uspiju napraviti dvosatnu predstavu u kojoj se ni jednom ne nasmijem, nego mi je mučno. I onda gledam: jesam li ja ovdje lud. I zato želim da ljudi udu nasmijani s ove predstave, da 'rikavaju' od smijeha na fore. Možda im neće sve biti zabavno, jer ima ovdje i onog 'tvrdog' humora koji ponekad i prelazi rub.
No, zagrebačka kazališna publika još dobro pamti Alana Forda iz ZKM-a i posebno Doris Šarić Kukuljicu koja je igrala Broja 1. Koliki je to hendikep?
Da, Doris je bila savršena, kao i sama ideja da ona igra taj lik. Uz to neki se sjećaju i Alana Forda iz Trešnje, prije nekih 40 godina. Svjestan sam da je ZKM-ova predstava još svježa (premijera je bila 2013., op. a.), ali nitko za klasične naslove ne pita je li to presvježe. Nama se događa da dva kazališta u istoj sezoni rade istog Shakespearea, Molière ili Gavrana i tu nitko nema neki problem. Meni je stoga i drago da im publike koja će uspoređivati te dvije predstave. Dario Harjaček koji je radio u ZKM-u je moj dragi kolega, ali mislim da smo drugačije iščitali Alana Forda i da radimo drugačije.
I tamo je to bila prvenstveno publika za mlade?
Tako je, mi smo si ovdje mogli priuštit žešći humor, li i to je stvar ciljne publike. Ali svjestan sam da je ovdje kod nas najveća ljestvica postavljena pred Tomislava Štrigu, koji ovdje igra Broja 1., jer je Doris Šarić doista tamo 'ubila'.
Otvori KEKS Pay
