Toga jutra nije bilo živoga ljudskoga stvora kome se ne bi sledila krv u žilama od pogleda na cijev koja je bila uperena u Zemlju. Vrh cijevi imao je promjer cijeloga nebeskoga svoda i jasno ga se moglo vidjeti iz svakoga kutka zemaljske kugle od istoka do zapada i od sjevera do juga.
Kako se Zemlja okretala, tako su se jasno otkrivali obrisi toga nepomičnoga vrha koji kao da je bio uperen u rotirajući planet. Pojavom dana, kako bi Sunce obasjavalo Zemljine polutke, tako bi se pogledu otkrivale unutrašnje i vanjske konture čudesno velike cijevi koja je, uperena u Zemlju, izgledala kao prijeteći vrh nekoga neizmjerno velikoga topa. Teško je, ili gotovo nemoguće, bilo izbiti iz pameti pomisao da se cijelo čovječanstvo našlo pod prijetnjom nepoznatoga, monstruozno velikoga oružja iz kojega je svakoga trena mogla izletjeti golema granata pod čijim bi se udarom Zemlja jednostavno razmrvila u bezbroj komada ili bi, u najboljem slučaju, izletjela iz svoje orbite u nepoznato prostranstvo svemira, bolje rečeno potonula u mračnu prazninu neizmjernoga bezdana. I tako bi svemu životu na Zemlji došao kraj.
Cijela se Zemlja doimala poput dječje pikule u koju je uperena cijev zapete vojničke puške koja je svakoga trena mogla opaliti. I pred očima svakoga živog stvora ta je slika stajala iz dana u dan, od jutra do večeri. Noću pod sjajem Mjeseca djelovala je možda i strašnije. Cijev se, naime, nije micala ni lijevo ni desno, nego je u svakoj ljudskoj duši budila strepnju neizvjesnoga, totalnoga svršetka. Od njezine zagonetne pojave na horizontu, život na Zemlji našao se pod bliskom prijetnjom moguće apokalipse, kakvu su brojni katastrofičari najavljivali na sva usta od kad je svijeta i vijeka. Nije se trebalo puno domišljati da je takvo oružje moglo u jednom trenu izbrisati svu egzistenciju na Zemlji. S tim osjećajem nije bilo nimalo lako živjeti. A prijetnja je bila suviše očita, samo još nije bilo jasno kada će se konačna katastrofa odigrati. Nakon pojave cijevi, prva reakcija ljudi, u dubokom šoku, bila je navala na sve moguće medije od kojih se tražio odgovor otkud se stvorila ta nevjerojatna, fantomska prijetnja i o čemu se zapravo radi.
A kako niotkud nije bilo suvislog odgovora, državnici najmoćnijih zemalja, našli su se suočeni s mogućom pojavom totalne panike koja je svakoga trena mogla izbiti na svim krajevima Zemlje i izazvati kaos u kojem se više ne bi moglo kontrolirati ponašanje ljudi jer bi se mase kretale izvan svake logike i razuma, čime bi čovječanstvo praktično uništilo samo sebe. Zato su u kuloarima plasirali kontroverzne glasine da se zapravo radi o bezazlenom optičkom fenomenu ili o tajnom eksperimentu jedne od svjetskih velesila čija je vojna tehnologija daleko nadmoćnija civilnoj uporabi, ili pak o nečemu trećemu, čime se zapravo željelo umiriti pučanstvo glasinama da je sve pod kontrolom i da opasnosti nema, te da nikakva prijetnja zapravo ne postoji. Ali to nije dugo moglo držati vodu. Procurile su informacije da se radilo o pukom zavaravanju običnoga svijeta.
Prema tome, na taj se način samo kupilo nešto vremena kako bi se ujedinila sva znanja i sva iskustva svemirske znanosti modernoga vremena da se ispita o kakvom se fenomenu zapravo radi. Na brzu ruku poslane su u orbitu sve raspoložive letjelice kako bi objasnile pravo stanje stvari i s čime se to Zemlja tako iznenada suočila. Međutim saznanja do kojih se došlo takvim ispitivanjima i svi rezultati koje su letjelice donijele na Zemlju, ma kako daleko dospjele, bila su sadržana u samo jednoj jedinoj rečenici: Vidi se samo cijev! Bilo je očito da se čovječanstvo suočilo s mnogo nadmoćnijom tehnologijom kakvu Zemlja na trenutačnom stupnju svoga razvitka još nije poznavala. Dani na Zemlji pretvorili su se u veliko iščekivanje. Povjerenje koje je dano znanosti, kako je vrijeme prolazilo, sve se više tanjilo. I napokon istina je izbila na površinu. A ta istina je bila: Vidi se samo cijev!
Od toga trena u srca i pamet ljudi izbila su živom snagom ona prva pitanja: “Hoće li iz cijevi ipak izletjeti smrtonosno tane? Je li ovo kraj svijeta? Koliko je još preostalo do završetka svega života na Zemlji?” Dani su prolazili, a prijetnja je ostala. Cijev je i dalje stajala na istome mjestu kao strahoviti pritisak na ljudsko iskustvo, osjećaje i dušu. Nitko više nije nalazio mira. I napokon u ljudskoj se pameti pojavilo pitanje: “Zašto?... Zašto nam se to dogodilo?...” Ovo pitanje u sebi je imalo i svoj logičan nastavak. “Otkrije li se uzrok, ne bi li se samim time otklonila i posljedica?”
A kako se nikakvim materijalnim sredstvima fantomsku cijev nije moglo ukloniti, ljudi su isto pitanje sve češće počeli postavljati vlastitoj savjesti. Ne bi li se možda upravo tamo otkrilo mjesto koje zahtijeva promjenu? Ne nalazi li se svemu upravo duhovni uzrok?
Što ako svoje krivudave putove zamijenimo ravnima? Što ako laž zamijenimo istinom? Što ako topove pretvorimo u plugove? Rat u mir?
Bilo je naravno ispočetka jakoga otpora ovim idejama, ali kako se nikakva bolja nada nije ponudila, zamisao ispravne savjesti uzimala je sve više maha. Pojavila se naime čudna logika: “Ako je svaka budućnost postala neizvjesna i upitna, onda je i svaka laž gubila svoj smisao. Jer, laž donosi plod samo u vremenu, a vremena više nije bilo. Barem ga nitko nije mogao garantirati. Čemu dakle laž ako nije mogla osigurati dobitak, čemu nasilje, čemu zločin, čemu rat, čemu ratna tehnologija ako sav život može ionako završiti u trenu?” Pritisak javnosti postao je toliko jak da su oružja postala besmislena, jer nitko ih više nije želio uzeti u ruke, a kamoli koristiti. Nitko nije vidio svrhu koja bi se oružjem mogla postići.
Napokon je donesena odluka da se sva oružja na Zemlji sporazumno unište, a svi nuklearni arsenali pošalju letjelicama u svemir.
Kad je Zemlja napokon ostala bez oružja, umjesto da velike cijevi nestane, iz nje je iznenada, kao dodatna prijetnja, zalepršao dim poput lagane izmaglice.
– Aaaah! – čuo se uzdah po cijeloj Zemlji jer je to protumačeno kao konačan kraj.
Dok su se pramenovi dima kolutali oko vrha cijevi, rodila se sumnja da je negdje, u tajnim zemaljskim skloništima. Ipak ostalo neko oružje koje još nije bilo uništeno. Pod pritiskom svekolike javnosti otkriveno je da je zaista jedna svjetska sila zadržala nešto od svojih vojnih arsenala. Skandal je buknuo svom silinom.
Umiješali su se državnici koji su ovoga puta radikalno odigrali pozitivnu ulogu narodnih vođa, kakva im je i namijenjena, te se ubrzo moglo reći da je Zemlja napokon potpuno čista od oružja. Pa čak i od namjera za bilo kakvim nasiljem. I čim se to dogodilo, cijevi je nestalo. Na isti način kao što se i pojavila. Kao da je nikada nije ni bilo. Na nebu su kao i prije sjala samo dva svjetlila, sunce danju, a mjesec noću. A život se nastavio dalje.
Samo kakav život! Bez laži, straha i u svakojakom obilju! Međutim, to nije dugo trajalo. Nakon stanovita vremena na Zemlji se opet živjelo kao i prije. Ljudi su strahovali od prijevara, raznoga nasilja i ratova, kao da cijev nikad nije ni postojala. Je li postojala?
Vidi se samo cijev, ali od priče -- ni traga ni glasa. Pa dobro, majku mu staru, jel' itko čita ove dječje uratke prije nego ih se ovdje objavi?