U 70. godini života, nakon duge i teške bolesti, preminuo je slavni mađarski redatelj Béla Tarr, jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih autora suvremene kinematografije. Vijest o njegovoj smrti objavila je Europska filmska akademija u utorak, 6. siječnja, a u ime obitelji potvrdio ju je i mađarski filmaš Bence Fliegauf. "Europska filmska akademija oplakuje izvanrednog redatelja i osobnost sa snažnim političkim glasom, kojeg nisu samo duboko poštovali kolege, već su ga slavili i gledatelji diljem svijeta", stoji u priopćenju.
Obitelj je zamolila za razumijevanje i privatnost u ovim teškim trenucima, apelirajući na medije i javnost da ih ne traže izjave. Tarrov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za svjetsku kulturu i kraj jedne filmske ere koju je upravo on definirao svojom jedinstvenom i beskompromisnom vizijom.
Béla Tarr ostat će zapamćen kao jedan od najvažnijih predstavnika europske filmske avangarde, autor čiji je stil bio prepoznatljiv i neponovljiv. Njegov filmski jezik sastojao se od beskrajno dugih, minuciozno koreografiranih kadrova, snimljenih isključivo u crno-bijeloj tehnici koja je naglašavala surovost i melankoliju krajolika u kojima se priča odvijala. Njegovi filmovi nisu nudili lake odgovore niti utjehu; bili su to filozofski traktati o ljudskom stanju, propasti, nadi i očaju, smješteni u ruralne, blatne krajolike postkomunističke Mađarske. Ključni suradnik u stvaranju tog svijeta bio je književnik i nobelovac László Krasznahorkai, čija je apokaliptična proza poslužila kao temelj za Tarrova najveća djela, uključujući "Prokletstvo" i "Werckmeisterove harmonije". Tarr je, kako je sam govorio, snimao filmove o "ljudskom dostojanstvu" u svijetu koji ga je neprestano pokušavao uništiti.
Vrhunac njegove karijere i djelo koje je zacementiralo njegov status kultnog redatelja svakako je "Sotonski tango" ("Sátántangó") iz 1994. godine. Riječ je o epskom filmskom ostvarenju u trajanju od sedam i pol sati, temeljenom na istoimenom Krasznahorkaijevom romanu. Film prati stanovnike propadajućeg seoskog kolektiva u Mađarskoj čiju beznadnu svakodnevicu prekida povratak karizmatičnog prevaranta za kojeg se vjerovalo da je mrtav. Svojim hipnotičkim ritmom, dugim scenama plesa u krčmi i hodanja kroz blato, "Sotonski tango" nije samo film, već fizičko i duhovno iskustvo koje od gledatelja zahtijeva strpljenje i potpunu predanost. Upravo zbog svoje radikalnosti i vizualne poezije, ovaj se film redovito nalazi na popisima kritičara kao jedan od najvećih filmova svih vremena.
Svoj autorski krug Tarr je odlučio zatvoriti 2011. godine filmom "Torinski konj", nadahnutim epizodom iz života filozofa Friedricha Nietzschea. Za taj film osvojio je Srebrnog medvjeda na Berlinaleu i najavio povlačenje iz svijeta dugometražnog filma. "Osjećam kao da sam sve vidio i sve vam ispričao i da bih sad mogao samo kopirati vlastita djela. Vrijeme je, dakle, da kažem 'dosta'", izjavio je te iste godine u intervjuu za Večernji list tijekom posjeta Dubrovniku, gdje je na Libertas Film Festivalu primio nagradu za životno djelo. Međutim, njegov oproštaj od režije nije značio i oproštaj od filma; posvetio se onome što je smatrao dužnošću, prenošenju znanja na nove generacije.
Nakon povlačenja, Béla Tarr je imao ambiciozan plan pokrenuti međunarodnu filmsku školu u Splitu, koji je smatrao "dostojanstvenim gradom" i idealnim mjestom za meku autorskog filma. Okupio je impresivnu listu predavača, među kojima su bili Gus Van Sant, Jim Jarmusch, Tilda Swinton i Aki Kaurismäki, a sam projekt zvučao je gotovo nestvarno te je privukao je golemu pažnju svjetskih medija, no zbog nerazumijevanja splitskih akademskih struktura, plan je nažalost propao. Ipak, Tarr nije odustao. Svoju je energiju preusmjerio u susjedstvo te je 2013. godine u Sarajevu, unutar Sarajevske škole za znanost i tehnologiju, osnovao međunarodnu filmsku školu film.factory. Tamo je godinama kao mentor odgajao nove, hrabre filmske glasove, učeći ih onome što je i sam živio: beskompromisnosti i autorskoj slobodi.
Tarr nikada nije pristajao na etikete. Odbijao je da ga se naziva umjetnikom, govoreći da je on "samo jednostavan filmaš". Sebe je smatrao autsajderom, uvijek izvan sustava, bilo komunističkog ili kapitalističkog. Njegovi filmovi bili su duboko politični, ali ne na dnevnoj razini, već u svojoj suštini, baveći se vječnim pitanjima moći, manipulacije i borbe za opstanak. Njegova ostavština nisu samo filmovi koji se gledaju, već svjetovi u koje se uranja, svjetovi koji bole, ali i pročišćavaju. Ostavio je jasan naputak mladim filmašima, poruku koja sažima čitav njegov život i rad: "Budite radikalniji od mene!"
Otvori KEKS Pay
