Ako, šećući se knjižarom, ugledate knjigu “Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke” (izdanje Mozaik knjige), pomislit ćete da je riječ o djelu nekog supermodela, glumca... Iza senzacionalne fotografije krije se ista takva biografija. Aljoša Bagola je Slovenac, jedan od tamošnjih najcjenjenijih kreativnih direktora reklamnih agencije, predavač na fakultetu, kolumnist.. I da, čovjek koji priznaje da je pregorio. Iz nevolje je nastala zanimljiva knjiga, njegov pokušaj da drugima pomogne da se nose s danas vrlo prisutnim fenomenom ‘burnouta’.
Moramo na početku objasniti: imate 41 godinu, suprugu, kćer, više od 150 nagrada za najbolje marketinške projekte… Čini se kao život za neku Netflixovu seriju. No, vi ste razotkrili drugu stranu medalje. Kako ste pregorjeli?
Spektakularno! I premda se u toj riječi krije i „kul“, iskustvo nije bilo nimalo kul. Bilo je spektakularno jezivo. Pregorio sam kao i svi ostali, nisam slušao samog sebe i tvrdoglavo sam ustrajao u radoholičarstvu, neraščišćenim odnosima i ostvarivanju očekivanja drugih.
Zašto ste zaključili da odmor tu ništa neće riješiti? Ili ono ofucano: malo Balija, možda novi hobi, automobil, ljubavnica…?
Kad je liječnica zaključila da sam ozbiljno iscrpljen i rekla da uzmem dva tjedna odmora, tog sam popodneva proguglao pregorjelost. Dok sam čitao o razlikama između tjelesne iscrpljenosti i pregorjelosti, domišljati supermen u meni je utvrdio da ja, koji sam nakon svega tog životnog divljanja samo iscrpljen, uopće ne mogu pregorjeti. Radoholičar u meni je odahnuo. Kada sam se nakon četrnaest dana vratio na posao, naprtio sam si dvostruko breme i opet “palio” do daske. I tako cijele godine, dok nisam stvarno pregorio. Kad u životu dođemo do problema najprije nas zanimaju instant-rješenja. Ako za krizu srednjih godina vrijedi da si sam prepišeš recept za Harley-Davidson i ljubavnicu, kod pregorjelosti je drukčije. Život moraš konačno uzeti u svoje ruke. Za početak tako da na boli i izazove gledaš drukčije. Bol je najprije uzrok drame i potom lijek, zato je upravo bol, a ne sreća, poruka života da mu je do nas stalo. Pregorjelost je samo mjera za samoočuvanje i preživljavanje, koja nas ne poražava, nego preobražava.
Jesmo li kada je pregorijevanje u pitanju u većoj opasnosti mi rođeni u socijalizmu? Tjera li nas jače potreba da se dokažemo u društvenom uređenju za koje su nas u školi učili da „jede svoju djecu“?
Sigurno. Ideja socijalizma temelji se na jednakosti i ravnopravnosti. Na papiru zvuči dobro, ali takav koncept dolazi s puno zamki koje nisu samo političke. Ljudi mogu biti sretni samo ako ostvaruju svoju jedinstvenost, talent i kreativnost. Socijalizam to nije omogućavao. Iako se za većinu dovoljno pobrinulo, zbog težine sveopće uravnilovke morao si imati krila svoje jedinstvenosti spremljena ispod repa, biti dobar, poslušan i marljiv. Tako su nam roditelji u strahu da nas sustav, kako kažete, ne proždere, odgojili, a mi smo preuzeli tu štafetu. I ona nas danas pošteno udara po glavi. Bolno je riješiti se starih navika, jer njihov zbroj u našim očima predstavlja naš identitet – marljive i poslušne šljakere. Ne volim marljivost kao koncept jer u sebi nosi zahtjev za poslušnošću, savitljivošću.
U kakvoj ste obitelji odrastali? Jesu li i tamo bile visoko dignute ljestvice?
Odrastao sam u radoholičarskoj gostioničarskoj obitelji. Nedavno sam čuo da je predsjednik uprave jednog od najvećih slovenskih poduzeća kadrovirao djecu iz gostioničarskih obitelji jer je znao da sve naprave (smijeh). Briga moje obitelji je bila da se gosti vraćaju, zato je svakoga dana ljestvica bila postavljena visoko. Nikad nismo smjeli niže od perfekcionizma i potpune predanosti.
Od svega me se osobno najviše dojmila točnost vaše tvrdnje da ‘burnout’ ne dolazi od previše posla, već od očekivanja koje pojedinac sam stavi pred sebe. Nije li to karakterna crta? Kako dakle mijenjati vlastiti karakter?
Zdravo postavljanje granica prvi je korak za uspostavljanje dobrog odnosa sa sobom. Samo ako se zauzme svatko za sebe, za svoja prava, raspoloženje i tako se odgovorno pobrine za svoj unutarnji svijet, to će se uskoro preslikati i u vanjsku sredinu. Naravno da će s time doći strahovi, sumnje i sukobi jer smo odgojeni da moramo biti marljivi, da ne prigovaramo i da se za sve pobrinemo. Nažalost, i živimo u svijetu načetih odnosa kojima su poštovanje, povjerenje i suradnja opljačkani, što neki iskorištavaju u svoju korist. Loši šefovi napreduju jer jamče kratkoročne financijske uspjehe, zato što su bez empatije i kao takvi sposobni do zadnje kapljice iscijediti druge. Društvo nepovjerenja, potenciranjem strahova da nećemo preživjeti, dobiti posao, da nećemo biti kreditno sposobni... jačaju politika, mediji i zastarjeli odgoj i obrazovanje. S takvim utjecajima teško je razviti u cjelini neprobojni karakter. Čini nam se da se moramo neprestano štititi „izvana“ i zaboravljamo da svijet možemo promijeniti samo tako da se promijenimo „iznutra“.
Tko je ugroženiji kada je ‘burnout’ u pitanju? Žene ili muškarci? Apsolutni početnici ili ljudi s već stvorenim karijerama?
Svakoga dana piše mi puno oni koji se suočavaju s pregorjelošću. Na žalost, to nisu samo pregorjeli ljudi srednjih godina nego i vrlo mladi ljudi u ranim dvadesetima. Najviše je žena, čini mi se zato što su žene spremnije progovoriti i dijeliti iskustvo. Muškarci još uvijek misle da moraš krajnje mazohistički izdržati sve pritiske. Da se malo našalim: knjigom sam malo pomogao demokratizirati »iskašljavanje« i kod muškaraca (smijeh). Muškarci se odmah uhvate popravljanja stroja, ali će “popravak” svog emotivnog ustroja pogubno dugo izbjegavati. Pravimo se frajeri, a to je samo potiskivanje i maskiranje ozbiljnih emocija. Uza sve to, kod nas je još puno povijesno nagomilane ljutnje. Zato ne govorimo o problemima, što nas polako ali sigurno proždire i ubija. Alkoholizam, radoholičarstvo, droge, digitalne ovisnosti, ovisnost o kocki, seksu, kompenzacije hranom..., često su neposredne posljedice toga što si ne dopuštamo progovoriti o emocijama i promijeniti ih nabolje. Drago mi je također što puno predajem i savjetujem menadžerima i upravnim odborima velikih tvrtki koje su počele prepoznavati epidemiju pregorjelosti. Svjetskom gospodarstvu i zdravstvenom osiguranju pregorjelost godišnje uzrokuje 700 milijardi eura gubitka. Nekad je to bila “menadžerska bolest”, ali je sada jasno da svoje žrtve ne bira samo među rukovodećim kadrom.
Mislite li da postoji recept po kojem možemo biti superuspješni, ali sretni i ispunjenih života?
Dok ne počnemo raditi ono za što smo rođeni, ne možemo biti potpuno sretni. Aristotel je rekao da je naš poziv tamo gdje se naši talenti susreću s potrebama svijeta. Ako smo iskreni prema sebi, realizirat ćemo svoj talent, ne brinući se što drugi misle o tome. Na žalost, većina bira zanimanja koja su im odabrali roditelji ili koja su na društvenoj ljestvici vrjednija ili bolje plaćena, a pri tome ih uopće ne vesele.
Kako ste naučili reći „ne“? Koliko novca i iskustva treba imati da bi to „ne“ bilo čvrsto? I učinkovito?
Naša je zadaća sebi dopustiti da živimo punim životom. Ako ga dovoljno puta izgovorimo, “ne” postaje dopuštenje da se sami sebe konačno postavimo na prvo mjesto. To ne znači da zapostavljamo druge ili zanemarujemo svoj posao, nego da ih obavljamo u normalnom opsegu jer smo konačno svjesni da se ne trebamo neprestano dokazivati. Tek kad se budemo jasno i glasno izražavali, moći će nas netko u odnosu uopće čuti, tek kad budemo poštujući sebe postavljali granice, počet će nas poštovati. Zato nam novac ne može kupiti povjerenje u život.
Koliko će kreativaca dodatno ‘ubiti’ i ova koronakriza? Koliko će biti više pregorijevanja?
Da, ali ona daje i dragocjen dar da napravimo inventuru onoga što je u životu zaista važno i potrebno. Što više radimo inventuru, više opažamo dimenzije crne rupe kojoj dopuštamo da nas usisa u sebe. Prije je uopće nismo primijetili! Zato sada možemo početi djelovati u pravom smjeru i uskoro ćemo utvrditi da magnetizam te rupe jačaju naša nezdrava očekivanja, ideja da poslovno stalno na raspolaganju, ideja da smo neprestano sretni jer tako imamo više lajkova. Ako noću loše spavamo, moramo znati da je to obično zato što danju ostvarujemo snove nekoga drugoga.
Postoji li univerzalni savjet?
Život je igra. I zbog toga ću reći: Čovječe, ne ljuti se na sebe i nećeš se ljutiti na svijet.
na ovim prostorima bivše države postoje dvije skupine ljudi oni koji pregore kao svjećica u motoru kad shvate da su osuđeni na propast jer ne pripadaju kamarili (španj. camarilla) i oni koji se niti ne trude napredovati dalje od hijerarhijske postavke zadane od kamarile