Portugalska i svjetska književnost ostale su bez jednog od svojih najsnažnijih glasova. U Lisabonu je u 83. godini preminuo António Lobo Antunes, pisac i psihijatar čija je mračna, polifonijska proza secirala traume diktature, kolonijalnog rata i skrivene kutke ljudske psihe.
Iako desetljećima smatran jednim od glavnih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost, koja mu nikada nije dodijeljena, njegov je opus prepoznat kao nezaobilazan dio svjetske baštine, a portugalska vlada proglasila je subotu, 7. ožujka, danom nacionalne žalosti. Njegovu smrt potvrdio je izdavač Dom Quixote, navodeći da se pisac posljednjih nekoliko godina borio s uznapredovalom demencijom.
Ključni događaj koji je obilježio i njegov život i pisanje bio je portugalski kolonijalni rat. Kao mladi liječnik, unovačen je i poslan u Angolu, gdje je od 1971. do 1973. radio kao vojni liječnik. To iskustvo nasilja, apsurda i egzistencijalne dislokacije postalo je sirovi materijal za njegov književni prvijenac. Vrativši se u Lisabon, objavio je 1979. godine gotovo istovremeno dva romana, "Slonovsko pamćenje" i "Usred ničega" (Os Cus de Judas), potresan i fragmentiran prikaz kolonijalnog pakla koji ga je trenutačno etablirao kao beskompromisan glas portugalske fikcije. "Tamo sam naučio da nisam središte svijeta i da drugi postoje", rekao je kasnije u jednom intervjuu, a moralna dezorijentacija i emocionalna olupina rata proganjat će veći dio njegova opusa.
Njegov književni stil, koji je sam opisao kao "kontrolirani delirij", bio je radikalno inovativan i zahtjevan. U njegovim romanima, kojih je napisao više od trideset, kronologija se otapala, pripovjedači su se mijenjali usred rečenice, a glasovi su se preklapali u kakofoniji koja je zrcalila kaos proživljenog iskustva. Kritičari su ga zbog gustoće i glazbene složenosti proze često uspoređivali s Williamom Faulknerom i Louis-Ferdinandom Célineom. Iako je za neke čitatelje takav pristup bio odbojan, za njegove poklonike upravo je ta težina omogućavala da uhvati fragmentiranu prirodu sjećanja i postojanost povijesne traume. U djelima poput "Inkvizitorski priručnik" i "Sjaj Portugala" istraživao je licemjerje portugalske elite i disfunkcionalnost obiteljskog života.
Iako je Nobelova nagrada ostala nedosanjani san koji je frustrirao portugalsku kulturnu javnost, Lobo Antunes primio je gotovo sve druge velike književne počasti. Godine 2007. osvojio je nagradu Camões, najprestižnije priznanje za književnost na portugalskom jeziku, a među brojnim drugim nagradama ističu se Austrijska državna nagrada za europsku književnost i nagrada Juan Rulfo. Možda i najveća potvrda stigla je kada je uvršten u prestižnu francusku biblioteku Pléiade, čime je postao tek drugi portugalski autor, nakon Fernanda Pessoe, koji je ušao u panteon svjetskih klasika još za života. Njegova su djela prevedena na više od dvadeset jezika, čime je postao jedan od međunarodno najpriznatijih suvremenih autora Portugala.
Za Portugalce koji su proživjeli turbulentno dvadeseto stoljeće, njegovi su romani funkcionirali kao kolektivno suočavanje s kolonijalnom krivnjom i intimnim neuspjesima. Grad Lisabon, u kojem je rođen i kojem je donirao svoju književnu zbirku, uskoro će mu odati počast otvaranjem knjižnice koja će nositi njegovo ime. Iza sebe je ostavio suprugu Cristinu Ferreiru de Almeida, s kojom se vjenčao 2010., te tri kćeri iz prethodnih brakova.
Otvori KEKS Pay
