U svoje 84 godine Lovre Grgas naučio je dvoje: to da se čovjek može pouzdati samo u svoju krv i to da najveće zlo dolazi od najbližih. Netko samosvjesniji prihvatio bi sa smiješkom takvu ironiju života, ali Lovre je tim oprečnostima pristupio s krajnjom ozbiljnošću, poput alkemičara koji pokušava posve bezvrijedan metal pretvoriti u zlato ne bi li ovladao posljednjim što mu je izmicalo – životom. Ljudi možda nisu bili kadri razumjeti takvu ambiciju, ali su je poštovali i divili joj se sve dok su poštovali i divili se Lovri. Ipak, kako su mu godine odnijele čvrstoću glasa i nenadmašnu bistrinu zelenih očiju, ta su se ista snatrenja ogoljena od pokrića zrelosti najednom otkrivala svima, osim samom Lovri, strahovito djetinjim.
Unatoč tomu, baš nitko iz bliže obitelji Lovri to nije dao do znanja. Žena Anđela zbog s vremenom istančanog osjećaja za izbjegavanje bračnih svađa; dvojica sinova, kći i petero unučadi zbog velike kuće na moru, stana u gradu, dva građevinska i više poljoprivrednih zemljišta; a dvoje praunučadi jer su trenutačno bili zaokupljeniji kopanjem nosa.
Najprimamljivija je dakako bila prostrana dvokatnica odmah do obale, s velikom okućnicom i privatnom plažom, dovršena na Valentinovo 1968. kao dokaz ljubavi prema Anđeli, a što se poslije pokazalo sretnom slučajnošću zbog koje se nisu trebali baktati s legalizacijom. Tamo su ljeti bježali od gradskih vrućina, tamo su otkrivali sklonost prema zemlji, tamo su začeli Šimuna. Otkad je udario prve temelje, namijenio ju je svojem prvorođencu, što je bio još jedan čin ljubavi čovjeka kojeg je vlastita majka držala neobično hladnim još za najranijeg djetinjstva. No kako je vrijeme odmicalo, Lovre je bio sve uvjereniji da je pogriješio predavši kuću Šimunu.
Naime, stanjem kuće najzadovoljnija su mogla biti dva stabla što su rasla kroz otvore na krovu trijema. Šimun ih je namjerio srušiti zajedno s trijemom kako bi proširio kuću, ali nakon što je raskrstio s investitorom zbog neslaganja u temeljnim moralnim pitanjima, a za koja je tek deset godina poslije priznao da su zapravo bila pijana prepucavanja oko Židova s čovjekom za kojeg dotad nije znao da je Židov, ostao je bez novca i želje da išta pretvori u luksuzne apartmane.
Gledajući kako preuranjena patina vremena steže njegovu ostavštinu, Lovre Grgas jedne se sparne večeri na terasi osorno obratio Šimunu: "Nesposoban si vezati vlastite cipele, a ja budala dao ti cijeli posjed!"
To je bila istina u praktičnom smislu. Ali pravno je imala postati Šimunovom tek nakon očeve smrti. Nije dugo trebalo da se u obitelji pročuje za svađu te da Lovre, ovog puta rigoroznije upregnuvši svoju teoriju o povjerenju, počne trgovati ljubavlju kao što je trgovao obveznicama cijeloga svojeg radnog vijeka.
Danas se prvi put upitao, dok je gledao ženu kako se vrzma po kući u potrazi za nepostojećom prašinom, je li iščekivanje javnog bilježnika priznanje poraza. Posljednjih mu se godina činilo da je kadar osjetiti isključivo razočaranje. Trijeznost koju je gubio u starosti pri gotovo svim pitanjima, nadoknađivala se višestruko za blagdanskih okupljanja kada bi iza umilnih riječi djece i unuka razaznavao slabost nedostojnu njegova prezimena. Preko toga bi još i mogao prijeći da neusmjereno razočaranje nije dohvatilo i njega sama, ispunjavajući ga budnog, usnulog, pa čak i u noćnom bunilu olakšavanja mjehura. Kao potomak duge loze probisvijeta, nehotičnih kroničara ulica koje se nikada neće naći na razglednicima, jedino za čim je mario više od sama sebe bilo je njegovo ime. Zbog toga je užas bio i veći kad se njegov ugled, koji je stjecao desetljećima, pokazao krajnje crvotočnim: ime mu se među svijetom rastakalo u obična slova, a u obitelji u mlako poštovanje po inerciji. Nije se zamarao otkrivanjem razloga poroznosti. Radije se dohvatio simptoma namjeravajući zaustaviti vlastito nestajanje pod svaku cijenu.
Lavež psa u dvorištu preduhitrio je pojavu automobila na makadamskom prilazu. Anđela je izišla otvoriti kapiju te se nakon dvije minute mrmora vratila u kuću zajedno s javnim bilježnikom. Bio je to čovjek u lanenom odijelu kojem se, premda je tek zakoračio u četrdesete, na licu jasno vidjela starost plitko zakopana ispod suhonjave kože.
"Jeste li za jednu kratku?" upitao je Lovre opasno se zanjihavši pri ustajanju. Svoju je štaku redovito skrivao pod stubištem kada bi došli gosti. Ne sačekavši odgovor, produžio je do kredence i vratio se s dvije kristalne čašice i domaćom šljivom. Nakon što su nazdravili i ispili piće, Lovre je zaključio: "Sad možemo razgovarati!"
Žena shvati da je vrijeme da izađe na terasu. Čim je zatvorila vrata, Lovre je posegnuo za nekoliko papira uredno posloženih na rubu stola i pružio ih čovjeku pepeljaste kose. Javni bilježnik ih je letimice pregledao, izdvojio jedan od papira i upitao: "A što je ovo?"
"Potvrda da sam uračunljiv. Izvadio sam je prošli tjedan."
"To neće biti potrebno."
"Zlu ne trebalo, gospodine bilježniče," graktavo se nasmijao Lovre.
Javni bilježnik na to slegne ramenima. Potom je nataknuo naočale i stao čitati prethodnu oporuku, s onom zapanjujućom neobazrivošću za protok vremena. "Shvaćam da biste htjeli izmijeniti raspodjelu imovine?" upita naposljetku.
"Da. Ali mnogo jednostavnije nego posljednji put. Sve ide na jedno ime."
"Slušam."
Tog je dana, u osamdeset petoj godini Lovre Grgas spoznao još jednu veliku istinu: to da ništa nije naučio. Možda bi neka druga osoba u tom času otkrila poniznost pred vremenom, no Lovre se osjećao poput utopljenika koji tone prema mrklom dnu među bezimene stvari. S tom mišlju posegnuo je za konačnim oružjem jednog starca kojeg prijepis njegove stečevine dijeli od zaborava te izdiktirao javnom bilježniku ime kujice privezane za stablo.
Otvori KEKS Pay
