Gregory Porter jedan je od najcjenjenijih pjevača na svijetu, godinama proglašavan za najboljeg od kritičara i publike. S čovjekom koji sa svojom predstavom može jednako oduševiti desetke tisuća ljudi na britanskom festivalu Glastonbury i u koncertnim dvoranama, dogovoreno je da, uz podršku Večernjeg lista, 23. siječnja 2026. otvori 17. Zagreb Jazz Festival koncertom sa Zagrebačkom filharmonijom u dvorani Vatroslav Lisinski. Kao glazbenik "svijesti i savjesti" u intervjuu prije ponovnog dolaska u Zagreb govori o svojoj karijeri, utjecajima te može li se umjetnošću barem malo pokušati preokrenuti tragična događanja u svijetu.
Porter je krajem 2024. napravio pravu feštu vintage zvuka u rasprodanoj dvorani Studentskog centra. Nije ni čudno da su najskuplje ulaznice festivala od stotinjak eura planule odmah nakon puštanja u prodaju nekoliko mjeseci ranije, jer Portera redovito možete vidjeti kod Grahama Nortona, Joolsa Hollanda, na pozornici londonskog Royal Albert Halla ili u Dubaiju, kamo je putovao nakon Zagreba.
Osim toga, s dva ranija nastupa na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila, također rasprodana, domaća publika već je utvrdila gradivo i prihvatila Portera kao jednu od najvećih zvijezda vokalnog jazza koja je uz stalne nominacije osvojila i dvije nagrade Grammy u glavnoj kategoriji "najboljeg vokalnog jazz albuma". Ujedno, ovo je dobra prilika za parafraziranje naslova davne recenzije američkog kritičara Jona Landaua iz 1974. godine: "Vidio sam prošlost soul-jazza, a njezino je ime Gregory Porter." Naime, Porter pripada onim pjevačima koji rad Billa Withersa, Stevieja Wondera ili Marvina Gaya promatraju iz autentične perspektive majstorski postavljenog arhivskog jazza s dominantnim utjecajima soula i gospela, što znači da su njegovi koncerti pravi party, da ne kažemo misa.
S vrhunskim pratećim sastavom iskusnih glazbenika koji Porterovu soul-reviju čini još atraktivnijom, nije čudno da je publika na njegovim koncertima "preobraćena". Gledali smo kod nas često i Nicka Cavea, čiji je odnos prema religiji i božanskom sasvim drugačiji od Porterova. Porter je pripadnik tradicije američkog gospela, ali obojica svoju misiju provode u djelo puno bolje nego domaći Laudato koncerti i slične banalne besmislice lišene umjetničkog integriteta. Drugim riječima, čak su i ateisti na koncertima Cavea ili Portera vjerojatno pomislili da tu nekog vraga mora biti.
Sreli smo se nakratko prošle godine kada ste bili u Zagrebu i nastupali na Zagreb Jazz Festivalu. Proveli ste četiri ili pet dana u Zagrebu, kako ste se osjećali?
Uživao sam u svom vremenu u Zagrebu, to je vrlo lijepo mjesto, uživao sam u boravku.
Jeste li očekivali da će publika reagirati onako upućeno? Mislim, bila je to prava proslava u dvorani, kao da ste kod kuće.
Da, znate... primijetio sam da su ljudi, kad dođem u Zagreb, vrlo izražajni i mislim da osjećaju da pokušavam izraziti nešto vrlo ljudski i emotivno pa mi uzvrate na isti način.
Prije Zagreba nastupali ste kod nas i na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku na obali tijekom ljeta. Svi su koncerti bili rasprodani. Međunarodna publika vas očito voli, jeste li ikada očekivali da ćete steći takvu međunarodnu popularnost kad ste počinjali?
Ne, šokiran sam što mogu doći na mjesto poput Šibenika, ili malih gradova u Japanu, ili na samu obalu Južne Afrike, i ljudi dođu jer žele čuti moju glazbu i poznaju je. Nikada nisam mislio da bi se to moglo dogoditi. Ali znam za moć glazbe i znam kako se ljudi mogu osjećati zbog nje. Toga sam svjestan i pretpostavljam da ne dolaze samo radi mene, mislim da je zapravo u pitanju glazba, moć glazbe i možda poruka koju putem glazbe donosim. I to nije lažna skromnost, stvarno tako mislim. Da, to je jedna od stvari na koju sam, na neki način, ponosan i na kojoj sam zahvalan u svojoj karijeri.
Nastupate sa Zagrebačkom filharmonijom u siječnju. Već ste nastupali s Londonskom kraljevskom filharmonijom i Švedskom kraljevskom filharmonijom. Koja je razlika i kakav napor vi i vaš bend morate uložiti kada nastupate s velikim klasičnim orkestrom?
Veliki klasični orkestri su poput velikog broda, morate znati kamo idete puno prije nego što tamo dođete. Kad sam sa svojim sastavom, mogu dati signal, raširiti ruke, napraviti rukom znak da se sve zaustavi i da počnemo kad god ja hoću. Ali s orkestrom to ne možete. Ima više formalnosti i pravilnosti. Ali čak i unutar toga ostavljamo prostor da se bend malo proširi, otvori i improvizira. To radimo u aranžmanima koje pripremamo. Nastupao sam s mnogo, mnogo orkestara diljem svijeta. I zato se veselim ovoj suradnji sa zagrebačkim orkestrom, veselim se sviranju svojih pjesama i slušanju kako ih klasični orkestar interpretira.
Na početku karijere nastupali ste u manjim klubovima i imali tjednu rezidenciju u St. Nick's Pubu u Harlemu. Pretpostavljam da je to bilo vrlo važno za učenje kako povezati publiku s pozornicom, prije nego što ste počeli snimati glazbu i raditi vlastite albume?
Iznimno važno. Intimnost kluba i poznavanje publike koja je dolazila u klub, lokalci iz Harlema, to mi je jako pomoglo. Mogli ste ući u klub bez novca, bez ulaznice, kupiti pivo i ostati cijelu noć. Dakle, nije bilo barijera koje bi isključile ljude. Dobivali ste ljude koji stvarno vole glazbu i glazbenike koji vole glazbu, ali možda nemaju dovoljno novca otići u klub Blue Note. To je bilo zaista zanimljivo mjesto gdje su se okupljali stanovnici Harlema. Klub je izgorio, više ne postoji. Ali energija tog mjesta u vrijeme kad sam tamo bio doista je bila važna za moju karijeru i stvarno mi je pomogla.
Tijekom koncerta spominjete ljude koji su na vas utjecali, važne figure kulturne scene poput Jamesa Browna ili Nata Kinga Colea, naročito tijekom pjesme "Musical Genocide". Čini mi se da slijedite stope Billa Withersa, Stevieja Wondera, Marvina Gayea ili Otisa Reddinga, uzimate sve te utjecaje i stvarate vlastitu glazbu. Jesu li i kako su utjecali na vas?
Mislim da su mi dali "dopuštenje", da stavim svoje emocije i nosim ih u glazbi. Umjetnici poput Billa Withersa i Sama Cookea bili su ljudi koji su pjevali i izražavali duboke emocije, bilo ljubav ili bol. I mislim da o tome govorim u pjesmama kao što je "Musical Genocide". Mislim na stvarnu, ljudsku, soul glazbu. To je možda i neka vrsta "anti AI" postupka.
Vaša pjesma "Holding On" zvuči kao nastavak pjesme Marvina Gayea "What's Going On". A spomenuli ste i tu njegovu legendarnu liniju u svojoj "On My Way o Heaven". To su očite povijesne reference, kao i "My Girl" ili "Papa Was a Rolling Stone" od The Temptationsa, koje ste citirali?
Da, to je ideja glazbe koja je zapravo izoštrila uši ljudi diljem svijeta. Kad se takva referenca pojavi, u tom se trenutku svi spojimo u jedno kulturno razumijevanje. I nevjerojatno je što glazba može, možda više nego mnoge druge umjetnosti.
Možemo to nazvati vašom "propovijedi" ili nečim sličnim, ali to zaista povezuje ljude. Sjećam se kad ste pitali: "Can I hear one Amen?" i cijela je dvorana odgovorila gromoglasnim "Amen". Kao da smo bili u Apollo Theateru u Harlemu, a bili smo u Zagrebu.
Mislim da postoji želja u mom nastupu i u mojoj predstavi da ljude uvedem u svoj svijet, a i da sebe i svoj bend uvedem u njihov svijet. Louis Armstrong je glazbenike, jazz glazbenike, ljude koji putuju svijetom nazvao ambasadorima. I sviđa mi se to. Možda smo kulturni ambasadori. Iskreno, radim glazbu iz afroameričke kulture, iz onoga što Afroamerikanci jesu, a mi smo ljudi puni ljubavi. To želim izraziti u našoj glazbi. A ovo je protuteža svemu ostalom što se govori o nama.
Čini mi se da smo čuli program koji zvuči kao da je riječ o propovjedniku koji je započeo svoj zanat pjevajući s majkom u crkvi u New Yorku. Dakle, znate kako osvojiti svoju publiku, naročito kad ljudi dolaze posebno da vide vas na koncertu. Osjećate li još vezu s vašim glazbenim odrastanjem?
Osjećam. Na neki način, to nije ista stvar. Ne pokušavam, znate, "osvojiti dušu" ljudi. Ali je pokušavam uzbuditi i natjerati ih da dublje razmišljaju o... što god im religija jest. Možda će razmišljati o bratskoj ljubavi. Možda o siromašnima, o onima najmanjima, o djeci. Možda o prestanku rata i o pronalasku novog načina razmišljanja s ljudima s kojima se ne slažete, drukčijeg od mržnje. Tim se stvarima bavim u glazbi i nadam se da dolazi do publike. Nisam ambasador, političar ili tako nešto. Ali pokušavam pronaći sve poveznice u glazbi.
Čak i kao dijete bili ste u izravnom dodiru s radničkim pjesmama i bluesom, slušali ste glazbu koju su puštali vaši roditelji i rođaci, kao i gospel koji ste pjevali s majkom u crkvi. Koliko vas je taj rani period oblikovao?
Mislim da je moj glazbeni pristup, način na koji pišem pjesme povezan s time, ponekad ih pišem u stilu gospel bluesa. Da, to je "Liquid Spirit". "Take Me Out to the Alley" u biti je gospel balada. "Holding On" nije gospel u strogom smislu, ali to je ideja optimistične ljubavi. Bez sumnje, te se teme stalno vraćaju i silno su utjecale na moje djetinjstvo i život s majkom.
Vaša pjesma "No Love Dying" zvuči kao želja da pozitivnost prevlada u ovom ludom svijetu, iako je globalna situacija zabrinjavajuća. Vaša glazba ima sposobnost prijeći granice i govoriti univerzalno ljudima u Zagrebu kao i u New Yorku?
Mislim da se time posebno ponosim, pomoglo mi je u razumijevanju ljudi, a to je činjenica da reagiraju isto, svugdje u svijetu. To je ljudska reakcija, što znači da smo različiti, ali vrlo slični.
"Water Under the Bridges" sadrži reference na sve manje sretne od nas. Kako gledate na trenutačnu političku situaciju u Americi i u svijetu? Mnogo je ratova diljem svijeta i stvari ne izgledaju dobro.
Pisao sam o tome. Mislim na svoju pjesmu "When Love Was King". Ona objašnjava vjerojatno i to što osjećam o vlastitom predsjedniku, činjenicu da je vjerojatno nasilnik i oportunist, suprotnost osobi o kojoj pjevam u "When Love Was King". Dakle, kada pjevam o optimizmu i ljubavi, ne činim to zato što ne razumijem da postoji opozicija. Razumijem da postoji mržnja. Razumijem da, čak i u stihovima, postoji sumnja u tu ljubav. "Neću dopustiti da bude tako, ovdje neće biti umiranja ljubavi." Svjestan sam da postoji problem u svijetu, ali kažem: neka ljubav bude odgovor na tu mržnju. Neka ljubav bude odgovor na rat. Pokušavam ojačati ljudski um i ljudsku dušu prema ljubavi, optimizmu.
Međunarodna udruga jazz novinara i časopis DownBeat proglasili su vas najboljim jazz pjevačem na svijetu više puta. To je danas, uz tisuće pjevača, doista nevjerojatno. Osvojili ste i dvije Grammy nagrade za najbolje vokalne izvedbe na albumima, a DownBeat vas je prije dva tjedna stavio među tri najbolja pjevača na svijetu – bili ste drugi, a Kurt Elling, koji je svirao u Zagrebu prije dva tjedna, bio je prvi. Mislim, nije bitno jeste li prvi ili drugi, ali to je silan uspjeh s obzirom na stotine velikih imena u tom području, a vi ste na vrhu. Jeste li ikad mislili da ćete to postići, biti drugi ili prvi na svijetu?
To je zanimljivo. Imao sam ljude oko sebe koji su govorili, 'Greg, sjajan si, ljudi bi te trebali čuti'. I znate, ljudi su vjerovali u mene, ali ja nikad nisam vjerovao u te stvari. Nikad se nisam stavljao na bilo kakvu top listu. I to je korisno jer me drži skromnim. Ali iskreno, moć je u ljudima. Ako postoji nešto što me uzbuđuje, to je vidjeti ljude i čuti njihove priče. A ja pokušavam otpjevati melodiju koja će na neki način govoriti ljudima. Oni su moj utjecaj. Oni su energija iza moje izvedbe. Dakle, da, to sam ja, ali to su i oni. To su fanovi. To su ljudi za koje mislim da bi mogli čuti glazbu. Isto je i s nastupima i kada snimam album. Nije samo "ja", to smo "mi".
Nisam znao da ste tijekom studiranja dobili sportsku stipendiju kao igrač američkog nogometa na sveučilištu San Diega. Vaša bi karijera i glazbeni svijet bili vrlo drukčiji da nije bilo ozljede ramena. Još pratite sport?
Volim gledati dobro, stvarno dobro natjecanje. Ali, što se sporta tiče, volim samo sjajne utakmice. Ne držim se toliko jednog tima niti dopuštam da zbog toga budem previše navijački "nabrijan" ili depresivan. Volim sportska natjecanja. Ali američki nogomet posebna je priča, ako moja djeca ne žele igrati, to je sasvim u redu, jer je to stvarno opasan sport. Imam ozljede koljena, gležnjeva i ramena kao dokaz.
Radili ste i kao kuhar u bratovu restoranu u Brooklynu, pa ste vjerojatno dobri u kuhanju. Dapače, 2021. pokrenuli ste vlastitu kulinarsku emisiju "The PorterHouse with Gregory Porter". Glazba i kuhanje imaju nešto zajedničko, dobre sastojke i spajanje svega?
Volim kuhati. I rezultat toga, ideja davanja nečega što grije i hrani ljude, to je jednako glazbi. Postoji mnogo sličnosti između kuhanja i glazbe, spajanje raznih sastojaka u jedno fantastično jelo, iskreno, to je upravo ono što bend jest – mnogo različitih stvari koje se spoje u nešto novo.
Vaš nastup na Pyramid Stageu na Glastonbury Festivalu 2016. bio je vjerojatno vaš proboj na britansko tržište i vaš najveći koncert u karijeri. Mislim da nikada niste svirali pred više ljudi nego na Glastonburyju?
Bilo je nevjerojatno. Činjenica je da se britanska publika ne brine i nikad ne odvaja glazbu po žanrovima. Nikad ne kažu: "Oh, to je jazz, pripada u geto." Oni kažu: "Sviđa nam se njegov glas, sviđa nam se njegov zvuk, sviđa nam se energija soula." Hajdemo to slušati. Tisuće ljudi bile su tamo i bilo je zaista nevjerojatno.
To biste mogli uzeti kao opis svoje karijere? Vaša je glazba moderna, ali istodobno vrlo tradicionalna. Mislite li da soul, gospel, R&B i jazz mogu nadilaziti granice i da vaš stil i vaša poruka mogu doprijeti do još veće publike, jer svi poznaju te stilove, ali vi donosite nešto novo u njih?
Mislim da jednostavno organski nudim istinu o svojim utjecajima. Pod mojim je jazz "kišobranom" korijen mog glazbenog izraza – gospel iz djetinjstva, glazba koju sam slušao odrastajući, R&B i soul glazba moje braće, kao i televizijske nastupe uživo. Mislim da sve to miješam, miješam soul, "zemlju", žestinu s profinjenošću jazza i duhovnošću gospel glazbe. Mislim da je to, iskreno, mješavina glazbenih "rođaka". I osjećam kao da se sve to prirodno spaja za mene.
Otvori KEKS Pay
