Samo tri dana nakon što je u krugu obitelji tiho proslavio svoj 78. rođendan, zauvijek nas je napustio Damir Valec, nekadašnji istaknuti nogometaš Dinama i istinski, premda često samozatajni, heroj jedne od najslavnijih generacija maksimirskog kluba. Otišao je dragi član velike plave obitelji, stup obrane koji je svojim igrama zadužio ne samo Dinamo, već i sve poklonike nogometa koji su cijenili požrtvovnost kao vrhunsku vrlinu. Bio je to duh u kojem su lokalni dečki, odrasli na gradskim ulicama i livadama, postajali besmrtne legende braneći boje svog kluba, ne zbog novca ili slave, već iz čiste ljubavi i osjećaja pripadnosti.
Rođen 1. veljače 1948. u Zagrebu, u srcu grada koji je živio i disao za Dinamo, Valec je bio gotovo predodređen za plavu boju. Njegov put bio je onaj klasični, zagrebački: prošao je cjelokupnu, nadaleko cijenjenu Dinamovu nogometnu školu, koja je u to vrijeme bila pravi 'pogon' za proizvodnju talenata i tvornica snova za tisuće dječaka. Bruseći svoj talent pod paskom legendarnih trenera, stasao je u sjeni one najveće, zlatne generacije iz 1967. godine, koja je osvajanjem Kupa velesajamskih gradova Zagreb ucrtala na nogometnu kartu Europe. Upravo u toj povijesnoj sezoni, mladi i perspektivni Valec je, zajedno s još nekolicinom darovitih juniora, priključen treninzima prve momčadi. Bila je to neprocjenjiva prilika da iz prve ruke upija znanje i iskustvo od nogometnih velemajstora poput Slavena Zambate, Rudija Belina, Mladena Ramljaka i Krasnodara Rore. Svoj prvi službeni nastup za seniore upisao je u ožujku 1968. i time je započela njegova sedmogodišnja odiseja u najdražem dresu. Nije bio tip igrača koji je plijenio naslovnice virtuoznim potezima ili golovima; bio je onaj pouzdani, čvrsti defenzivac, stoper klasičnog kova i neumorni zadnji vezni na kojeg se svaki trener mogao osloniti bez zadrške.
Iako je njegova karijera bila ispunjena značajnim uspjesima i trofejima, jedan trenutak, jedna utakmica, urezala ga je zlatnim slovima u sve klupske almanahe i vječna sjećanja navijača. Bio je to hladni siječanj 1970. godine, na egzotičnoj turneji po Čileu. Dinamu je sudbina za suparnika dodijelila moćni brazilski Santos, klub koji je u to vrijeme bio institucija, predvođen živućim nogometnim božanstvom, neponovljivim Peléom. Kralj nogometa, tada već dvostruki svjetski prvak, bio je na vrhuncu svoje moći, a zaustaviti ga smatralo se apsolutno nemogućom misijom, zadatkom zbog kojeg su i najslavniji svjetski braniči imali noćne more. Dinamov trener je tu nevjerojatnu odgovornost, taj herkulovski zadatak, stavio na leđa samozatajnog Damira Valeca. I tada se dogodila čista nogometna povijest. Mladi Zagrepčanin odigrao je utakmicu života, partiju koja se i danas prepričava s divljenjem. Svjedoci tog epskog dvoboja, koji je završio rezultatom 2:2, govore s kakvom je nevjerojatnom lakoćom, taktičkom zrelošću i fizičkom spremom Valec osujetio svaki pokušaj brazilskog genija. 'Stavio ga je u džep', glasila je urbana legenda koja se desetljećima prenosila s koljena na koljeno među navijačima.
Ne samo da je zaustavio Peléa, već mu nije dopustio da diše, pretvorivši se u njegovu sjenu.
Ipak, svesti Valecovu bogatu karijeru samo na taj jedan legendarni dvoboj bilo bi duboko nepravedno prema njegovom cjelokupnom doprinosu. On je bio ključni kotačić u stroju moćne momčadi koja je nastavila nizati uspjehe i nakon slavne '67. S Dinamom je 1969. godine osvojio Kup maršala Tita, tada iznimno cijenjeni trofej za koji su se borili svi najveći klubovi bivše države, a pobjeda u finalu donosila je ogroman prestiž. Već sljedeće sezone, 1969./70., bio je neizostavan dio sastava koji je izborio toliko željeno 'europsko proljeće', što je u to vrijeme bio golem uspjeh i potvrda Dinamove snage i kontinuiteta na međunarodnoj sceni. Njegova statistika, iako za braniča nikad nije primarna, svjedoči o dubokom tragu koji je ostavio: u razdoblju od svog debija do ljeta 1975. godine odigrao je 176 službenih utakmica, postigavši i dva pogotka. Ako se tome pridodaju i brojne prijateljske utakmice i turneje, brojka se penje na impresivnih 319 nastupa i deset golova u plavom dresu. Navijači ga pamte i po sjajnoj partiji u velikoj pobjedi od 2:0 protiv slavne portugalske Benfice na Maksimiru, u utakmici koja je bila emotivni oproštaj još jedne neponovljive klupske ikone, Stjepana Štefa Lamze.
Nakon što je 1975. godine napustio Maksimir, Valecova ljubav prema nogometu i rodnom gradu nije jenjavala. Svoj novi dom pronašao je u Kranjčevićevoj ulici, postavši igrač Zagreba. Tamo je proveo punih sedam sezona, sve do 1983. godine, te je svojim iskustvom i kvalitetom postao jedan od stupova momčadi i omiljena figura među navijačima 'Pjesnika'. Kratka epizoda u Šibeniku označila je kraj njegove profesionalne igračke karijere, ali ne i kraj njegove povezanosti s nogometom. Upravo suprotno, povratkom u Zagreb vratio se i svojoj prvoj ljubavi, Dinamu. Godinama je bio jedan od najaktivnijih članova veteranske momčadi, redovito nastupajući i družeći se sa svojim nekadašnjim suigračima.
Otvori KEKS Pay
Nikad čuo..