Svi koji i danas znaju i vole pjesme legendarnog rock benda Ekatarine Velike, znaju i da se pjesma poznata po refrenu “Mi menjamo dan za noć, mi menjamo noć za dan...” zove “Kao da je bilo nekad”. I to je prvi stih te pjesme, koji slijedi “i kao da je bilo tu”. Redatelj Saša Božić izbacio je ono malo “i” iz tih stihova te tako stvorio naslov predstave “Kao da je bilo nekad, kao da je bilo tu”, koja je nastala u koprodukciji Tragača i Teatra Cirkus Punkt, a koja u Zagrebu igra u Centru za kulturu Trešnjevka, u kvartu kojem i svojom pričom pripada. Za tekst ove predstave Božić je, uz pomoć dramaturginje Vedrane Klepice, objedinio dvije priče iz svoje zbirke kratkih priča “Lijepe naše” i time otvorio općedruštveni, ali i intimni put u prošlost koji će mnogi prepoznati. Na taj put publiku vode dvije žene, mama i kći.
Ta prošlost počinje osamdesetih i završava u našem današnjem, korporativnom vremenu, u kojem se kakav-takav dom i pogled u budućnost mogu pronaći tek uz pomoć APN-a. Priča je to o radništvu socijalizma i njihovoj djeci – ljudima koji su prosperirali u socijalizmu. Zahvaljujući svojem radu, imali su posao i socijalnu sigurnost, no potom su se morali suočiti i s načinom na koji je njihovu djecu “samljela” privatizacija i surovi početak kapitalizma kod nas. Božić predstavu režira ističući monologe dviju glumica koje se na sceni tek povremeno fizički susreću i tek se letimično dodiruju. I to je jasan znak njihova nerazumijevanja i otuđenja.
Majka Marija dijete je socijalizma, krojačica zaposlena u jednoj od trešnjevačkih tvornica, u “Suvremenoj ženi”. Ona si svaki dan ponavlja da je suvremena žena i u stalnoj je potrazi za ljubavlju. Ne pronalazi je, kod majke i oca, kod supruga, kćeri... Supstitut pronalazi u društveno-političkom radu. Ona voli Tita, slama se na njegovu ispraćaju u Beogradu i kući vraća kao totalno poražena “suvremena žena”, čiji put u tragediju dovršava smrt brata blizanca koji pogiba u Domovinskom ratu. Kći Ana dijete je osamdesetih, tinejdžerica ratnih devedesetih koja kroz uzbune bježi u noćni klub među nogometaše, u kojem i tada “caruje” Zdravko Mamić. Ona ne voli samu sebe, nije to imala od koga naučiti. Voli nogomet, jer njen je tata poznati nogometaš kluba Trešnjevka, ali taj je nogomet tek prvo veliko razočaranje njezina života... Ukratko, ovo je priča o jednom vremenu i prostoru, trajanju, odrastanju, potrazi za smislom, ako već ne srećom. I ono što oduševljava u samom tekstu jest posvemašnji odmak od mitologije osamdesetih. To je istodobno prikaz našeg društva u zadnja četiri desetljeća, ali i duboko intiman prikaz nutrine dviju žena kojima bilo kakav osjećaj pripadnosti stalno izmiče.
Scenu i kostime kreirala je Petra Pavičić, uz glazbu Tonija Starešinića i svjetlo Dražena Dundovića. Tu scenu dijele dvije odlične glumice. Majku igra Jelena Hadži-Manev, ulogu kćeri Sara Stanić. U fizičkom dijelu uloge Sara Stanić ima više posla i to ne samo zbog nogometa, a obje su glumice nevjerojatno točne u iskazivanju emocija, ali i njihovu potiskivanju, što je ujedno i njihov najveći posao u obilju vrlo zahtjevnog teksta koji zapravo, svaka za sebe, moraju igrati kao svojevrsnu monodramu. I ta distanciranost koju postižu, iako su zajedno na sceni, dokazuje koliko je promišljen i predan bio njihov rad na ovom tekstu i u ovoj predstavi. •
Otvori KEKS Pay
