Bilo je puno koncerata u Areni Zagreb, ali još nikada na tu veliku pozornicu nije stao samo – dvojac. Sve dok tamo nisu stigao Buč Kesidi i prošlu subotu održao svoj najveći koncert u karijeri. Samo dvojica njih, "sami protiv svih" – rekao bi Johnny Štulić – ili sami s publikom i gostima koji su pokazali da ipak dolazi smjena generacija i da možda neki pametniji, mladi ljudi znaju kako budućnost može biti bolja ili barem ljepša, pozitivnija, od tmurne sadašnjosti.
Dvojac iz Srbije, točnije iz Pančeva, domaća masovna publika voli kao svoje. U vremenima svih ovih zlovolja i agresije kod nas, prošle subote napokon smo sasvim konkretno vidjeli da postoji ona kritična masa normalnih mladih ljudi koje boli ona stvar za političku shizofreniju koju im proizvode roditelji. Još je bolje da oni to, čini mi se, shvaćaju intuitivno pa ih ne želim ovom prilikom proglašavati preko svake mjere pametnima. Jer, najbolje je baš to da im se gade neke stvari roditeljske kulture pa ih i ne osjećaju kao nešto čemu treba davati pretjeranu pozornost.
Jednostavnije rečeno, ako ste bili na koncertu Buč Kesidija, osjećali ste se kao dio neke sasvim "normalne" dvorane u kojoj su neka ranija gostovanja znala izazvati ozbiljne reakcije suprotstavljene javnosti. Nemam ništa protiv domaćih i stranih narodnjaka koji pune Arenu Zagreb, ali Buč Kesidi pokazali su da moderna glazba i prezentacija, od tehnološke estetike scene, rasvjete i koncepta koncerta, do reakcija publike, može biti privlačna ovoj napaćenoj regionalnoj javnosti "tu" i "tamo", koja je toliko estradno staromodna i dosadna da pomak sprečavaju upravo oni koji čvrsto drže osvojene pozicije emocionalne patetike, glazbene staromodnosti, staromodne scenske prezentacije i estetske dosade.
Zašto je uspjeh benda Buč Kesidi veći nego što se na prvi pogled čini? Zbog toga što se ne radi samo o uspjehu relativno mladog benda koji je nakon Šalate, prije toga pet i sedam rasprodanih nastupa u zagrebačkom Saxu, a između i pet rasprodanih nastupa u dvorištu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, pokazao da ga publika u Hrvatskoj "prati". Ali se u ovoj okolnoj buci neukusa pokazalo da u Arenu Zagreb može stići i desetak tisuća ljudi koji žive u nekom "usporednom svemiru" i ne puštaju da ih "uzme tamna strana".
Tehnički, produkcijski i sa zalihom hitova iza sebe, Buč Kesidi prije svega je odradio odličan nastup koji se profesionalnošću, ali i prirodnošću, logikom euforije u Areni Zagreb i odazivom publike može mjeriti s najboljima koje smo tamo gledali. Ali čak ni sjajna vizualizacija scene, veliki ekrani, modernost i prije svega prirodnost u odnosu s euforičnom publikom (mora se ponoviti jer "euforija" je u njihovu slučaju ključna riječ istoimenog albuma i videoprograma), nije bila jedina – u prvom planu bile su pjesme.
Već sam prije pisao da ono što su Vlada Divljan i još neki predstavljali mojoj generaciji početkom osamdesetih, Buč Kesidi znači novim generacijama. Ista ta lakoća pop-rafinmana, svima jasnih emocija, glasne i jasne svirke, zapakiranih u jak program s generacijskim gostima u Areni Zagreb stvorili su dojam civilne pobjede "normalnosti" nad "……..". Dakako, velika popularnost dovodi do velike nepopularnosti kod pretencioznih ljudi koji će vas sada uvjeravati da su im pjesme banalne i niškoristi, da je to sve bezveze, da sviraju na playback i da to sve skupa nema nikakvog smisla. Ispada kao da su se dva početnika popela na scenu, pustila vrpce, prevarila dvoranu i odglumila dva sata koncerta. Zavist je opasna stvar, ali to je stara priča i s njom su se susreli svi koje veliki uspjeh odvoji od ostatka scene. Šifra; Bijelo dugme (od početka).
Poneki put, u važnijim trenucima, koncerti su društvena pojava i znače puno više od same svirke, a kada vam dvojac iz Pančeva usred Zagreba svira modernu muziku koja parira onoj u svijetu, znači da smo vidjeli pomak u kulturološkom poimanju masovne zabave kod nas. Prije svega su na nju zaslužni mladi ljudi, kako na pozornici tako i u publici. Pritom još i Srbi, jer to je poanta, koje mladi Hrvati vole a da i ne razmišljaju o tome tko je odakle. Paradoks da glazba Buč Kesidija nema baš nikakve veze s "narodnjacima", koji redovito pune Arenu Zagreb, samo je jedan, ali važan dio tog isforsiranog, banaliziranog pogleda na "istok" i "zapad" kako ga zamišlja "mali Ivica".
Jer, glazba Buč Kesidija svojim podtekstom nepogrešivo je proizvod vintage pop-estetike i modernih tekovina današnje produkcije, uključujući i taj famozni click-track, a to je ono kad glazbenici imaju slušalice u ušima. Nitko više i ne skriva da se određene dionice basa ili sintesajzera koriste s matrice. Ali čak ni to nije bilo najbitnije. Bitnije je da logična povezanost njih na sceni i publike u dvorani godinama gradi neku drukčiju sliku, u kojoj uopće nisu bitne predrasude koje inače opterećuju nabrijanu stvarnost, priče o (nekadašnjim) Srbima i Hrvatima, (nekadašnjim) ustašama i partizanima, (današnjim) Thompsonima, (nekadašnjim) Jugoslavijama, svemu onome što iskvarena nacionalistička klijentela nastoji prodati da bi se održala u središtu centra zanimanja javnosti.
Stalno sam na koncertima, ali ovako divnu, mladu, neopterećenu publiku kao na koncertu Buč Kesidija u Areni Zagreb dugo nisam vidio. Nisu to bili euforični klinci predškolskog uzrasta, više tinejdžeri i od dvadesetih godina naviše, već ipak zreli. Zgodni, mladi, moderni, pozitivni i prije svega potpuno neopterećeni pizdarijama roditelja i starijih, pokazali su da ih – a nisu to ni planirali, jer su jednostavno takvi – ne zanimaju te prastare priče koje vuku natrag, a ne naprijed. Sasvim je sigurno da će im iduća Arena biti krcata, ali i onda će mnogi naći zamjerke. Nije lako kad si mlad.
Otvori KEKS Pay
