Naslovnica Kultura Glazba

Michael Kiwanuka je čovjek po čijoj ćete glazbi pamtiti ovu godinu

Simptomi renesanse ovoga glazbenog žanra toliko su brojni da su postali sastavni dijelovi naše svakodnevice
18. veljače 2012. u 15:12 0 komentara 10 prikaza
Michael_Kiwanuka-Home_Again_b (1
Foto: ar

Da je klasični soul ponovno u modi neko vrijeme, nije velika novost, no sada je sigurno da taj žilavi i očito izvanvremenski žanr ulazi u novu, još intenzivniju fazu svoje reafirmacije. Velika medijska pozornost koju je potaknuo nedavni odlazak Ette James – jedne od velikih, kontinuirano podcijenjenih umjetnica koja je godinama životarila u sjeni mnogo poznatije Arethe Franklin – još je jedna potvrda te činjenice. Ostali “simptomi” soul renesanse toliko su uočljivi i brojni da su postali sastavni dio svakidašnjeg života suvremene pop kulture. Primjerice, Adele je vlasnica najprodavanijeg albuma 2011. godine. Mlada Britanka jednostavno je pomela konkurenciju (u rasponu od Lady Gage i Rihanne do Coldplaya) koja je mogla tek nemoćno promatrati kako starinske, jednostavno aranžirane break-up balade s njezina drugog albuma, 21, osvajaju višemilijunsku publiku. U srazu sa soulom i rhythm and bluesom izmišljenim prije četiri desetljeća u prašnjavim studijima u Memphisu, New Yorku, Detroitu i Philadelphiji, spomenutim takmacima očito nisu mogla pomoći sva tehnološka čuda svijeta.

Ovo nije prolazni trend

 Valja podsjetiti kako se prošloga ljeta tragičnom “Klubu 27” pridružila Amy Winehouse, diva čije su pjesme zvukom i autorskim rukopisom također izravno nastavljale soul tradiciju druge polovine šezdesetih i ranih 70-ih. Napokon, nesmanjena popularnost pjevačica/izvođača poput Duffy ili (da ne ostane samo na ženskoj eliti) Jamesa Morrisona, dodatni su čvrsti argument u prilog tvrdnji kako novi soul nema obilježje prolaznog mini trenda.

 Upravo suprotno. Pomama za klasičnim soulom nastavlja se i u godini koja je pred nama, postajući trajnim elementom svjetske, a posebno britanske scene. Početkom prosinca 2011. godine BBC je objavio popis novih izvođača koji konkuriraju za prestižno priznanje “Zvuk 2012.”.

 Između petnaest debitanata naslov je – prema odluci žirija sastavljenog od 180 glazbenih kritičara, urednika, ključnih blogera i ostalih opinionmakera – pripao dvadesetčetverogodišnjem kantautoru čije ime, Michael Kiwanuka, široj publici još ne znači mnogo – no uskoro hoće. Najavljivan kao “Bill Withers za 2012.”, Kiwanuka izvodi mješavinu akustičnog popa i soula stare škole koja u najboljim pjesmama poput “Tell Me A Tale” s istoimenog EP-ja doista zvuči poput zagubljenih radova Billa Withersa ili Otisa Reddinga. Iako ni po čemu osobito revolucionarna, ona sve većem dijelu publike predstavlja moćnu – iako ne osobito glasnu – protutežu agresivnoj plesnoj synth-konfekciji koja globalno tržište još zapljuskuje sa svih strana.

 Povijest glazbe pokazala je kako se žanrovski ciklusi izmjenjuju po načelu akcije i reakcije. Primjerice, punk revolucija 1977. bila je samo ulična rock and roll reakcija na ustajalost ondašnje post-hipijevske scene; sjevernoamerička rock eksplozija ranih 90-ih odražavala je zasićenost bezličnom pop plastikom osamdesetih, a (krajem iste dekade) takozvani nu-soul s potpisom Erykah Badu, Macy Gray i Lauryn Hill također bio “reakcija” na tvrdi hip-hop koji je zanemarivao tradicionalne vrijednosti soul glazbe.

 Slično se događa i sada. Korijene novog vala soula valja tražiti u reakciji na svjetlucavi pseudofuturizam Lady Gage i svega što ona predstavlja. Renesansa vlada na komercijalnoj površini suvremene pozornice, ali i u undergroundu: s izvođačima poput Sharon Jones i Charlesom Bradleyom, newyorška diskografska kuća Daptone Records potpuno se posvetila rekonstrukciji nasljeđa funka i soula sredine šezdesetih, i to radi odlično. U sličnoj su misiji Aloe Blacc, Adele, Duffy i Raphael Saadiq; potonji je prije nekoliko mjeseci nastupio kao zagrebačka predgrupa Lennyju Kravitzu – još jednom funk-soul bratu koji je na recentnom albumu djelomice oživio vrijeme afrofrizura i pripadajuće glazbene estetike.

 Emitiranje emocije

 Pojednostavljeno govoreći, poanta i smisao nove soul revolucije (iako ona ne postoji u bilo kakvoj organiziranoj formi) nostalgični je povratak vremenima konvencionalne pop skladbe; vremenima kada se – kako to mnogi vole reći – “sviralo”, a ne programiralo, i kada je emitiranje emocije lišene cinizma bilo važnije od visokostilizirane pro-tools tehnologije.

 Dakako, ovakav će se stav mnogima učiniti retrogradnim i on to, “tehnički” promatrano, doista jest. No to nije samo povratak korijenima jednog vitalnog žanra, nego urednoj i uvjetno kazano “ozbiljnijoj” strukturi popularne pjesme koja se počela topiti u trenutku kada se razmahalo banalnije krilo plesne elektronike – ono s vrhova top ljestvica. U tom smislu valja tumačiti BBC-jev izbor Michaela Kiwanukae za najperspektivnijeg izvođača 2012. godine te njegovu izjavu da se “soulom treba smatrati svaka glazba koja dolazi iz srca, a ne iz posebnoga stila”. Ako tako postavimo stvari, tada renesansa ove vrste i nije tako loša stvar. Teško je očekivati da će netko nadmašiti Marvina Gayea, Billa Withersa i Curtisa Mayfielda, no svaki pokušaj te ambiciozne misije barem je zabavno promatrati.

1. Amy Winehouse je neprežaljena diva so

1. Amy Winehouse je neprežaljena diva soula koja se na žalost brojnih obožavatelja upisala u “Klub 27”

 2. Duffy je glazbenica koja gradi na temeljima nasljeđa funka i soula

 3. Glazbeni svijet potresla je smrt legendarne soul dive Ette James

 4. Newyorška diskografska kuća Daptone Recorde posvetila se rekonstrukciji nasljeđa iz šezdesetih, a u tome im pomaže Charles Bradley

rafting
Blic intervju
Rafting instruktor i bivši reprezentativac Kelemen: Što sve treba znati o pustolovinama na rijekama

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.