Studentica treće godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu Petra Prtajin zaintrigirala je javnost svojim spisateljskim prvijencem “Samo jedna od”, koji je prošli tjedan predstavljan na Zagreb Book Festivalu. Knjiga je izišla u nakladi Ljevak, a kako je naveo urednik knjige Kristian Novak, roman “izravno i nemilosrdno prikazuje generaciju koja ne vjeruje u laži onih prethodnih jer ostale su im tek ušminkane ruševine, svijet bez temelja u kojem samo valja letjeti što više, odagnati pomisao na pad, željeti sve i sada jer sutra je tako daleko”. U razgovoru s autoricom otkrivamo kako je nastao roman, ima li u njemu autobiografskih elemenata i kako se njezina generacija snalazi u šumi informacija.
Roman ste počeli pisati još u srednjoj školi — što je bila iskra koja je zapalila tu priču i koliko se promijenila od prve ideje do objavljene knjige?
Prvi sam roman pokušala napisati još u osnovnoj školi, bila je to kriminalistička priča koja se odvijala na jugu Francuske. Jedan od najvećih problema s kojim sam se susrela bio je nedostatak informacija i zanimljivih činjenica o mjestu gdje se radnja odvijala (jer ja nikada nisam bila u Francuskoj). Drugi problem bio je nedostatak znanja iz područja kriminalistike i forenzike.
Kristian Novak – s kojim sam radila na ovom romanu – predložio mi je da krenem od onoga što mi je najpoznatije i najbliže. Zato se radnja romana ‘Samo jedna od’ odvija u Zagrebu – u gradu u kojemu sam se rodila i odrasla; u gradu koji najbolje poznajem. S druge strane, htjela sam da mi tema bude poznata, a opet relevantna – za mene, moju generaciju, starije i mlađe – jer vršnjačkog nasilja ima u svakoj generaciji.
Radnja se od prve ideje do objavljivanja nije puno promijenila, ali način pripovijedanja jest. U međuvremenu sam odrasla i sagledala svoje srednjoškolsko iskustvo iz druge perspektive – zrelije, s dozom humora, bez zadrške.
Vaš roman progovara o bolnim temama poput izolacije, nasilja i nepripadanja — koliko su te teme osobno proživljene, a koliko su promatračke?
Imam iskustva s vršnjačkim nasiljem, ali roman nije autobiografski.
Pia nije jedini lik u romanu koji je podvrgnut vršnjačkom nasilju. Time sam pokušala obuhvatiti različite oblike nasilja – fizičkog i verbalnog. Neki ga proživljavaju osobno, a neki su samo promatrači. Međutim, svatko se – barem jednom u životu – suoči s nekim oblikom nasilja, a možda će se čitatelj, kada pročita ovaj roman, poistovjetiti s nekom rečenicom, likom ili situacijom. Možda će u njoj pronaći utjehu, a možda će preispitati i vlastito ponašanje.
U tekstu se spominje virtualno izvrgavanje ruglu. Kako, po vašem mišljenju, društvene mreže danas oblikuju (ili uništavaju) osjećaj pripadnosti kod mladih?
Društvene mreže – kao i sve u životu – imaju dobru i lošu stranu. Mogu biti prečac koji će netko iskoristiti za maltretiranje, kao što je slučaj u romanu. Međutim, mogu biti i način na koji će ljudi održavati stara poznanstva i stvarati nova, dijeliti dobre i loše strane svog života, pružati savjete i podršku. Mislim da je najbitnije dobro educirati ljude o sadržaju na društvenim mrežama i tome kako ga iskoristiti.
Koliko vam je studij medicine pomogao (ili odmogao) u pisanju?
Studij medicine pomogao mi je da odrastem, da ljudsko zdravlje – fizičko i psihičko – shvatim ozbiljno te da nađem način na koji ću na njega utjecati, ne samo kao buduća liječnica, nego i kao spisateljica.
Roman ima izrazito urban, gotovo sirov ton, a uspoređen je s “Trainspottingom”. Kako ste pronašli vlastiti stil i je li vam važniji bio realizam ili stilizacija?
Bila je to kombinacija dugogodišnjeg čitanja raznovrsnih romana – kriminalističkih, znanstvenofantastičnih, ljubavnih i društvenih – i propitkivanja vlastitog izričaja, glasa koji bih htjela pustiti u svojem romanu. O tome sam razmišljala i prije nego što sam počela pisati ovaj roman, a tijekom pisanja samo sam brusila ideje koje sam imala.
Realizam i stilizacija bili su mi podjednako važni. Na gotovo svakoj rečenici radila sam najmanje 20-ak minuta. Nastojala sam da svaka rečenica vodi priču dalje, da ima smisao, a da mi se ujedno i stilski sviđa.
U vašoj knjizi ‘’odbačenost’’ postaje svojevrsna supermoć — vjerujete li da mladi danas mogu pronaći snagu u marginalizaciji?
Mladi, koji su marginalizirani, snagu će pronaći u razgovoru s roditeljima, prijateljima, psihologom. To je način na koji će pronaći samopouzdanje i snagu, znajući da ih netko podržava, da netko stoji uz njih. Tako će čuvati svoju autentičnost, znat će da su bitni i da nisu sami. Voljet će sebe i tražit će podršku u ljudima koji ih cijene.
U recenzijama se često spominje da pišete “nemilosrdno”. Jeste li ikad imali zadršku u vezi s time što ćete i kako napisati, osobito znajući da će vas čitati vaši vršnjaci?
Isprva sam imala zadršku, ali opustila sam se kada sam shvatila da je upravo zbog te zadrške priča na početku zvučala površno i neistinito. Čitatelj tada ne bi mogao čuti Pijin pravi glas, a priči bi nedostajala autentičnost – što bi odudaralo od poruke koju roman u sebi nosi.
U jednoj recenziji ističe se da vaš roman “prikazuje generaciju koja ne vjeruje u laži onih prethodnih”. Nekako se čini da generacija o kojoj govorite mnoge znanstvene dosege zapravo smatra lažima i trpa ih u područje teorija zavjere. Zašto je ta generacija nepovjerljiva prema znanstvenim dosezima?
Ne bih rekla da je generacija o kojoj govorim nepovjerljiva prema znanstvenim dosezima. Dapače, mislim da je jako znatiželjna i otvorena za nove spoznaje. Mislim da je problem velika količina informacija kojoj smo svi mi, pa tako i mladi, svakodnevno izloženi na internetu i društvenim mrežama. To nije nužno loše, ali ponekad je teško znati što je istina, a što laž. Znanost se razvija brzo i ljudi teško s njom drže korak. Mlade, ali i starije, trebalo bi educirati o pravilnom korištenju informacija dostupnih na internetu i društvenim mrežama.
Također je dojam da ta generacija teži uniformiranosti, da je stvoren određeni profil kojemu se treba pokoriti. Koliko se vi odupirete tome? Ima li u vama karakterno nešto slično Charlesu Bukowskom koji je jednom rekao: “Oni su se smijali meni što sam drugačiji, a ja sam se smijao njima što su svi isti”?
Često spominjem autentičnost, ali upravo je to ono čime se moj roman ističe. Podrška mojih roditelja, prijatelja i kolega temelj je na kojem gradim svoje samopouzdanje. I sama ponekad posrnem, ali razgovor s njima uvijek me ponovno postavi na noge.
Kako vaši kolege s fakulteta reagiraju na vaše književno stvaralaštvo?
Jako su ponosni. Potiču me i motiviraju da nastavim dalje, ne samo s fakultetom, nego i s pisanjem. Ovo će mi razdoblje života ostati u jako lijepom sjećanju, a podrška mojih kolega s fakulteta bit će jedan od razloga za to.
Vidite li se dugoročno više kao liječnica ili kao spisateljica?
Medicina je moj poziv i uvijek će biti na prvom mjestu. Želim prvo završiti fakultet, to mi je trenutačno glavni cilj. Međutim, ovo nije moj posljednji roman. Na ljudsko zdravlje, fizičko i psihičko, htjela bih utjecati ne samo kao liječnica, nego i kao spisateljica. Još nemam ideja za novi roman, ali vjerujem da će jednog dana ponovno iskrsnuti neka relevantna tema koju ću htjeti staviti na papir.
Koju biste poruku voljeli da čitatelj ponese nakon što zatvori korice vaše knjige?
Autentičnost je ono što oblikuje osobu i po čemu se osoba pamti. Ljudi koji stoje uz nas, koji nas poštuju i čuvaju nam leđa, vole upravo to – našu osobnost, naše vrline i mane, našu autentičnost. Zato se u teškim trenucima ne treba ustručavati. Treba potražiti pomoć i razgovarati o problemima. Rekla bih da jedan citat na kraju romana najbolje opisuje poruku romana: – Nikada te neće ostaviti onaj koji je zavolio pravog tebe.
