Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 109
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Jason Rekulak

Korona me naučila da mogu pisati i pokraj pneumatske bušilice

Foto: Jessica Kourkounis
27.02.2023.
u 12:27

Ideja za roman "Teddy", koji je dobio Goodreadsovu nagradu za najbolji horor, pala mu je na pamet na ulici, uletio je u kafić i zapisao nekoliko stranica natuknica od kojih je nastala knjiga koja je oduševila i kralja horora Stephena Kinga

Kada Stephen King napiše da je neki horor fenomenalan, da mu je jezik izravan, obrati nenadmašni i da je od prve stranice jasno da ćete ga odložiti tek kada dosegnete kraj, teško je ne povjerovati da je doista tako. Upravo to napisao je u recenziji za roman "Teddy" Jasona Rekulaka, dobitnika Goodreadsove nagrade za najbolji horor godine, u izdanju Mozaika knjiga preveden i na hrvatski jezik. Radnja prati Mallory Quinn, koja je izašla iz klinike za rehabilitaciju i prihvatila posao dadilje petogodišnjaka Teddyja.

Obitelj u kojoj radi je idilična, živi na krasnom imanju na rubu šume, Teddy je sladak i sramežljiv i puno crta, no kada nacrta muškarca koji kroz šumu vuče beživotno tijelo žene i ti crteži postaju sve zlokobniji, počinje ludi maraton kroz nadnaravno. Prije ove knjige Rekulak je 2017. napisao debitantski roman "The Impossible Fortress", nominiran za nagradu Edgar Allan Poe, a godinama je radio kao izdavač, urednik i pisac za druge pod pseudonimom.

Znamo da vas je za vaš prvijenac inspiriralo djetinjstvo, što je bila inspiracija za roman "Teddy"?

Oduvijek sam želio napisati roman za odrasle obogaćen ilustracijama. Znam da postoje oni koji takav roman smatraju djetinjastim, nezrelim pa čak i književnim prevarantom, ali za mene oni imaju dodanu vrijednost i veću moć da zainteresiraju čitatelja. Nitko od protivnika takve književnosti nema problem čitati članke okružene brojnim šarenim oglasima koji stalno odvraćaju pozornost. Zašto je onda problem ako roman sadrži ilustracije koje su nadogradnja tekstu? Dugo sam radio kao neovisni izdavač u Philadelphiji i objavljivao ilustrirane romane poput "Doma gospođice Peregrine za čudnovatu djecu" i znao sam da je to smjer kojim želim razvijati sebe kao autora. Početkom 2019. godine počeo sam razgovore s dvojicom ilustratora o potencijalnoj suradnji. Will Staehle i Doogie Horner veliki su profesionalci i ono što je meni kao piscu bilo najbolje jest njihova kreativnost i ugodno vrijeme koje sam proveo s njima. Odmah sam znao da ćemo biti dobitni tim. Iako sam se okružio kreativnim ljudima, teško sam nalazio inspiraciju za pisanje romana. Mnoge sam ideje bezuspješno razvijao, sve dok mi se priča o dadilji i petogodišnjem dječaku koji voli crtati nije učinila savršenom.

"Teddy" je dobio nagradu za horor godine, a kako ga vi doživljavate?

Zbog duha i mrtvih tijela smjestio bih ga u kategoriju horora, ali opisao bih ga kao nadnaravni triler.

Do sada ste objavili dvije knjige, potpuno tematski različite. Dok jedna govori o odrastanju u osamdesetima uz videoigre, druga je suvremeni nadnaravni triler. Kako bi opisali sebe kao autora? Mnogi autori grade vlastiti brend kao autori krimića ili ljubića.

Ako je suditi prema tome – onda sam užasan brand! Imate pravo… U današnje vrijeme čitatelji, mediji, ali i autori vole kategorizaciju. Izdavačka industrija voli pisce vjerne žanru koji pišu za iste čitatelje i tako iznova i iznova. Biti odan jednom žanru najlakši je i najbrži put za stvaranje vjerne baze fanova diljem svijeta. Kao autor našao sam se u velikom problemu nakon objavljivanja prve knjige. Pitao sam koliko još romana o odrastanju mogu i želim napisati. Odgovor je bio jasan, jedan je sasvim dovoljan. Nisam mogao zamisliti konstantno stvaranje romana istog žanra. Promjena mi je bila nužna. Mnogo sam razmišljao u koji žanr želim uploviti i zaključio sam da je najbolje pisati o onome što volim čitati. Krimići, horori i trileri meni su najdraži i to se nametnulo kao logičan izbor. Ne bih imao nikakav problem kada bih do kraja života ostao vjeran tom žanru. To je poput dugačke ceste s mnogo skretanja na koja gledam kao na izbore. Uzbuđen sam što se vozim tom cestom.

Nagrađeni horor "Teddy" upravo je preveden na hrvatski jezik u izdanju Mozaika knjiga. U pitanju je knjiga s ilustracijama koje dodatno pojačavaju priču koja vas vuče da čitate u dahu do kraja
Foto: Mozaik Knjiga

Iako su do sada objavljene dvije knjige s vašim imenom, svima je poznato da ste ih mnogo više napisali za druge i pod pseudonimom. Po čemu ste zaključili da će "Teddy" biti baš vaš roman?

U mojoj se glavi nalazi mnogo ideja od kojih većina nema potencijal za roman. Autor mora biti svjestan da ideja nije isto što i priča. Od ideje do priče potrebno je mnogo istraživanja, razmišljanja i nekoliko loših verzija rukopisa. U devet od deset slučajeva dogodi mi se da nakon cijelog tog procesa istraživanja i pisanja gotovo 40 stranica jednostavno shvatim da priča nema potencijala. To je trenutak u kojem je bolje odustati nego nastaviti forsirati s razvijanjem likova i događaja. S romanom "Teddy" priča je bila drukčija. Kao da sam u istom trenutku imao razrađenu ideju, radnju, likove i kraj, jednostavno sam vidio cijeli roman. Sjećam se da sam hodao ulicom i da me je poput cigle pogodila priča vezana za Teddyja. Ušao sam u prvi kafić i odmah ispisao nekoliko stranica natuknica koje su mi kasnije bile smjernice. Volio bih da mi se to opet dogodi kako bih sebe spasio od mnogo pogrešnih početaka.

Kakav je bio proces stvaranja?

Pisanje ove knjige bilo je jednostavno. Sve je bilo gotovo za godinu dana, što je za roman jako brzo. Kao što sam rekao, od samog početka imao sam jasnu viziju cijelog romana. Točno sam znao kakvi će biti preokreti, kakvi će biti likovi i kako će roman završiti. Najveći izazov bio mi je spojiti ilustracije s radnjom i pronaći dijelove knjige gdje će se one savršeno uklopiti. Dok neke skrivaju tragove i pričaju priču, druge ilustracije moraju biti strašne i jezive. Ilustratorima sam dao detaljne upute što želim kako bi im kasnije osigurao što više kreativne slobode. Krajnji rezultat bio je savršen. Kada sam vidio njihove radove, na njima nisam mijenjao ništa! Jedina stvar koju sam mijenjao je moj tekst i to zato da bi se još bolje povezao s ilustracijama.

Prije nego što ste postali pisac bili ste izdavač i urednik. Kakav je osjećaj biti s druge strane?

Pisanje je moja velika strast. Ozbiljnijim pisanjem bavim se od ranih fakultetskih dana. Pisao sam doslovno svaki dan po nekoliko sati. Sjećam se dana kada sam radio i studirao i da sam uvijek pronašao vrijeme u danu da pretočim svoje misli i osjećaje na papir. To je išlo do te mjere da sam često propuštao izlaske i druženja s prijateljima, ali i da su brojni filmovi i serije prošli neopaženo pored mene. Dugi niz godina nisam pronašao izdavača i često sam se sam propitkivao zašto to radim i ima li smisla toliko se žrtvovati kada je očito da moji romani neće ugledati svjetlo dana. Za svoj uspjeh mogu biti zahvalan najviše svojoj ženi, koja je cijelo vrijeme vjerovala u moj rad i tjerala me naprijed. Danas imam tu sreću da mi je pisanje jedini posao. Tek sada mogu reći da živim punim plućima. Konačno imam vrijeme za druge aktivnosti poput planinarenja ili vožnje biciklom. Iako, moram priznati da mi ponekad nedostaju odlasci u ured, druženje s kolegama i razgovori o knjigama. Možda mi najviše nedostaju osjećaj pripadanja nekoj grupi istomišljenika i kontrola koju sam imao kao urednik, a sada je kao autor nemam.

Jeste li se susreli s nekim izazovima ili preprekama tijekom pisanja romana?

Mislim da je lockdown za mene, ali i za cijeli svijet, bio točka zaokreta. Do tada sam pisao u tišini, daleko od laveža pasa, zvukova kućanskih uređaja i vriskova vlastite djece. Šest mjeseci nakon što sam krenuo s pisanjem svijet je odjednom stao, tako da je pola romana nastalo u normalnim okolnostima, a druga polovica bila je poprilično kaotična. Sve to teško mi je palo, ali svi smo se morali prilagoditi. I na kraju smo i uspjeli. Na tom putu svi smo naučili više o drugima, ali i o samom sebi. Cijelo sam vrijeme mislio da jedino u potpunoj tišini mogu pisati, ali korona me naučila da mogu pisati pokraj pneumatske bušilice samo ako na vrijeme napunim slušalice. 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije