Nakon prošlog broja u potpunosti posvećenog kuriranju izvedbenih umjetnosti, koji je kao prvi takav temat u svijetu, postao popriličan hit, novi dvobroj časopisa Frakcija u izdanju Centra za dramsku umjetnost prvi je put na jednome mjestu okupio reprezentaciju mladih dramskih autora, od kojih većina još nije ni diplomirala, ali drame im već prevode i izvode po cijelom svijetu, postavljaju ih i najprepoznatljivije domaće kuće, poput ZKM-a ili HNK, a rade s Ivicom Buljanom, Oliverom Frljićem, Borisom Bakalom, Borutom Šeparovićem...
Kao brodogradilišta
Goran Ferčec, Lana Šarić, tandem Anica Tomić i Jelena Kovačić, Vedrana Klepica, Maja Sviben, Rona Žulj te Ivor Martinić autori su na kojima ostaje da u budućnosti opovrgnu tezu urednice Jasne Žmak kako hrvatsko dramsko pismo sada sliči našim brodogradilištima – zapušteno i prepuno problema.
Kako je riječ o autorima koji su ipak još na početku svojih karijera, kao logična se tema razgovora često nameće zagrebačka Akademija dramskih umjetnosti.
– Meni je ADU dala nešto vrlo bitno, svakodnevan trening, mentalno okruženje pogodno za razvoj duha i kompetentne ljude koji su se bavili mojim pisanjem i općenito mojim razvojem – tvrdi Lana Šarić, koja je radila s Ivicom Šimićem i Edvinom Liverićem, a poznata je i po svojem dokumentarcu "Klasa optimist". S takvim stavom polemizira Ivor Martinić, jedna od najvećih zvijezda mladog dramskog pisma, koji ne krije razočaranje tom institucijom.
ADU ga nije voljela
– Imam osjećaj da me prije prihvatilo hrvatsko kazalište nego Akademija. Drame su mi bolje prolazile pred publikom nego na ispitima – kaže, dodajući da ADU svake godine stvori 4, 5 dramaturga koji nemaju nijedno kazalište u kojem bi mogli raditi. Ivor je, inače, surađivao s većim brojem stranih redatelja, a njegovu su "Dramu o Mirjani..." prvo postavili u Srbiji, a tek onda u zagrebačkom HNK.
Goran Ferčec, dramaturg Buljanova "Kiklopa" te većine novijih predstava Montažstroja, smatra da je pogrešan sam položaj iz kojeg se od fakulteta nešto očekuje.
Naivna očekivanja
– Očekivati od Akademije ili bilo koje druge institucije da bilo što bilo kome dade, najblaže rečeno, potpuno je naivno, ako ne i glupo. Metodologija obrazovanja na početku dvadeset i prvog stoljeća, naročito na umjetničkoj instituciji tipa Akademije dramske umjetnosti, naročito u predmetu kao što je dramsko pismo(!), ovisi, ponavljam, isključivo o želji za emancipacijom onoga koji nosi poziciju učenika/studenta – odlučan je, parafrazirajući Rancierea
Izaći iz uvriježenog trokuta
– Možda samo treba početi razmišljati izvan naučenih putova na kratkoj stazi između inertnog duha Akademije, inkubatorskog duha Teatra &TD-a i gradskog duha gradskih kazališta – predlaže Rona Žulj, poznata po suradnjama s Miranom Kurspahićem.
Upravo u domaćim kazališnim kućama, iako s njima često surađuju, mladi dramatičari vide dio svojih problema.
Četiri magična lika
– Naša institucionalna kazališta zadnji su ostaci samoupravnog socijalizma. Radila dobro, radila loše, odgovarala ili ne odgovarala na mailove, ona nikada neće snositi odgovornost zbog toga, nikada ih zbog toga neće ni opomenuti ni sankcionirati. Samo četiri kazališta u Hrvata imaju tu magičnu osobu, dramaturga, koji čita tekstove, smišlja repertoar i slično – upozorava Lana Šarić.
Dramatičari su tako prisiljeni tražiti nove platforme za prezentaciju svoga rada. Jedna od njih mogao bi biti i portal drame.hr na kojem zainteresirani mogu besplatno čitati radove spomenutih autora, koji se nadaju da će tako lakše prodrijeti do kazališnih institucija.
Omražena samodostatnost
– Ja u opisu ovog posla, između ostalog, vidim i probijanje struktura u kojima se nalazimo, zato jer svi prije ili kasnije na vlastitoj koži osjetimo da su neke strukture često zatvorene. No, to se ne postiže kritiziranjem, već radom. Ako nešto mrzim, to je onda blažena umjetnička samodostatnost. Umjetnost jest rad, a kad više ne osjećam izazov u onome što radim, spakiram se i kažem doviđenja. Nemam viška vremena. Da mogu raditi što želim, radila bih isto ono što radim sada, samo bi proces produkcije išao brže jer ne bih bila opterećena stanarinom i računima – zaključuje Vedrana Klepica, koja trenutačno priprema novi projekt s Bacačima sjenki.
