O kazalištu, svim njegovim tajnama, načinima na koje nastaje čarolija koju volim cijeli život, najviše sam naučila na kazališnim probama. Neka kazališta, poput HNK Zagreb na primjer, umjesto često rutinskih i dosadnih te neinspirativnih konferencija za novinare svoje premijere najavljuju tako da novinara pozovu na neku od zadnjih proba te im tako omoguće da virnu u predstavu koja još nije do kraja završena. Neki redatelji užasavaju se takvog pokazivanja predstave u nastajanju, neki pozovu prijatelje, kolege... Mene pozovu neki od njih (hvala im na tome), zapravo oni koji se još nisu naljutili na neki od mojih tekstova, ili ih je ljutnja prošla, pa sada opet ide sve po starom.
I tako, gledajući predstave koje tek trebaju dobiti svoj konačni oblik u kojem će ih gledati publika, naučila sam koliko je teatar istinski krhka tvorevina. Mogla bih sada do kraja kolumne raspredati o teoriji kazališta, raznim školama glume, načinima na koje djeluje kolektivna kreativnost, redateljima koji je odgajaju i podržavaju i onima koji su "diktatori" čija je riječ uvijek zadnja i koji ne dopuštaju da se bilo tko upliće u njihovu viziju, čak ni oni koji će tu viziju igrati pred gledateljima..., ali sve to je samo jedna strana ove priče.
Na onu mnogo ubojitiju nedavno me, kada smo radili intervju u povodu Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo na području kazališne umjetnosti upozorio Paolo Magelli. On, kao jedan od rijetkih redatelja koji se ozbiljno okušao i kao glumac, rekao mi je kako je najteže pogriješiti na sceni, jer ta pogreška – kada glumac zna da je pogriješio – u njemu otvara rupu. "Ta rupa samo raste sve do kraja predstave", rekao mi je Magelli. Natjerao me je da ozbiljno preispitam sve što sam vidjela na brojnim predstavama, posebno na onima čije sam dijelove (ili njih cijele) gledala na probama. I tada sam (ponovno) shvatila koliko je gluma okrutan posao.
Najbolje to mogu objasniti na jednoj probi i dvije cigarete. Sam početak predstave; građanski salon, gosti okupljeni na nekoj svečanosti. Nakon što se uspostave osnovni odnosi, jedan se muškarac naginje prema ženi s kojom ne bi trebao imati ništa i na njezinoj cigareti, koju ova drži među usnama, zapali svoju. Genijalan redateljski potez, malena ljudska gesta koja u teatru ima dvostruki učinak, istovremeno je tiho erotična, ali i eksplozivna, jer izvan svake sumnje, u trenutku, objašnjava nimalo jednostavne odnose među likovima drame. Sjećam se koliko mi se svidjelo. A na premijeri, totalni antiklimaks. Glumica cigaretu drži u ruci. Glumac joj prilazi, podiže njezinu ruku i na njezinoj cigareti pripaljuje svoju. Potez i nije nešto što ne viđamo u "običnom" životu, može nešto značiti, ali i ne mora. Na sceni tek budi sumnju, ali ništa ne objašnjava. Štoviše većini ljudi iz publike proći će ispod radara.
Što se zapravo dogodilo? Ne vjerujem da se redatelj odlučio za to drugo rješenje, dakle to je ta greška glumca, koja se dogodi u djeliću sekunde. Možda zbog napetosti zbog premijere, možda zbog lošeg dana, briga koje s kazalištem nemaju nikakve veze, jer i glumci su ljudi od krvi i mesa, žive živote izvan scene, kod kuće imaju malu djecu... možda je baš te večeri dijete imalo temperaturu...
Ono najbolje kod kazališta jest to da je malo tko uopće vidio tu grešku. Vjerojatno je nisu zamijetili ni svi moji kolege koje su vidjeli probu, jer zaista je riječ o sitnom detalju dok radnja grabi dalje. Da smo na filmu, redatelj bi viknuo: "Rez!" i ponovio scenu, a u kazalištu greška je ispravljena sljedeće večeri i već je tada predstava bila drukčija. I svake sljedeće također, kao i svako drugo živo biće, samo što je predstava sačinjena od mnogo tih živih bića. I baš tako glasi moja izlika za one predstave koje gledam više puta.
Naravno, kazalište bi izgubilo svu svoju magiju kada bismo ga gledali hvatajući glumce u greškama, ali treba se ponekad sjetiti koliko su izloženi tamo gore, pod svjetlima reflektora. I baš zbog toga dragocjeni su redatelji koji to razumiju. Takva veza redatelj – glumac uvijek je ona najproduktivnija, jer su u nju uključena dva kreativca koji jedan drugom vjeruju bez ostatka. Bolji poznavatelji filma zasigurno pamte sve one scene u kojima je veliki britanski redatelj Alfred Hitchcock prošetavao kroz svoje filmove. I kako ne bi bilo zabune, to nije gluma, već običan filmski štos koji zasigurno traži mnogo razmišljanja kako bi se te redateljska muvanja i ulasci u autobuse "nježno" uklopili u priču i što diskretnije smjestili na filmsku vrpcu. Pravi redatelji glumci rijetki su, baš kao što se redatelj poput Magellija rodi jednom u sto godina, a onda hrvatsko kazalište izvuče dobitak na lutriji, jer nam se taj Toskanac stalno vraća, voleći naše kazalište, naše glumce i našu zemlju.
No zato je danas svakim danom sve više glumaca koji režiraju. Neki režiraju sami sebe, a neki se tog posla prihvate kako bi nam pokazali da u teatru postoje rješenja kojih se još nijedan redatelj nije dosjetio. Meni osobno najdraža od takvih je Sara Stanić Blažević. Lijepa glumica koju javnost prvenstveno veže uz ulogu Marine u popularnoj seriji HTV-a "Crno-bijeli svijet" zapravo je prvo studirala na Filozofskom fakultetu, nakon toga se prebacila na glumu, koju je i diplomirala u Zagrebu, da bi u godinama koje su slijedile režiju diplomirala na Akademiji u Beogradu. O kakvom se glumačko-redateljskom umu radi, shvatila sam još na njezinoj studentskoj predstavi. Bila je to "Ćelava Leda" prije punih deset godina. Sara Stanić tu je radila kao dramaturginja i zapravo napravila najvažniji dio posla u tom nesvakidašnjem i neočekivanom spoju Ionesca i Krleže. Bila je to autorska predstava studenata, štoviše ispit, nastala pod mentorstvom profesora Željka Vukmirice (s kojim smo se oprostili baš ovog svibnja) i njegove asistentice Slavice Knežević. Vještina kojom su se u predstavu uklopile obje priče i način na koji je prijeđen put od Krležine salonske drame do teatra apsurda jasno je pokazao da se na ADU tada rađao nesvakidašnji kazališni talent.
Hrabrost koja je potrebna da se i talent i vlastiti kazališni snovi "ganjaju" do kraja, jer svima je jasno da je lakši put odabrati život odlične glumice, dokazuje činjenica da Sara Stanić Blažević nije stala samo na studiju režije, kao ni na predstavama koje režira, poput primjerice "Ubojstva u Orient Expressu" Agathe Christie, koju je režirala u Satiričkom kazalištu Kerempuh, već je osnovala i novo kazalište. Učinila je to 2021. godine s Kristinom Kegljen, dramaturginjom, suradnicom još od "Ćelave Lede". Stoga valja zapamtiti Fakin teatar, a preporuka za gledanje već je u njihovu imenu.
Otvori KEKS Pay
