"Drama bez naslova", prvi je, slučajno sačuvan Čehovljev dramski tekst iz 1878. godine. Napisao ga je zaljubljeni mladac s namjerom da drama traje sedam sati, a kada ga je žena, tada poznata glumica kojoj je bio namijenjen, odbila pročitati do kraja, samo ga je poderao. Slijepila ga je i sačuvala Čehovljeva sestra. Danas je to put u sve teme velikog autora.
U ZKM-u smo "Dramu bez naslova" vidjeli u trosatnoj verziji koju potpisuju dramaturginja Željka Udovičić Pleština i redatelj Paolo Magelli, a radili su po prijevodu Borislava Mrkšića i Božidara Škriteka. Magelli je naglasak stavio na pojedince izgubljene u vremenu kada propadaju svjetovi te Čehova režirao kao komediju i vodvilj, u brzom tempu koji drži gledatelje unatoč dužini predstave koja se igra bez pauze.
Kako bi postigao taj dojam lakoće u temama koje nisu lake, ali i na trenutke ludističke zaigranosti, koju je uspio postići u cijelom glumačkom ansamblu, on je "okrenuo" ZKM. Gledatelji tako sjede u improviziranom gledalištu koje se nalazi u dubini pozornice, pogleda usmjerenog na mjesta s kojih inače gledaju predstavu. Glumcima je ostavio relativno maleni dio potpuno ogoljele scene (scenograf Miljenko Sekulić Sarma) te im u zadatak dao da se penju gledalištem nad kojim visi platno za videoprojekcije. Glumci dakle 'planinare' po gledalištu, iz čega primjerice Anđela Ramljak izvlači komiku i veselje, a posve začudno izgledaju i crni tobogani koji se iz gledališta spuštaju na scenu i koji su tu kako bi bili slika tobogana emocija na kojima se zlopate Čehovljevi junaci.
Čehov kao neobuzdana dječja zabava? Na trenutke je doista tako, čemu uvelike pridonose video uradci Ivana Marušića Klifa, koji također igraju na kartu humora, kao i glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta, dok kostimi Lea i Lare Kulaš upozoravaju da je „kraj svijeta“ koji je Čehov upisao u svoju prvu dramu nešto vrlo slično danima u kojima mi živimo.
Može se prigovoriti zbog uvoda u predstavu u kojem je naglasak stavljen upravo na to propadanje svijeta, kojeg izvode Urša Raukar i Luka Knez (poslije se pojavljuju i kao gosti iz Pariza), a koji publika gleda stojeći u predvorju kazališta prije nego što zauzme mjesta u dvorani. Prigovor pri tome ne ide na dušu samog uvoda, već na činjenicu da ZKM ima predstavu „Mala povijest nejednakosti“ s maltene identičnim sadržajem.
Nije teško shvatiti zašto se ova drama često naziva i "Platonov" jer i ovdje je sve satkano oko tog glavnoj junaka: zgubidana, slučajnog učitelja, čovjeka kojem žene ne mogu odoljeti. Taj koloplet strasti i beznađa, muke čovjeka koji je razapet između svoje pameti i snažnog osjećaja da živi u dobu kada od te pameti nema baš nikakve koristi, pa je onda bolje (i lakše) pustiti da tijelo čini najviše što može, bez obzira na patnju drugih tijela s kojima se hvata u koštac, možda upravo mi danas najbolje razumijemo jer živimo u vremenima u kojima nas zavode slične prazne figure, tek naoko simpatične i upućene u sve.
Kao i uvijek Frano Mašković odličan je u toj glavnoj ulozi u kojoj treba proći put od euforije do melankolije i natrag, a prave magellijevske uloge, uz izvrsnu potporu cijelog ansambla, ostvarili su i Anđela Ramljak, Ugo Korani, Barbara Prpić, te posebno Katarina Bistrović Darvaš u ulozi od svijeta, vlastitog tijela i uma distancirane supruge Platonova.
Otvori KEKS Pay
